Darko Cvijetić je za svoj prvi roman “Schindlerov lift” (Buybook, 2018.) dobio nagradu “Fric”, koju dodjeljuje ovaj tjednik,  zatim i nagradu “Kočićevo pero”. Po “Schindlerovu liftu” ove je godine u Kamernom Teatru 55 u režiji Kokana Mladenovića izvedena istoimena predstava, uz ovacije. Drugi Cvijetićev roman “Što na podu spavaš” (Buybook, 2020.) utvrdio je specifično intimistički bolan, čitateljski susret s njegovim literarnim jezikom. Pred nama je sad Cvijetićeva “Noćna straža”, svježe objavljena u izdanju Buybooka. Knjiga u čiji se delikatan poetsko prozni jezik (ponovno) briljantne ekonomije ne treba dirati ikakvim školskim kvalifikativima. Cvijetić i dalje živi u Prijedoru, u onom istom soliteru, putuje istim onim liftom marke “Schindler”. Pjesnik, dramaturg, glumac i redatelj, radi u Pozorištu Prijedor. 

Express: Prvi susret s knjigom, ilustracija. U interpretaciji sarajevskog dizajnera Borisa Stapića vaša ‘Noćna straža’ suočava nas s prizorom što priziva rembrandtovsku simboliku slike istog imena. Da, na Rembrandtovoj slici pamtimo kapetana u prvom planu, lik mu je svijetao za razliku od vojske/naroda kojoj pripada i koji pokazuju živost kretnje, kapetan nas s platna ispruženom rukom ‘poziva’ da sudjelujemo u njihovu kolektivu, djeluje blago i uvjerljivo. U Stapića, ‘Noćnu stražu’ čine vojnici nejasnih lica i neobilježenih zelenih uniformi, oružje im nema istu metu: plastične su to figurice na postolju, statično postavljene u kadar, eto. Dva sitna lika u koloru smještena su u vojničkoj gužvi, iako ne odaju dojam straha: figurice djevojčice i psića imaju jasan pogled, kao slučajno su u ovom prizoru. Doduše, ne zna se tko je kome nadošao na teritorij... Svidjelo nam se, kao bastardno rembrandtovski poziv da sudjelujemo u ‘Noćnoj straži’, zbunjeni, ali ohrabreni, s osmijehom čak. I nije običaj da autor knjige komentira ilustraciju naslovnice - što je uglavnom šteta - ali nas baš zanima vaš dojam. Koja je vaša autorska ‘kopča’ s Rembrandtovom slikom, a kako ste ‘pročitali’ Stapića na vašoj knjizi? Tko bi bio taj koji nas ‘poziva da uđemo’? 
Prije svega, gospodin Boris Stapić je potpuno fascinantna i jedinstvena stvaralačka osobnost. Vrlo je precizan, samurajski čistih rezova i punoslojan, palimsestaran bih rekao. Boris je Rembrandta osvijetlio s iznenađujuće strane. Uradio je upravo ono što knjiga ‘Noćna straža’ neprestano i čini - odbacuje viškove i ekonomizira na malo prostora. Općepoznato je - mislilo se dakle godinama, da je slika ‘Noćna straža’ doista i noćni prizor, e da bi se pokazalo da je prljavština na njoj, i obloženost tamnim lakom, skrivala očiti danji prizor vesele vojne straže (iako je i to laž - jer u vrijeme stvaranja slike tzv. ‘gradske straže’ su već ukinute dekretima). Pa čak i samo ime nije točno, slika je urađena po vojnoj narudžbi, i to upravo onih koji su na njoj, dakle - Društvo Fransa Banninga Cocqa i Willem van Ryjtemburcha. Ime slike, međutim, vrijeme mijenja. Pa promjenjuje ime u pogrešno. Prljavost je strašna riječ. Tako atmosfera, veselost, sve apsolutno mijenja predznake samostalno i nepredvidivo. Tako priče, likovi, imena, istine, legende, pjesme, brzo pomiču kontekstualnost, pa su u nekom čudnom suodnosu. Sve djeluje opasno, ali su igračke. Na prvu smo se Boris i ja kopčali, kako se kaže. Njegova naslovnica je priča o znakovlju, redukcijama, okamenjenosti, sudaru svjetova u igračkama, nemanju lica onih koji bi da su zli. Gospodin Stapić jest poput redatelja u teatru, koji vam uprizoruje dramu ili roman, uzima njemu potrebno, sve da bi osposobio vizualni jezik priče koja je sad njegova i koja nadilazi rukopisnu zamisao svedenu na naslov. Tako nastaje ogledalo. Naslovnice koje radi Boris Stapić trebalo bi okretati i iznutra. Da riječi vide kakva ih slika nosi svijetu. 

