Tomislav Karamarko, bivši, brzogoreći i dugoročno štetni predsjednik HDZ-a, izgovorio je krajem svibnja 2015. godine, na vrhuncu pokušaja veteranskog puča, dvije kratke i strašne rečenice. “Koji zakon? Pa to su branitelji”, zakreštao je umilnim glasom, prevodeći na novohrvatski jezik znamenitu sentencu Josipa Broza Tita o neobvezujućem držanju zakona kao pijan plota, izgovorenu još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i upućenu pokojnom Vladimiru Primorcu, sucu za kojeg nije postojao izbor između prava i ideološkog pravovjerja.

Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru ovih je dana, odustajući od kaznenog progona Marijana Živkovića, suđenog zbog razbijanja ćiriličnih ploča u tom gradu, nadogradilo Karamarkovo tumačenje nejednakosti pred sudovima i pokazalo kako je mogućnost kršenja zakona na osnovi braniteljskog staža i ratne žrtve – nasljedna.

Heroj obrane Magična fotka Blage Zadre: Evo kako je nastala 8. 9. 1991.

Istina, nisu ni prvi ni jedini: dok su u Vukovaru tražili načina da se uništavanje javne, zajedničke imovine opravda, Ministarstvo branitelja je posredno plaćalo dugove koje su prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje pravila djeca nekadašnjih ratnika, primajući novčane potpore za studiranje, iako su ih na fakultetima viđali rjeđe nego Jetija u Sahari.

Tako su se, dakle, one dvije kratke i strašne rečenice malo proširile, pa se sad zakona kao pijan plota ne treba držati - ma što ne treba, ne smije!? - ni u slučaju onih građana koje s poginulim braniteljima veže krvno srodstvo ili vjenčani list.

Marijan Živković je, čisto da se podsjetimo, još 2013. – dakle prije šest godina – u jeku antićirilične histerije u Vukovaru, nošen na ramenima sugrađana i istomišljenika, razbio dvojezičnu ploču na, ni manje ni više, zgradi policijske postaje! Od tada do neki dan tražen je, i uspješno nađen, način da se od kazne oslobodi otac dvojice poginulih branitelja: Općinsko je državno odvjetništvo kapituliralo pred klimavim dokazima da je Živković tada i na kratko bio neubrojiv. Poslije je, kao i prije, bio i ostao bistrog uma, sasvim racionalan i potpuno funkcionalan.

Ni ogromna žrtva ni neizlječiva, zastrašujuća bol zbog gubitka sinova nisu nagnali vukovarskog umirovljenika da, recimo, baci Molotovljev koktel na poslovnicu neke od banaka što u dužničkom ropstvu drže na stotine tisuća Hrvata, da se autocestom vozi u krivom smjeru ili da u kvartovskom dućanu nokautira prodavačicu zbog viših cijena banana. Marijan Živković nije bio ubrojiv samo jednom, onog dana kad je preciznim udarcem čekićem razbio ćiriličnu ploču na zgradi policije – ploču na čijem je vrhu bio grb Republike Hrvatske.

Nisu, da ne živimo u laži, Živkovića krivnje, a ekstremno neredovne studente duga, oslobodili ni pravo ni medicina nego samo i isključivo to što su 1. studenog išli na grobove djeci i očevima poginulim u Domovinskom ratu. I još nešto, gotovo jednako važno: ideološka pravovjernost i bliskost s onom frakcijom HDZ-a koju je ojačao pokušaj puča u Savskoj 66. Bez drugog bi, jednostavno, i prvo vrijedilo manje.

Desnilo Ratuju zbog ćirilice, a ne znaju ni svoje pismo

Slučajevi poput ovih, Živkovićev posebice, nisu, kad je o suvremenoj Hrvatskoj riječ, tek pravni presedani nego i moralni i politički, s refleksijom na relativno blisku prošlost i tamnom sjenom nad istom takvom budućnošću. U isto vrijeme, ni eksploatacija žrtve ni nasljedno pravo na tuđe stradanje, kao ni korištenje ratnog puta za specijalan mirnodopski status, ne mogu nositi oznaku izvornog hrvatskog proizvoda.

Prije skoro tri desetljeća instrumentalizirana pobuna dijela srpskog stanovništva u Krajini opravdavana je, uz ostalo, masovnim likvidacijama Srba u vrijeme NDH; zločinom koji je, parafrazirajući Miloševićeve i Raškovićeve megafone, prouzročio takve žrtve da je njihovim rođacima i sunarodnjacima opravdano sve, računajući, je li, i nepoštovanje ustavnog poretka.

Još ranije, u Jugoslaviji, mitski je SUBNOR služio da očuva sustav u kojem je partizanski staž podrazumijevao povlašteni društveni položaj u miru i, naravno, pravo čuvara revolucije da se zakona ne drže kao pijani plota, odnosno da uvode i sprovode svoje kad im se učini da ima potrebe i bez obzira na to o čemu je riječ: kadroviranju, koncertima subverzivnih rock bendova ili novinskim sadržajima koje su smatrali nepoćudnim.

Puno kasnije, prije tek koju godinu, u Sarajevu je za predsjednika jedne veteranske udruge izabran mladić rođen 1995. Svoju je ulogu zastupnika interesa onih što su bili u rovovima dok je on bio u pelenama objasnio time da mu je otac bio – branitelj!

Rušio Vukovar Bratić je bio jedini srpski general ubijen u ratovima 90-ih

Sve, dakle, čemu svjedočimo, od predaje vukovarskih tužitelja do Medvedovih ekshibicija s javnim novcem za privatne dugove, već je u nekom obliku viđeno i zbog toga je strašno u gotovo istoj mjeri u kojoj je predvidljivo ono što može uslijediti u zemlji čiji broj bivših branitelja raste bez obzira na vremensku distancu od kraja rata, dok pijetet prema žrtvama uzmiče pred njihovom vulgarnom zlouporabom u vječito istom, antisrpskom kontekstu.

Da je Marijan Živković u onom kratkom periodu neubrojivosti minirao njemačku banku, napao komunalnog redara ili spalio hrvatsku zastavu, svoju bi kaznu već odslužio, baš kao što bi obitelj lijenih stipendista civilnog ili socijaldemokratskog backgrounda zbog njihova duga živjela s blokiranim računima sve dok se majka domovina s pravom ne naplati do zadnje lipe.

Ne postoji znanstvena metoda kojom se utvrđuje kad presedani postaju pravilo, ali nama i nije neophodna. Kome još nije jasno tko je tko u društvu i tko na što ima pravo, a tko se mora držati zakona kao pijan plota, taj se ili blesav rodio ili će naivan pod zemlju.