Da je višestranački sustav tek nešto složeniji jednostranački, prvi su shvatili, a tko bi drugi, članovi Saveza komunista Hrvatske – njih gotovo sto tisuća.

Toliko ih je, naime, u onim prvim godinama prelaska iz jednoumlja u maloumlje partijsku knjižicu zamijenilo iskaznicom Hrvatske demokratske zajednice. 

Većina je to učinila, naravno, iz ideala: istih onih zbog kojih je, recimo, nekadašnji gradonačelnik Splita u Vlak slobode u Zagrebu ušao s Franjom Tuđmanom kao HSLS-ovac, a izašao kao HDZ-ovac.

Malo manje od sto tisuća ljudi skužilo je prije četvrt stoljeća kako će svoje poslove referenata, tajnica, voditelja domova kulture, šefova nečega u vodovodima i poduzećima za održavanje zelenih površina najlakše zadržati ili nove dobiti ako novoj vlasti, kao i bivšoj, potpišu izjavu o lojalnosti.

I tako je, u najkraćem, propala svaka šansa da se desi ono o čemu se, evo, opet govori na sva usta - da se, kako se to uobičava reći, profesionaliziraju javne službe i poslovi, od onih u ministarstvima pa do onih u provincijskim vrtićima.

Kao što stotinu puta ponovljena laž postane istina, tako i stotinu puta ponovljena glupost postane opće mjesto. 

Utrkuju se, evo vidimo, treba samo upaliti TV, saborski zastupnici nove, vladajuće koalicije u najavljivanju nečega što bi se najpreciznije moglo nazvati depolitizacijom politike, procesom smislenim i mogućim točno koliko i deseksualizacija pornografije.

Neće se, kažu, više zapošljavati po liniji stranačke podobnosti, neće državne tvrtke i agencije, županijske i gradske službe biti predodređene za članove vladajućih stranaka, nego će svugdje i sve raditi profesionalci, koji će ideološko opredjeljenje ostavljati na klaviru kad pođu na posao, baš kao što će i njima nadređeni spontano zaboravljati da su se u vladajuću partiju učlanili iz nekog posebnog razloga, ne zato što je kad su se upisivali tu bila najmanja gužva, a njima se baš žurilo na kurs origamija.

Tri kratke priče iz južnih krajeva govore kako je i koliko moguće to neko depolitiziranje poslova od kojih ovisi učinkovitost vlasti i kako se politika percepira kod takozvanih običnih građana, malih ljudi koji su sami shvatili da je država sve bolji poslodavac što je tržište, uz ostalo i radne snage, slobodnije i fleksibilnije.

Ljeto je, more je, dobro je. Sve je skoro kao u pjesmi “Samir Time” Seje Seksona, samo što u malom lokalu na plaži ne sjedi i suton ne promatra bosanski turist sa svježim emotivnim ranama, nego starija gospođa, žena, majka, Dalmatinka - i sugovornici objašnjava kćerkine muke.

“Pušti, Gospe ti, nju i njenu politiku. Otišla kod ovih, a oni ne zapošljavaju. Lipo san joj govorila da se prvo dogovori za posal, pa onda nek radi šta je volja... Da ima i plaću i godišnji i boga tebe... Nije studirala da radi za dvi sedamsto...“.

Malo dalje, samo malo, na istom administrativnom području, prominentni je član SDP-a, u tom trenutku dio gradske vlasti, na pitanje o kriterijima pri zapošljavanju u javnim službama koje kontrolira odgovorio iskreno, a to se, inače, kod nas smatra nedostatkom manira i manifestiranjem bahatosti. 

Rekao je kako se, kad bira između dva kandidata istih referenci, odlučuje za onoga koji mu je ideološki bliži jer tako, uz ostalo, ima garanciju posvećenosti veće nego kod onoga tko će mu na idućim izborima željeti vidjeti leđa.

Nešto kasnije njegov će nasljednik iz HDZ-a posmicati sve pročelnike iz protivničkih stranaka, uz objašnjenje da je njihov posao suprotan njihovu političkom angažmanu i odabiru.

Zadaća im je, pojasnio je, da ga zastupaju pred Gradskim vijećem, dakle da ga brane od vlastitih stranačkih kolega.

Da, u prijevodu, budu hladni profesionalci i rade direktno u korist vlastite, buduće štete čineći, ako su zbilja uspješni, sve kako bi svojim strankama produljili opozicijski staž.

Smisao višestranačja - i to jedini - u ideološkim je razlikama, baš kao što je i smisao bavljenja politikom u dolasku na vlast. 

Ne u zauzimanju upravljačke pozicije, nego u vladanju: u provođenju političkog, ideološki definiranog programa, preko - u idealnoj varijanti - osoba neupitnog znanja, ali i, jednako, neupitne političke pripadnosti ili, u goroj varijanti, preko podobnijih nego sposobnijih.

Priča o depolitizaciji službi pod direktnim političkim nadzorom je, kao što to pjesnik reče, prokleta laž za naivne. Ona o profesionalizaciji nije, odnosno ne mora biti i jedino o čemu ovisi jeste kvaliteta kadrova s kojima određena stranka raspolaže ili ih može privući na osnovu, opet, ideološke bliskosti.

A tu, zapravo, stanuje suština problema, kako u HDZ-u, tako i u SDP-u te u Mostu.

Najprominentniji stranački ljudi u nas su, najčešće, oni s najmanje kapaciteta i njima je politika prvenstveno garant egzistencije pa tek onda sredstvo za ostvarenje nekakvih ciljeva od općeg dobra. 

U drugoj su grupi, ipak manjoj, dokazano uspješni u vlastitim profesijama, ali beskrajno ambiciozni u akumuliranju moći i, istodobno, opterećeni strahom od anonimnosti.

A ambicija, uz pomenuti narcistički poremećaj, ovdje i svugdje i uvijek, najveći protivnik zajedničkih interesa.

Kako je, da ponovimo, u Hrvatskoj država i dalje najbolji poslodavac, dok je stranačka pripadnost i “profesionalna” referenca, tako nema razloga za vjerovati da će odjednom, iznenada, onako, desničari angažirati ljevičare, pa će oni predano raditi na, u konačnici, uspjehu i opstanku vlasti kojoj su oporba.

Uostalom, i nestranački je mandatar osoba s kojom se Karamarko i Petrov možda neće složiti oko imena ministra policije, no oko ćirilice u Vukovaru, uloge Crkve u društvu ili repertoara riječkog kazališta hoće sigurno. A to su sve ideološka, nikako stručna pitanja.