Express: ‘Noćna straža’ nam se ukazuje kao treći, zadnji dio nekovrsne trilogije koja počinje vašim ‘Schindlerovim liftom’ i nastavlja se sa ‘Što na podu spavaš’. Osjećaj dovršenosti ciklusa stvar je čitateljskog dojma, je li samo to? I kako ćete kao autor koji je fikcionalizirao stvarne ljude i događaje dajući im dimenziju univerzalnih ‘izaći’ iz ove ‘trilogije’: je li vam to uopće namjera, želja, mogućnost?
Vrlo ste lijepo povezali trilogiju dvaju romana i ‘Noćne straže’. No nekako ispod radara prošla je knjiga objavljena 2019. u zagrebačkom VBZ-u kod gospodina Glamuzine ‘Snijeg je dobro pazio da ne padne’. Meni je ta knjiga možda najuspjelijom i ‘Noćna straža’ nju pokušava dotaknuti, i tako zaštitnički okružiti svijet dva mala romana. Gospodin Semezdin Mehmedinović pisao je o toj knjizi, on joj je pomogao da se uopće pojavi. Skorašnji naš razgovor potvrdio mi je da i on tako misli. 
Na drugoj strani, ništa novoga ne velim, svakako pišem jednu knjigu, i ona samo amorfno mijenja svoj oblik - nekad su to eseji, nekad pjesme, nekad priče, roman, minijatura, haiku, zapis kao rez nožićem u glinu. Osluškujem svoje jestanje, i uvijek pišem ritam koji sanjam.

Express: Motivika smrti kojom se bavite u čitavoj vašoj kolažnoj, poetskoj prozi ovdje ima drugačiji ritam i strukturu od prethodnih, likove koji se pojavljuju u sva tri naslova povezuje iskustvo rata. Među njima su, međutim, i likovi (stvarnih osoba) koje rat ne povezuje, nego su intimno vama važni. I najvažnije, s likovima ‘ravnopravnima u smrti’ ovdje komunicirate, kroz njih govorite kao da je riječ jedino o ‘neprisutnima, ali vitalnima u zajedničkom eteru. Pokojni, tužni do nijemosti, izgubljenog uma, amputiranih ruku ili nogu, izmještenih kostiju: što im želite? Ovako kažete: ‘Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti’. Izbacivati smrt govora? 
Kako ste sjajno pitanju dodali oštricu na kraju postavljanja! Da, nešto posve različito od šutnje, to toaletiranje jezika, kad se on zadavi svojim grlom. Govorenje ničega nikad nije bilo prisutnije. Šutnja nije govor ničega. Jezik me iznova zaprepašćuje svojom filigranskom preciznošću. Ravnopravnima meni u smrti, neprisutnima, želim jezik da govore, da umanje naš stid. Motivika smrti i opservacije rata ne mogu prestati, jer rat još traje za previše ljudi. Jezik vrvi od rata. Ime je uvijek dovoljan motiv za mržnju, govor mržnje, koji je po sebi izbacivanje smrti govora samog. Pogledajmo samo, riječ je jedna - genocid, a vidite koliko nerazumijevanja, koliko prijetnje, nanošenja bola, plakanja, zluradosti, jeftinog palanačkog prepucavanja s tržnice, i to samo oko toga kako imenovati masovno ubijanje. Jer, eto, masovno ubijanje je nedovoljno i premalo. Strašan, strašan zločin. Kako se to zove? (Nisu ubijali žene i djecu, pa eto nije genocid?) Dobro, kako se zove ubijanje 20.000 poljskih oficira u Katinjskoj šumi. (Strašan, strašan zločin.) I što uopće govori ime o događaju? Rekreacija svijeta, u kojemu bi bilo više milosti za unižene, nišče, ubijene, ostavljene, napuštene, poludjele, invalidne, bolesne, sve one koji na podu spavaju... Ili, eto opet, šutnja je sticanje mogućnosti za riječ. Također, noć i noćni pripadaju šapatu i šutnji. A možda i moje pjevanje prestaje, i spušta se u noć. 

