Što povezuje sliku Uskokova optuženika Milana Bandića u loži s glavnim državnim tužiteljem Draženom Jelenićem i reakcije građana na vijest o smaknuću trojice u Splitu?

Povezuje ih pad povjerenja u institucije, frustracija zbog kolapsa pravne države i gnjev zbog izostanka pravde zbog nedjelovanja institucija.

Prizor optuženika i tužitelja u svečanoj loži HNK na svečanosti povodom hrvatskog predsjedanja Europskom unijom izazvao je javno gađenje ne zbog toga što je zajedničko poziranje Bandića i Jelenića bilo neočekivano i šokantno, nego upravo zato što je za mnoge ono zapravo bilo - očekivano. 

Ono u što su mnogi sumnjali potvrdilo se pod svjetlom reflektora.

I baš zbog toga tisuće ljudi izražavalo je ovih dana podršku Filipu Zavadlavu koji je dohvatio kalašnjikov te hladnokrvno posmicao troje dilera i pripadnika narkomiljea u Splitu. Njegova tragična obiteljska priča u ovom slučaju nije toliko bitna. Puno je važnija reakcija ljudi koji su ovaj ubilački pohod doživjeli kao opravdano uzimanje pravde u svoje ruke.

Nepovjerenje u policiju, pravosuđe, sudove i sustav u cjelini doseglo je razinu u kojoj se osobna frustracija i divljanje kalašnjikovim po drugom najvećem hrvatskom gradu doživljava kao prava zadovoljština. Ubijeni su “dobili što su zaslužili”. Ubojica je ispao “heroj, a ne zločinac”.

Što je pokazatelj totalnog rasapa moralnih vrijednosti, razuma, ali i povjerenja u institucije.

Od tog rasapa je krenulo. A zatim dovelo do javnog likovanja nad masakrom.

Krajem sedamdesetih godina Hollywood je pogodio raspoloženje Amerikanaca sa slavnom filmskom franšizom “Smrtonosna želja”, u kojoj Charles Bronson glumi osvetnika koji hoda New Yorkom te ubija kriminalce svih vrsta i profesija. Bio je to filmski hit koji je pogodio osjećaje građana očajnih zbog korupcije i neefikasnosti policije, sudova i institucija.

Mnogi su se tad pronašli u liku osobe koja uzima pravdu u svoje ruke.

Ovoga tjedna Andrej Plenković poručio je kako nitko ne smije “uzimati pravdu u svoje ruke”. Ali u ovoj državi HDZ ju je već uzeo.

HDZ je, kao stranka koja je razmontirala stari i sagradila novi ustroj državnih institucija, od policije do Vrhovnog suda, kreirala sustav u kojem građani vide, pa i osjećaju, kako im pravda postaje nedostižna. Vide sustav koji je posložen tako da pogoduje moćnicima, tajkunima, političarima, menadžerima, kriminalcima, pa i ratnim zločincima. 

Deset godina čekali smo presudu Ivi Sanaderu, Zdravko Mamić i drugi pobjegli su od sudskih presuda, Leona Sulića pomilovala je predsjednica Republike, Milan Bandić i dalje je gradonačelnik kojemu Kolinda Grabar Kitarović pjeva na rođendanu...

A tu su i slučajevi Tomislava Horvatinčića, kao i slučajevi nasilnika, zlostavljača, pa evo i jednog od žrtava splitskog ubilačkog pohoda koji je za gaženje 8-godišnjakinje dobio samo četiri godine zatvora.

Imali smo optužbe protiv korumpiranih sudaca, imali smo napade politike na institucije ove države. Korupcija je kapilarno prožela čitavo društvo.

Ljudi zbog toga osjećaju nemoć pa stoga ovih dana slave one koji su vlastitu nemoć pretvorili u nasilje.

Bilo je sličnih ispada i u zadnjoj predsjedničkoj kampanji. Na Facebook profilu kandidata Mislava Kolakušića objavljivane su slike vješala uz pozive na obračun s kriminalcima i korumpiranim političarima.

Nema više povjerenja u sustav. Rulja već diže vješala.

Slavljenje nasilja također je važan dio problema. Mirko Norac je osuđen za ubojstvo starice u Gospiću i svejedno je za mnoge bio “heroj, a ne zločinac”. 
Miroslav Škoro je dobio 400 tisuća glasova, iako je rekao da bi pomilovao Tomislava Merčepa, osuđenog za ubojstva civila. Predsjednica je dobila podršku osuđene otmičarke aviona Julienne Bušić. Ovih dana šef HSS-a Krešo Beljak ispričao se zbog Facebook statusa u kojem je izrazio žaljenje što Udba nije ubila više ekstremista u emigraciji. 

U ime hrvatstva prijeti se nasiljem, širi se govor mržnje, na rukometnoj utakmici protiv Srbije skandira se: “Rat nije gotov”. Država je slavila nasilje i štitila zločince. 

Zašto se onda čudimo što građani slave ubojicu koji je ubio trojicu?

I premda je ovaj slučaj slavljenja ubojice u Splitu drastičan primjer, svejedno imamo sve češće iskaze nezadovoljstva i frustracije odlukama sudova za nasilje nad ženama u Zadru i drugim mjestima, zbog ubojstva socijalne radnice, zbog nasilja nad djecom, kao i zbog Milana Bandića u Zagrebu, kojemu Plenković i Kolinda drže leđa. Jer dok je važan HDZ-u, nevažan je pravosuđu.

Ovoga tjedna u novinama je objavljena vijest kako se žrtva reketara obranila od ucjenjivača uz pomoć prijatelja tabadžije, a policiju navodno nije ni želio pozvati. Ali je zato policija neslužbeno dojavila gradonačelniku Splita da je ubojica uhićen. Zašto on tu informaciju ima prije javnosti?

Tko više misli da su takve stvari slučajne? Tko vjeruje da su presude sudova pravedne? Tko više uopće gaji nadu da će dobiti zaštitu ili zadovoljštinu u ovakvoj državi?

To su pitanja koja postavlja svaki građanin, a koja kreiraju klimu nezadovoljstva, koja se onda prelije u nasilje ili slavljenje nasilja.

To je opasno. To je zastrašujuće. I to vodi u kaos.

Ali to je rezultat politike koja je trideset godina podrivala povjerenje, usađivala nesigurnost, podgrijavala frustraciju koja ljude tjera iz zemlje ili ih tjera na ulice. Ili ih tjera da slave ubojice. 

Hoćemo li ikad dočekati da ljudi u ovoj zemlji slave policiju, pravosuđe i sudove?