Da je Franz Kafka umjesto 1883. rođen točno 100 godina kasnije, pa da je umjesto u Pragu rođen u Zagrebu, danas bi mu bilo manje od četrdeset, a svoj bi najpoznatiji roman počeo pisati još 2014. Taj njegov i hrvatski “Proces” ne bi imao nešto manje od 300 stranica, nego bi čitatelji po njega u knjižnice išli dostavnim vozilom. 
“Netko mora da je oklevetao Josefa K.”, prvi je dio prve rečenice “Procesa”, knjige čije je ishodište, kako u eseju “K.” piše talijanski filozof Giorgio Agamben, pokretanje klevetničkog procesa protiv samoga sebe. 
Paul Bradbury mora da se ovih dana osjeća upravo kao Josef K. onoga jutra kad je odveden iz kreveta, a da ni on ni oni koji će mu suditi ustvari nisu znali zašto. 

“Ha! Što sam učinio... Moja odvjetnica Vanja Jurić to i sama pokušava shvatiti. Stvar je u tome da već deset godina pišem u Hrvatskoj i ništa me u vezi HTZ-a ne iznenađuje. Iskreno rečeno, sve mi je ovo totalno smiješno, bio sam šokiran kad sam dobio tužbu”, rekao je Bradbury za N1 komentirajući tužbu koju je protiv njega podnijela Hrvatska turistička zajednica osjetivši se uvrijeđenom jer se on na Facebooku poigrao sloganom “Croatia full of life” pretvarajući ga u “Croatia full of uhljebs”.
Ako je, dakle, HTZ oklevetan, onda je Bradbury klevetnik koji se sad po sudovima mora braniti od optužbe, iako je lošom satirom rekao ono što je postalo gotovo većinsko mišljenje. Većinu se, međutim, ne može procesuirati pa će se britanski bloger i promotor hrvatskog turizma, prije ili kasnije, morati suočiti i s klevetama na svoj račun jer ga se drukčije ne može kazniti. Krivnju mu, naime, prvo treba izmisliti.  

Prije gotovo dva desetljeća Paul Bradbury je prodao svoju britansku kuću i zahvaljujući jednoj televizijskoj reklami odlučio doći živjeti u Hrvatsku. Bio je to spot s uobičajenim prikazom prirodnih ljepota i onim davnim sloganom o Mediteranu kakav je, navodno, nekad bio, a producirao ga je i emitiranje platio HTZ. Da, isti onaj HTZ koji sad tuži Paula Bradburyja radi objave na Facebooku.   
“Ludi Englez”, kako Bradburyja zovu u Jelsi, svoj hrvatski san nije ostvario tako što je funte od one kuće u Britaniji pretvorio u eure i za njih kupio nekretninu na čiju je fasadu stavio plavu tablu s tri-četiri zlatne zvjezdice i natpisom “Apartmani”. Otkrivajući zemlju koja vlastitu turističku ponudu oglašava kao da je cijeli svijet još na dial-up vezi, prvo je pokrenuo portal Total Hvar, pa zatim Total Split, Total Inland Dalmatia, Total Zagreb i Total Dubrovnik, te u konačnici Total Croatia News, koji je proglašen najutjecajnijim ovdašnjim medijem na engleskom jeziku. Pored toga, Bradbury važi za najutjecajnijeg hrvatskog blogera i itekako oštrog kritičara HTZ-a, koji smatra glomaznim, skupim i pasivnim tvrdeći kako njegovo ukidanje ne bi negativno utjecalo na turističku djelatnost.
Očiti fanatik tržišta, naravno, griješi u generalizaciji: ima, naime, županijskih, gradskih i mjesnih ureda HTZ-a koji su sami sebi svrhe, kao što ima i onih bez kojih bi dobar dio neovisne kulturne scene na obali preživljavao teže nego do sada, baš kao što ima uposlenika čija je jedina obveza da dođu na posao, a ima i onih kojima nije lijeno sebi naći još zadatak mimo onih propisanih ugovorom o radu. 

Neće, međutim, naturalizirani bodulac na sud zbog manjka distinkcije, nego zbog viška straha aparatčika čija je neučinkovitost obrnuto proporcionalna efektima Bradburyjeva rada, a nagon za samoodržanjem jači od interesa tvrtke koje, kao, brane tako što angažiraju odvjetnike za procese koji imaju smisla koliko i spotovi u kojima rijeke teku nizvodno, dok more umjesto oblaka zapljuskuje plažu koja izgleda lijepo samo kad je pusta.
“Kleveta, naime, postoji samo ako je tužitelj uvjeren u nedužnost optuženog, ako optužuje bez postojanja bilo kakve krivice koju bi optuženi mogao prihvatiti”, piše Agamben u spomenutom eseju “K.”. U hrvatskom procesu - HTZ vs. Bradbury - tužitelj, odnosno HTZ zbilja izvodi kafkijansku predstavu u kojoj vlastitu krivnju za uspjeh samostalnog pokretača turističkih portala pretvara u njegovu, ali ne zbog toga što je optuženi u krivu, nego, sasvim suprotno, zato što je suštinski u pravu.  

Je li, uostalom, HTZ mogao pokrenuti portal Total Croatia News? Jesu li u tom HTZ-u, nakon uspjeha platformi Total Hvar ili Total Split, mogli kupiti i ime i koncept od autora pa ih dalje razvijati? Nije li se netko, kad je već Bradbury sve zaokružio, mogao sjetiti da ga unajmi onako kako se unajmljuju produkcijske kuće koje od panoramskih snimaka otoka i krupnih kadrova vinskih čaša prave spotove koji Britance trebaju dovesti na godišnji u Brela? Zašto, uostalom, HTZ ne koristi resurse za razvijanje vlastite mreže siteova na stranim jezicima - medija koji će nuditi bolji sadržaj od onoga koji ima Britanac u čijem se hrvatskom miješaju engleski akcent i hvarski dijalekt?
Koliko god su točni odgovori ujedno i jednostavni - svaki, naime, ima dva slova: d i a - oni su upravo kao takvi nevažni. Da je suprotno, cijeli bi ovdašnji administrativni aparat radio protiv sebe. On, naime, i počiva na tome da se ništa i ni po koju cijenu ne mijenja kako bi, kad se pokaže kako su promjene i moguće i potrebne, umjesto autokorekcije pokrenuo kafkijanski proces uklanjanja dokaza kojih ne bi bilo da Bradbury nije našao prazan prostor za profitiranje od turizma u zemlji koja inače živi od turizma. I dobro, EU fondova, kredita i... I to je, uglavnom, to.