Express: I još malo o likovima ‘Noćne straže’: Brkata Zora (koja pere mrtvace), Šone snajperist, pa Dubravko, Davor, Spomenka, članovi vaše obitelji: prepoznajemo ih iz ranije vaše proze. A epilog u realitetu, izvan literature? Velite u jednom razgovoru: ‘Likovi koji su nekad razmjenjivali sličice pred soliterom, u ratu su razmjenjivali mrtve’. Kako vam prilaze, reagiraju ljudi vašega grada ako/kad se ‘prepoznaju’ u vašoj prozi? 
Dovršit ću primjer koji ste uzeli. Njih, dakle, dvojica, Riva i Švraka, razmjenjivali su sličice ispred solitera kad su bili djeca, kasnih sedamdesetih. U ratu pak, u različitim uniformama, u različitim vojskama, razmjenjivali su mrtve. Sad brzo uđimo u epilog u realitetu, kako ste kazali: Švraka se vratio u grad, on i Riva u istoj kavani piju do iznemoglosti svaki dan. Isprva, bili su ljuti na mene što ih uopće pominjem u romanu, pa još tko je bio u kojoj vojsci, plus svemu - čin razmjene mrtvih plod je moje fikcije – da njih dvojicu, koji jesu razmjenjivali sličice, vidim kako razmjenjuju mrtve. Baš kao sličice. Zatim su se njih dvojica dogovorili da je sve u romanu istina!? Čak su smislili dan, godišnje doba, mjesto gdje se dogodila razmjena... Sad njih dvojica tvrde da je to istina! Likovi koji su pristali da budu likovi, pa čak i povjerovali u izmišljene sebe. Kad sam cugajući s njima rekao: ‘Čekajte, jebi ga, izmislio sam to’, odgovorili su mi uglas da je to moj problem, jer što sam ih uopće pominjao, valjda oni znaju bolje od mene kako je bilo. Ma, da kažem - dobri su to likovi, puno bolji ljudi od mojih jeftinih opisa. 

Express: Shvatimo li ‘Noćnu stražu’ kao prozno poetski krug (navodite i oznaku tempa ‘largo ma non troppo’), važna je struktura prvog proznog i drugog poetskog dijela. Drugi dio ili ‘Pusta Bosna, poema u 70 naricanja’ je eksplicitna u simbolici: ‘mirna Bosna’ je eliotovska pustoš. Ali na kraju uvjetno rečeno prvog dijela knjige, nudite ‘razrješenje’ u Epilogu ‘Metanastazija’ (grč. masovno preseljenje stanovništva u potrazi za boljim životom), gdje ‘katalogizirate’ likove kratko navodeći njihove ‘stvarne’ sudbine. I takva fabulirana, eliptično sugerirana ljudskost likova djeluje moćnije od pustoši tla ‘puste Bosne’. Tu tek počinje zahtjevan zadatak za čitatelje: tenzija između optimizma nade (kakvog takvog) života i surovog (post)ratnog pejzaža? 
Largo ma non tropo... Široko, ali ne previše. Ne žuri, pusti da neke riječi odbruje u tebi svoj poj, i to lišene značenja. Značenje je iza, ispred je zvuk, fijuk kakav se čuje, možda, na polovima kad projuri samovrteća kugla. Dualizam koji uočavate, kao raskorak, upravo je između tuge ovoga svijeta i radosti koja ga vrti rasplesanog. Eliotovska pustoš možda je ona ravnina, ona svejednost, ravnodušje stvarnosti, koja na koncu sve izjednači, pa je doista nevažno jesmo li razmjenjujući sličice razmjenjivali mrtve nogometaše, jedne igre u kojoj lopte jedine i prežive. Nebo te stavilo na moj put, rekla mi je časna sestra Sunči. Prihvati svoj put, postani svoj put i putnik na njemu, budi svemu prolaznik, častan i pravedan svjedok. Mir između dvaju oprečnosti, dvaju dijelova ‘Noćne straže’, počiva u divljenju onima koji imaju moć da prihvataju. Brkata Zora je zadivljujući lik, nevjerojatna stvarna osoba. Ona je posljednji čin milosti ovoga svijeta prema tek umrlom, koji upravo prelazi preko Stiksa. Zato sam zaplakao kad sam čuo da je umrla. Da je infarkt Zoru ubio u zoru, dok je čekala da prokuva voda za kavu. 

