SDP je bio prva velika stranka koja je nametnula demokratske standarde izbora stranačkog vodstva, promovirajući model “jedan član - jedan glas”. Time se spustila razina odlučivanja na teren, aktiviralo se članstvo, demokratizirao izbor, stvorili su se uvjeti za stvaranje novih lidera koji bi ostvarili direktni kontakt sa stranačkom bazom i komunikaciju s članstvom i biračima. 

Taj hvaljeni princip s vremenom je preuzeo i HDZ. No čim je SDP krahirao na ovim izborima, a Davor Bernardić preuzeo odgovornost i podnio ostavku, sva ta silna demokracija pala je u vodu. Biljana Borzan doputovala je skroz iz Europskog parlamenta kako bi poručila da joj ne pada trampiti unosnu  sinekuru za ulogu spasiteljice SDP-a, ali i da bi ponudila svoje viđenje rješenja: “Ukinimo načelo jedan član - jedan glas i dogovorimo predsjednika SDP-a”. 

“Bilo bi dobro da imamo što manji broj kandidata, ako bi bila šansa da imamo konsenzus oko jednoga, to bi bilo dobro, iako bi mnogi rekli da to nije demokratski. Princip jedan član - jedan glas donio je u stranku nemir”, rekla je Borzan.

Eto, tako izgleda recept oporavka SDP-a u interpretaciji osobe koja se za mnoge očajnike u redovima socijaldemokrata pojavila kao spasiteljica i pandan Andreju Plenkoviću. Jer ako je HDZ mogao svojega lidera dovući iz Bruxellesa, zašto ne bi mogao i SDP? No umjesto da se u stranci u ovim kriznim vremenima razvija demokracija, stranka se spašava tako što se demokracija proglašava problemom i rješenje vidi u delegatskom izboru predsjednika i vodstva. 

Članovi su dobri kad plaćaju članarinu. Ne i kad biraju predsjednika. Odnosno, što se Borzan tiče, članstvo je bilo dobro dok je biralo predsjednika po njezinu ukusu, Zorana Milanovića. Problematično je postalo kad je izabralo Davora Bernardića. I ako je nešto demonstriralo svu dubinu propasti SDP-a - idejnu, ideološku, demokratsku, lidersku - onda je to bio prijedlog Biljane Borzan. Jer Bernardić je ipak bio tek simptom, a ne problem. Čitava stranka je problem.

I to možda ne bi trebao biti problem čitave javnosti, kad se paralelno s propašću najveće oporbene stranke ne bi otvarala vrata samovolje i diktature HDZ-a. Kriza SDP-a je kriza oporbe, a kriza oporbe je kriza Hrvatske. A ta kriza je višeslojna i kulminirala je na ovim izborima. SDP je totalno izgubio doticaj s vremenom i biračkom bazom. SDP je izgubio emocionalni doticaj s glasačima. SDP je izgubio uvjerljivost, programsku jasnoću te ideološki i svjetonazorski fokus. O liderstvu da se i ne govori. 

Stranka se uglavnom svela na oligarhiju na Iblerovu trgu koja se bori za svoje sinekure i na svakim izborima dijeli fotelje, koliko god ih ima. Zaraćene frakcije stvorile su duopol - nakon ljudi Zorana Milanovića stranku su preuzeli ljudi Zlatka Komadine, a sad bi je trebao opet preuzeti Milanovićev čovjek Peđa Grbin. SDP-ovci izvan Zagreba, pobjednici s terena, nemaju šanse gurnuti nos u taj povlašteni kamp. A SDP ne samo da je izgubio centar Zagreba, nego predsjednik zagrebačke organizacije Gordan Maras nije čak ni ušao u Hrvatski sabor.

I ne radi se ovdje, kako mnogi misle, o krizi ljevice, jer se na predsjedničkim izborima vidjelo da postoji birački korpus koji se želi oduprijeti hegemoniji HDZ-a i desnice.Ovdje se radi u krizi stranke koja već dugo nije ljevičarska, ali i koja već dugo nije ni kvalitetna. Na ovim izborima primarno se prodavala emocija. HDZ je prodavao strah i na njemu mobilizirao glasače. Miroslav Škoro, Most i Možemo na emocijama su skupljali glasove desnice i ljevice. I tu Davor Bernardić i njegova vojska aparatčika i kadrovika nije imala šanse. 

Odnosno, najveća emocionalna reakcija koju su izazvali kod birača bila je njihova odluka da ostanu doma. I kad smo kod emocije - na čemu je SDP godinama, pa i desetljećima, gradio svoj izborni uspjeh? Na strahu birača od HDZ-a i na gađenju od desnice. Ali Plenković i njegov HDZ mogli su izazvati sve druge emocije, osim straha. Dapače, strah od desnice natjerao je mnoge liberale i umjerenjake da glasaju upravo za Plenkovića. Njega se, a ne Bernardića. vidi kao najsnažnijeg aduta u borbi protiv radikalizacije Hrvatske.

Možda je to iracionalno, ali tko kaže da su emocije racionalne?

Tko se uopće može bojati Plenkovića? Ne kao što su se bojali Tomislava Karamarka ili prije Franje Tuđmana. I ne ako koalira s liberalima i Srbima.
Pritom treba naglasiti još jednu bitnu komponentu koja muči SDP već desetljećima. Ta stranka, još od Ivice Račana naovamo, nikad se nije gurala u prve redove borbe protiv korupcije, kriminala, represije, gaženja manjina, fašizacije Hrvatske... 

Devedesetih ta zadaća pripadala je tad još jakim liberalnim tribunima, kao i novinarima, nevladinim organizacijama, intelektualcima, u Milanovićevo doba udruge i mediji vodili su ratove protiv korupcije i mafije - pa i šatoraša i stožeraša - a sad su oni, kao i brojni aktivisti, ratovali protiv fašizacije Hrvatske, protiv crnokošuljaša, protiv gaženja manjina, dok je Bernardićev SDP sjedio u kabinetu i slao priopćenja. Ili je SDP-ovu gradonačelnicu Supetra Ivanu Marković, koja se zaratila s Torcidom zbog šovinističkog napada na Srbe na Braču, zakopala negdje na izbornoj listi. 

U eri borbe za prava žena, gayeva, Srba i drugih manjina, za slobodu govora, kritike, medija, SDP potpuno gubi kontakt s biračima - i sa stvarnošću. Upravo zato ih je Možemo! pomeo u Zagrebu. Zbog svega toga teško je zamisliti tko bi mogao spasiti SDP i vratiti ga iz mrtvih. Ili iz apsolutnog mrtvila. To neće biti eurozastupnica Borzan sa svojom “dogovornom demokracijom”, to neće biti Zlatko Komadina koji je privremeno preuzeo stranku i odgađa izbor novog predsjednika, a pitanje je hoće li to biti Peđa Grbin, koji je i sam dio stranačke oligarhije. 

SDP treba lidera, ali kadrovsku obnovu, stranačku rekonstrukciju i biračku mobilizaciju. I teško je reći odakle bi taj restart trebao krenuti - od glave ili repa. No puno važnije - dok HDZ ne može opstati bez vlasti na kojoj mora parazitirati, SDP učvršćuje svoj mentalitet oporbene partije. Bez vizije i ambicije.