Nije da će u slučaju bilo ovakvog ili onakvog ishoda prosječni hrvatski tragač za odbačenim bocama ili kakvim ukusnim zalogajem po kontejnerima za smeće pronaći bocu više ili manje ili zalogaj više ili manje. Ali je činjenica da će o načinu na koji će premijer Andrej Plenković riješiti problem ustaškog pozdrava u grbu HOS-a na spomen ploči u Jasenovcu, direktno ovisiti u kojem smjeru će ova zemlja nastaviti politički živjeti.

Čak i u hrvatskoj politici, istočkanoj u maniri minskog polja uspomenama iz ratova iz 20. stoljeća, ne događa se tako često niti da ovakav jedan slučaj ima toliku težinu niti da se oko toga lomi toliko stvari.

Problem se sveo na nekoliko centimetara četvornih granita s ustaškim pozdravom usred mjesta najgoreg, najvećeg, najokrutnijeg NDH-režimskog pokolja nad civilima u Drugom svjetskom ratu, a 11 boraca HOS-a koji su 1991. izginuli pokušavajući obraniti taj dio Hrvatske, a kojima je ploča posvećena, malo je teško zamisliti da bi si u posljednjim trenucima života priželjkivali posmrtnu sudbinu da uspomena na njihovu pogibiju, postane mjesto političkog razdora zemlje za koju su se borili.

Kvartovski fašisti Ustaška šaka jada kao da je ispala iz Dražine kokarde

A teško da može biti riječ o ičemu drugom osim o provokaciji. Sasvim je u redu, dapače, postaviti spomenik grupi mladih ljudi, u dobi od 20 do 38 godina, na mjestu gdje je većina njih izginula. Ali, da oni koji su postavljali ploču nisu bili svjesni grubosti provokacije te tri riječi u inače doista legalno registriranom grbu HOS-a na takvom mjestu, pa da su onda još tu ploču baš sasvim slučajno postavili na zgradu onodobne ustaške uprave...

OK, ovaj narod ipak nije sisao veslo baš do te mjere da povjeruje u takve stvari, a ako je dozlaboga neukusna i protuustavna provokacija trebala nekoga politički koštati, vidi se iz posljedica tko je trebao pretrpjeti političku štetu. Očito je da na ovom pitanju visi vladajuća koalicija HDZ-a i s HNS-om, kojem bi pristanak na ovakvo što značilo definitivnu političku smrt. Puno bolja situacija nije niti s SDSS-om.

Nije da Andrej Plenković ne bi mogao mirne duše računati da bi na ponovljenim izborima HDZ pobijedio još i s većom prednosti nad Bernardićevim SDP-om koji se potpuno raspao, ali je jasno da nakon tih izbora više ne bi mogao računati na natpolovičnu prednost, kao i to da u slučaju toleriranja ovakvog jasenovačkog udarca u oko Republici Hrvatskoj, onakvoj kakva je opisana u Ustavu, više ne bi imao s kime koalirati. Nije isključeno čak niti to da bi mu se "jasenovački slučaj" u manjoj mjeri mogao vratiti poput bumeranga na rezultatima izbora.

Konačno, Plenković sigurno nije takav materijal da bi u ikakvoj varijanti bio u stanju mirne duše nastaviti živjeti kao odgovoran za ustašku provokaciju usred Jasenovca. Na to slijedi jeziva sramota koju bi gore nego skoro ikada ranije Hrvatska nastavila trpjeti u EU, uopće kao dio zapadnog svijeta, zbog još jednog slučaja "ustašovanja". Jer, voljeli si to priznati proustaški revizionisti, naprosto je i geografska i povijesna činjenica da je Zapad, a to znači od SAD-a do Urala, dijete antifašizma. Te da je Hrvatska dio te priče.

Odite si pitati, molim lijepo, u Buckinghamsku palaču ili u Bundestag ili u Washington... ili na kakvu tržnicu u Amsterdamu. Drugim riječima, osim što je u prvom redu besramna, i prema poginulima u Domovinskom ratu i prema onima koji danas žive u Hrvatskoj, provokacija iz Jasenovca u drugom je redu očiti politički udar desnice na Andreja Plenkovića.

Službena komemoracija "HOS-ovu ploču treba maknuti iz Jasenovca"

Stoga će i njegov način s rješavanjem tog problema pokazati je li taj čovjek doista sazdan od državničkog materijala, kako ga je na brzinu iskovao HDZ u pokušaju političkog preživljavanja, na samrt izubijan kratkim Karamarkovim redikuloznim turbo-desničarskim mandatom, ili je Plenković ipak obično briselsko piskaralo, kako mu se znalo nabijati na nos. I izvan njegove stranke i u njoj. Problem s ustaškim pozdravom u grbu HOS-a stoji još od samih početaka, 1991.

Međutim, ako se uzme da je u to vrijeme rješavanje takvog problema iz ovih ili onih objektivnih razloga bilo nemoguće, ispada da suština problema potječe iz 1998. kada je grb vojne organizacije koja je poslije ušla u sastav HV-a, registriran. Drugim riječima, ispalo je da još jedno masiranje mozga nostalgijom za NDH, koliko god to bilo ekstremno suprotno svakoj logici po nacionalnu korist u 21. stoljeću ili ikada ranije, Hrvatska danas trpi zbog rupe u zakonu koja je izbušena još prije 19 godina.

Zato i jest za razumjeti zašto je Plenković krenuo rješavati ovaj problem, kako je rekao, hitno ali i iz korijena, pa hajdemo mu ovaj put povjerovati. Izmijenit će zakon na takav način da se više nitko neće moći pozivati na poginule mladiće iz HOS-a kako bi njihovom krvlju išli prati krvavu uspomenu na Maksa Luburića i "njegove mesare". U Saboru će za pametan zakon koji bi to omogućio biti i više nego dovoljno ruku.

Nije riječ samo o onom dijelu HDZ-ovaca kojem ustašovanje također ide na jetra, niti samo o onom dijelu koji će se postaviti oportuno, nego će za takvo što glasati i skoro cijela opozicija. Samo ako Plenki bude dovoljno pametan da to sredi što prije i u civilizacijskom, pa i političkom dogovoru sa svima. A oni koji se budu tom rješenju protivili, zapravo će politički izolirati sami sebe.

Ako pak Plenki u ovome zezne, teško je zamisliti da bi mu HDZ mogao ostati na vlasti nakon još jednih prijevremenih izbora. U tom slučaju gotova bi bila i njegova politička karijera, a osobno bi se po svoj prilici osjećao kao da je pogazio baš sve ono na čemu je odgajan...