Express: O empatiji je riječ, naravno. Pokušaju da se literaturom približi i vrati u suvremeno ‘doba elementarne neljudskosti’, kako kažete. Kako? Ravnodušni smo prema šizoidnosti ‘statusa empatije’: duhovna obnova u literaturi i slijeganje ramenima u realitetu? Pandemija? BiH je na vrhu ljestvice zemalja po broju preminulih od korone, državnički establišment uporno ne nabavlja dovoljan broj cjepiva - dok se drugdje na sve načine pokušava smanjiti broj antivaksera. I teško da iz ovoga uopće možemo izvući pitanje, ali nas tjera uvjerenje da još ima smisla... Što točno?
Samo je Jedan odgovor. (Da je i malo slovo, On si ti). ‘Shizoidni status empatije’ dao je slijeganju ramenima oblik društvene stvarnosti, a duhovna obnova knjigama - relikt je vaspitanja vrijednostima prošloga stoljeća. Mediokritetstvo neopozivo srlja ravno u fašizam, kič vodi u agresivnu pomamu mase. Mogućnost Trumpa je blizina samoubojstva. Ja ću posegnuti za Božom Koprivicom, koji citira Isaka Singera - ‘u književnosti, i u našim snovima, smrt ne postoji’. Ne možete nikuda, dok ne razumijete da je na vama odluka ima li sve ovo smisla. Empatija nikad nije ni bila bliža od slijeganja ramenima. Svejednost svjedočite kao i sve drugo. I ništa nema nekažnjeno. To što sad ne čujete krik čaplje nad rijekom, nasmrt uplašenom odnekud, znači da se ni vaš krik neće čuti ništa jasnije... Nitko neće okrenuti glavu. Bit ćete nečujni čitavom svijetu, samo onaj koji čuje, bit će tu. Onaj, vazda Jedan, vazda Prolaznik. Onaj koji je Riječ. (Da je i malo slovo, On si ti). Svijeta ima točno koliko sam pristao da ga ima. Ako i nisam uspio zapisati, barem sam sanjao. Pandemija je, na drugoj strani, pokazala svu raskoš našeg planetarnog mrženja. Svi koji hodaju zemljom sad, za stopedeset ljeta će već biti zemlja. (Vakcinisani ili ne, dodao bi netko ciničan). Koja će se još zagrijati. Niti spram Zemlje nismo imali empatiju, a ona smo. Čovjek se očito samomrzi iz nepobjedivog straha od smrti. Nemam vremena svakoga zagrliti, mogu samo onoga do sebe. To je dovoljno. Rilkeova ruža miriše Devinskom elegijom. To je dovoljno, zar ne? (Zadnju rečenicu pročitati s puno straha). 

Express: ‘Noćnu stražu’ ste predstavili razgovorom s Alminom Kaplanom na festivalu Bookstan u Sarajevu u srpnju. Razgovor smo pratili online: ondje ste spominjali i smrt oca, kojega znamo kao lik u vašoj ‘trilogiji’. I kažete ondje da ste smrću oca ‘odjednom postali svjesni količine stida koji je on nosio u sebi. Stida da u nekom momentu nije uspio zaštititi porodicu, kao glava obitelji’. Sudbina djeteta iz ‘miješanog braka’, a to ste (i) vi, jest dakle o tome da mora govoriti, misliti, o tom ucijepljenom, naslijeđenom stidu - jer je to tabu tema? To bi se onda zvala emancipacija...
Stid je postojao u naslagama u meni, kodiran potpuno logorološki. Očeva smrt podigla je zastore kompleksnosti njegova odrastanja u sjenci logora. Možda bih se usudio reći da sam zagazio u očev imaginarij, osjetio njegovu bol, kao kod Schultza ili Kiša. Višekrvnost kao otmjenost stida. Otac Srbin se spremao biti socijalističkim radničkim ocem i nije mogao razumjeti raspad vrijednost u tolikoj mržnji. Stvari su se odvijale kako su željele, otac nije mogao u koračanju povijesti ništa. Biti dijete Jasenovca (u kojem su ostali rođena braća dječaci i otac) i pritom oženiti Hrvaticu, posve sigurno bila je obiteljska nesreća, i on joj, kao uostalom nitko, nije mogao niti sanjati opseg. Na Balkanu je višekrvnost ili viševjerje nezamisliv i neoprostiv grijeh. Moj je dakle, djed Ostoja, spaljen s malodobnim sinovima u Jasenovcu. A majčin brat, ujak dakle, prebijan je u Malom logoru, ‘u ovom ratu’. Previše logora u pedeset godina. Jedino je moguć stid. Stid s naletom krvi u lice, kao u junaka Dostojevskoga. Ucijepljen stid je perfektan izraz. Znam nekoliko miješanih ruža, koje se zbog toga još crvene. 

