Svi su ludi za Andrejem. Ljevica, desnica, centralno. Nacija ga želi za premijera, majke ženske djece kukaju jer ga ne mogu dobiti za zeta (oženjen je, na njihovu žalost), saborski zastupnici pretrčavaju mu u jatima, uskoro bi mogao imati i dvotrećinsku većinu...

Takvu moć od Ive Sanadera naovamo nije imao nitko. Plenković je, i to je čudo, popularniji od Kolinde Grabar Kitarović, pa čak i od popularnog Joleta. 

No vrlo brzo - već u ovom kvartalu - njegova će popularnost doći na kušnju. Plenković, naime, mora sastaviti prijedlog proračuna za sljedeću godinu. 

Ako se odluči za promjenu kursa državnog broda, taj će proračun morati biti restriktivan. 

S državne će blagajne, koja se financira deficitom - uglavnom inozemnim zaduživanjima ili zaduživanjem kod tzv. domaćih banaka - morati skidati komad po komad neproduktivne potrošnje. 

U biti, ako premijer i vlada krenu na racionalizaciju javnog sektora, na dokidanje prakse hipernormiranosti, na ukidanje tradicije prema kojoj se radna mjesta dobivaju jedino uz pomoć stranačke iskaznice, na odvajanje javnih poduzeća od stranačke vlasti, na smanjenje poreza, na ukidanje dogovorne ekonomije, to će biti dobro - za državu, ne i za Plenkovićev rejting. 

Krene li tim smjerom, rejting će mu stradati jer će svaka racionalizacija podrazumijevati nečiji gubitak, ali društvo u cjelini će dobiti - gospodarstvo će postati konkurentnije, izvoz porasti, tržište rada prodisati... 

Za to mora biti hrabar, savladati taštinu, podnijeti otpore i buku onih koji će u promjenama gubiti. Njih neće biti malo jer je protiv uspostave fer tržišnog gospodarstva ne samo jedna ili dvije stranke, nego i tradicija, popularna kultura, mentalitet. 

Uspije li u tom poslu, za godinu dvije, moći će se nazivati državnikom. Odluči li se na varijantu “rejting efendije”, Hrvatska će nastaviti u istom smjeru i za koju godinu svjedočit ćemo još jednom prizoru iznevjerenih očekivanja.