Max Bamberger bio je violinist. Putovao je svijetom s romskim cirkusom i zabavljao ljude. On, supruga i dvoje djece bili su žrtve stravičnog masakra 24. i 25. travnja 1945. godine nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, u selu Hrastina u blizini Marije Gorice. Jedan od najstrašniji ustaških zločina nad Romima koji su počinjeni u NDH, piše Antifašistički vjesnik. Bio je to možda i posljednji masovni zločin nad Romima i Sintima na tlu okupirane Europe u periodu Drugog svjetskog rata. Taj zločin počinila je jedna od ustaških jedinica iz Jasenovca, to jest I. Ustaški obrambeni zdrug, takozvani luburićevci.

Ranije stražujući podatke o zaprešićkim žrtvama Jasenovca (a iz tog hrvatskog kraja je u ustaški konclogor bilo odvedeno čak 208), povjesničari odlučili su obraditi i - kako se vjerovalo i katkad navodilo- zločin njemačkih postrojbi SS-a nad Židovima u Mariji Gorici, nedaleko od Zaprešića. Na groblju u tom selu 1977. bio je podignut i spomenik pogubljenim žrtvama.

Povjesničar Mario Šimunković su sada ustanovili su da ti ljudi nisu bili ni Židovi, kako se do tad navodilo, već njemački Romi, Sinti. A dokazali su i da ih nisu ubili SS-ovci, već ustaše, najgori jasenovački koljači luburićevci, pisala su lani 24sata povodom izložbe “Od sjećanja do zaborava”. 

U školi u Mariji Gorici 21. ožujka 1945. godine se smjestila 6. satnija 1. novačke bojne I. Ustaškog obrambenog zdruga. Brojila je blizu 200 ustaša, a ustaški poručnik Josip Kušan, zapovjednik satnije, kao i zastavnici Tomislav Šremer i Mile Matijević.
Mjesec dana nakon dolaska ustaša u Mariju Goricu, na isto je područje 23. travnja došla romska/sintska skupina od 12 obitelji. Sinti su inače podskupina romskog naroda, primarno nastanjena u zemljama njemačkog govornog područja te dijelovima Francuske i Italije. U Europi žive više od 600 godina, a zajedno s Romima čine najveću manjinu u Europi. Poznati su po svojoj kulturi, imaju zaseban, sintski jezik i bogatu tradiciju. Često su bili zabavljači i glazbenici baš poput Maxa Bambergera.

Artisti su putovali s konjima i kolima, a imali su 13 kola, 6 vagona za stanovanje. Posjedovali su kino aparat, dinamo, 13 konja, kompletni cirkus, muzičke instrumente… Uspjeli su dočekati kraj rata u NDH koja je još u svibnju 1942. krenula sa završnom fazom istrebljenja Roma predstavljajući se kao Česi, a imali su i dokumente njemačkog Reicha, stoji u knjizi "Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine - zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju" autora Marija Šimunkovića i Đorđa Mihovilovića.

FELJTON 'SEDAM ŠPIJUNA' Krvava misija Udbina špijuna Mungosa: Maksa Luburića ubio je čekićem

Preživljavali su održavajući predstave, svirajući... Smjestili su se u susjednom selu Kraj Donji. O njihovom prethodnom kretanju se malo zna, govorili su dobro i hrvatski jezik, pisao je Alen Galović za 24sata, a u arhivama je pronađena i partizanska dozvola Komande psunjskog područja kojom je tim ljudima omogućen slobodan prolaz preko dijela slobodnog teritorija zapadne Slavonije. Mnogi su se deklarirali kao Nijemci, imali i njemačke dokumente, a po vjeroispovijedi kao rimokatolici. No, svejedno, teško je već na početku izbjeći pitanje su ti ljudi, od kojih su mnogi do 1943. i živjeli u Njemačkoj, gdje su i rođeni (neki su bili s područja Mađarske i Rumunjske, a bilo ih je i rođenih u Osijeku, kraj Zrenjanina i Odžaka) izbjegli nacističke konclogore?

Odgovor na to pitanje vjerojatno se skriva u prilično nevjerojatnim podacima o dvojici koji su vodili družinu. Jedan od njih bio je Stefan Winter, taj Sinto je bio njemački vojni veteran i heroj iz Prvog svjetskog rata kojemu je nakon ranjavanja u ruku i nogu priznato 80 posto invaliditeta i dodijeljena mu je invalidska mirovina. Za Nijemce je još ‘podobniju’ biografiju, koja mu je neko vrijeme očito omogućavala izbjegavanje deportacije i smrt, imao Stefanov brat Paul: on se početkom tridesetih učlanio u nacističku stranku, bio je i pripadnik SA odreda od 1. studenog 1933. godine, gdje je imao dočasnički čin Scharführera!