Express: Velika je razlika u generacijama na ovima prostorima, iskustvo rata lako manipulira osjećajem kolektivne odgovornosti ili krivice. Ono što je starijim generacijama teško pitanje - kad prestaje rat, mlađima je pokušaj bijega iz radijusa tog pitanja. Sve logično, ali fali - razrješenje? 
Kad prestaje rat? I kakav to mir donosi mladi Fortinbras među leševe na Elsinoru? Bijeg iz radijusa nije moguć, mladi tu mrežu na sebi ignoriraju, a starije generacije shvataju da rat prestaje kako lagano stare i obolijevaju i kako je liječnik sve važniji. Ratnost je sveprisutna čak i u našem načinu za borbu s pandemijom. Sve logično, ali nam ne daju da ratujemo. Jer to košta. Sve logično, pa nas je najbolje pustiti da sami skužimo kad je to točno počelo 21. stoljeće.

Express: Politička aktualnost BiH ovih se dana fokusira na novi zakon što kažnjava svako pravdanje i negiranje genocida i ratnih zločina, a koji je na kraju svoje dužnosti Visokog predstavnika OHR-a (međunarodnog namjesnika u BiH) donio Valentin Inzko. Što mislite da će biti efekt ovoga zakona? Taj se, naime, dotiče i svih drugih ratova, svih zločina na ovim prostorima, teoretski bi mogao zadirati u dublju političku inventuru, ali vidimo neće...
Može se reći da doista ne dopuštam sebi luksuz i banalitet infarkta ispred televizora. Sve to pokušavam oprati, gotovo pa utapanjima u vodi. Dovoljno sam oprljen užasnim odsustvom svake smislenosti bivanja ovdje, a tek u bavljenju politikom. 
Opće dobro ne zanima gotovo nikoga. Lokalni mali Benito i lokalni mali Josif, pa sve garnirano pravljenjem ćevapa od navijača. Kolektivni zanosi supremacijom nad komšijom ne prestaju. Naravno da je suludo, ali time nije manje privlačno. Ako nekome morate napisati zakon kojim postaje kažnjivo ako ne opere ruke prije jela, onda je sigurno da imamo posla s ljudima često prljavih ruku. Koji uz to ne vole vodu. Mi smo naviknuti na pojam nametanja. Zastava, valuta, putovnice, banke, tablice na automobilima, zajedničke oružane snage, SIPA, OSA, Premijer liga i ne znam kakve sve institucije - od veleposlanstava do konzulata. Sve je ovdje nametnuto. Nacija, san, očekivanje, vrijednosti, modeli ponašanja. Sve, dakle. Valuta je vezana za njemačku marku, odnosno euro. Ništa mi nemamo, osim krikova o naciji, o naciji, naciji, naciji. I da, do ludila mijenjamo imena ulicama, trgovima, školama...

Express: ‘Noćnu stražu’ pisali ste u Splitu, u sklopu programa ‘Writers in Residence’, u rujnu 2019., zadnje bablje ljeto prije pandemije. Književne rezidencije su radne, ali na što su vas vukli sentimenti u splitskom ambijentu? Putujete po prostoru bivše Jugoslavije: kako vam se otvara taj zavičaj u mijeni?
Čudesno kasno, bablje ljeto u Splitu 2019. prije pandemije... Mjesec dana tišine, druženja s ‘utorkašima’ kod Vinka u ‘Hvaraninu’, poznanstvo s gospođom Anom Lebl u splitskoj sinagogi, večernje samoće u crkvi sv. Frane, večernji razgovori u knjižnici Marka Marulića u okviru Festivala svjetske književnosti Zagreb/Split, Tanja Topić, Ivana Šojat, gospođa Eda Vujević, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina na Bačvicama, šetnje s Nives Ivanković, brzi zalasci sunca... Split mi je pokazao svoje blagojesensko, srebrenasto lice, na četrdesetu obljetnicu Mediteranskih igara. Hvala mu, ‘Noćna straža’ u sebi nosi zauvijek zvuk media terre, metriku lavandina mirisa. Da, tutnjim prostorom nekadašnje zemlje, ima me na festivalima (što kazališnim, što književnim) i u Novom Sadu, i u Varaždinu, Rijeci, Banjoj Luci, Kikindi, Beogradu, Zagrebu, Mostaru, Užicu, Jajcu, Sarajevu, Podgorici... Predstavljam knjige, upoznajem nevjerojatne i veličanstvene ljude. Svuda sam stranac i svuda sam dobrodošao. Ili suprotno, nigdje nisam dobro došao, i svuda sam u rođenoj domovini. Zavičaj u mijeni. Lijepa rima s onom da zavičaj i postoji još samo u meni. U mijeni mene.