Cirkusanti su dakle prvu predstavu održali u Kraju Donjem gdje su se i smjestili, a sljedećeg dana u Mariji Gorici. Nakon predstave kad su se vratili u Kraj Donji, polovica ustaške posade (njih oko 90) došla je da pokupi Rome pod optužbom da kriju partizanko oružje i spise i održavaju vezu s partizanima. Odvedeni su u školu u Mariji Gorici gdje im je bila baza. Mještani koji su živjeli u blizini škole čuli su dječje glasove koji su molili da ih se ne tuče. Nakon što su ih sve okupili odveli su ih na napušteno imanje Mihalja Jančića u susjednoj Hrastini. Mihaljo Jančić se nalazi u partizanima sa cijelom obitelji, a kuća na osami je bila pogodna za pokolj koji su im spremali.

Mještanima je ujutro rečeno da su cirkusanti odvedeni u logor, no mještani su vidjeli i da je zapljena Jančićeva štala kojoj su ustaše zabranile prilaz. Luburićevci su tri dana držali stražu kraj zgarišta i održavali vatru. Mještani su vidjeli da jašu njihove konje i da su pokrali su njihovu imovinu. Nakon što su ustaše otišle za Zagreb s odjećom, konjima i kolima pokradenim od cirkusanta u selo dolazili gestapovci i još jedna skupina ustaša koja je otišla na mjesto zločina. Tako da su mještani Hrastine mogli otići na zgarište i biti svjedoci stravičnih prizora tek nakon oslobođenja.

LUBURIĆEV LOV NA LJUDE Maksova crna 'tatra' juri Sarajevom, a 55 obješenih klati se na Marijin-Dvoru

Na zgarištu je nađeno nešto neizgorenih kostiju, a iz gnojišta su iskopani preostali leševi. Na njima su se vidjele rane zadane bodežom u leđa, prsa, glavu. Žene su prije ubijanja silovane, ubijene su gole. Muškarci su imali ruke vezane otraga. Djeca su bila među ženama. Pronađena je jedna ženska glava zamotana u krpu. Žrtve su bile zakopane u gnoj, ali plitko pa je danima nakon zločina zaudaralo. Cijelo mjesto zločina bilo je prepuno tragova krvi, a pronađen je i jedan lonac prepun krvi. Vlasnik imanja Mihalj Jančić nije mogao spavati u svojoj kući nakon što se vratio iz NOB-a zbog strašnog smrada.

Pukom srećom, spletom okolnosti ali i zbog pretpostavke da će ih ustaše likvidirati nakon nastupa spasilo se osam članova artističke skupine koji su se skrili u Kraju Donjem. I dan danas potomci žrtava i preživjeli posjećuju groblje u Mariji Gorici i mjesto zločina u Hrastini.

Poimenični popisu ukazuju da je te noći ubijeno barem 43 Sinta, a moguće i 46. Među njima je i šest djece mlađe od pet godina: Friedrich Mariška (r. 1943.), Hedel Adelheid (r. 1941.), Schmidt Juliška (r. 1942.), Winter Linda (r. 1942.), Winter Mendi (r. 1941.) i Winter Willi (r. 1944.) i još dvoje djece Maxa Bambergera Angelika i Roswita.

Među sudionicima pokolja, stoji u knjizi, navode se imena: zapovjednik Josip Kušan (23g iz Ivanca, čuvar logora Jasenovac), Antun Barbarić, Mato Bešlić, Ante Jurišić, N. Maćan, Mile Matijević, Grga N. (20g iz Šibenika), Petar Pinjuh (23g iz Širokog Brijega), Tomislav Šremer (22g iz Mostara), N. Vlaho. Nakon zločina su krenuli u bijeg preko Slovenije gdje su neke od njih partizani zarobili. Tako je Petar Pinjuh koji je priznao da je držao stražu dok se vršio pokolj osuđen na tri godine prinudnog rada, dodijeljen je da radi na imanju Mihalja Jančića gdje se dogodio zločin.

Na mjesnom groblju u Mariji Gorici 1977. podignut je spomenik. Pod spomenikom se i dalje nalaze svijeće i anđeli, nevine žrtve su ostale upamćene, zločin nije zaboravljen.