Ernst Lossa imao je 14 godina kad su mu u noći 8. kolovoza 1944. intravenozno ubrizgali višestruko fatalnu dozu sredstva za spavanje Luminal. Umirao je satima, da bi podlegao tek poslijepodne, u snu, naravno. On je bio jedan od 2400 ubijenih u "medicinskom" centru u Kaufbeurenu i u obližnjem Irseeu na krajnjem jugu Bavarske u kojem su nacisti provodili svoj suludi program eutanazije onih koje su smatrali nedostojnima života. Po njihovim definicijama, u takve su spadali nefunkcionalni članovi društva s nasljednim bolestima zbog kojih su bili intelektualno hendikepirani, odnosno duševno bolesni. Već i to bio je još jedan bestijalni zločin u nizu iživljavanja militantne države protiv najslabijih, a slučaj Ernsta Losse u moru takvih zločina, ističe se kao dodatno groteskan.

Po njegovom slučaju snimljen je nedavno film "Magla u kolovozu", koji opisuje stradanje dječakove obitelji. Njihovog oca 1939. su otpremili u logor u Dachauu kao potomka iz "rasno miješane obitelji romskih korijena". 1940. Ernsta Lossea i njegove dvije sestre nacisti su otpremili u dom za nezbrinutu djecu u Augsburgu, gdje su "odgajateljice" posebno njega mlatile i psovale. A on se nije dao. Njegova sestra Amalie Speidl prisjetila se 70 godina poslije noći u kojoj je svog brata vidjela posljednji put. "Sestru i mene probudili su usred noći kako bismo se oprostile od brata. Ernst je stajao u dvorani odjeven i tužno nas je gledao. Ni do danas nisam zaboravila taj njegov pogled", kazala je za Spiegel. Sljedećeg jutra izgubio mu se svaki trag.

Odveli su ga u poseban dom u neposrednoj blizini, indikativno, upravo koncentracijskog logora u Dachauu, gdje je njegov otac vjerojatno upravo nekako u to vrijeme umro. Ustanova u koju su zatočili malog Ernsta zapravo je bila zatvorska instalacija za duševno oboljele. Nacisti su kategorije "nedostojnih života" progonili su još od 1933., nakon što su pokrenuli program "prevencije potomaka nasljedno bolesnih". To se do kraja 1940. izrodilo dotle da su po jedinoj pisanoj osobnoj zapovijedi takve vrste Adolfa Hitlera iz 1939., u plinskim komorama pogušili nekoliko tisuća bolesnih ljudi. Onih za koje su adekvatno medicinsko mišljenje o njihovom zdravstvenom stanju kao potpuno nepopravljivom, prethodno dali medicinski specijalisti, u pravilu psihijatri.

Joseph Goebbels je početkom 1941. u svoj dnevnik upisao: "S Bouhlerom dogovorio pitanje tihe likvidacije duševno bolesnih. 40.000 je otišlo, treba još 60.000. To je težak, ali nužan posao." Bouhler je inače bio Philipp Bouhler, šef Hitlerovog ureda, koji je za taj zadatak odabrao SS-ovca i kirurga Karla Brandta. Razlog za takvu tajnost bilo je s jedne strane to što niti u doba najgore indoktrinacije Njemačke nacističkom propagandom, takvi zločini, isto kao i oni po logorima smrti, ne bi dobro pali na savjest Nijemaca, o kome god da se radilo. S druge strane, mnogi svećenici životom su platili dizanje glasa protiv nacističkih zločina. U konkretnom slučaju biskup Münstera, von Galen, u kolovozu 1941. održao je propovijed o zločinu eutanazije nad invalidima i nemoćnima, koju je potom tiskao i dijelio.

Von Galen se tada, doduše, osobno zaštitio od toga da završi u koncentracijskom logoru, kao što je bio slučaj s paterom Rupertom Meierom, tako što je rekao i to da "Crkva ne zagovara rušenje režima". Vjerojatno je on zato danas proglašen tek blaženikom, ne i svecem. Nacisti su svoj program eutanazije, koji su nazvali "Aktion T4", nastavili provoditi u tajnosti, tako da ništa od svega toga nije pomoglo Ernstu Losseu. U kolovozu 1944. Saveznici su već napredovali iz Normandije prema Njemačkoj, a dečku je nadležni psihijatar postavio dijagnozu koja je bila smrtna presuda: "On je dobro raspoložen, ali potpuno bezvoljan, labilan, skoro prosječnih sposobnosti, kompulzivni psihopat."

Problem je bio u tome što se pokazao previše žilav. U toj ustanovi kod Dachaua pacijente su namjerno hranili apsolutno prekuhanom hranom kako bi u njoj uništili sve hranjive tvari, što je značilo da su unatoč prehrani umirali od bolesti i neishranjenosti. Odveli su ga u Kaufbeuren, gdje se pacijente odvodilo samo kako bi ih se likvidiralo. O njemu je ostala zabilješka da se dečka usmrtiti nije usudio nadležni "medicinski radnik", nego je u pomoć zvao nadstojnicu ženskog odjela kako bi ga svladali.

Do kapitulacije nacističke vlasti u Njemačkoj, u programu eutanazije invalida i bolesnih pobijeno je 200.000 ljudi. Karl Brandt u procesu u Nürnbergu osuđen je u prosincu 1946. na smrt, te je obješen godinu poslije. Kakva je sudbina bila onih koji su zločinački program provodili, pokazuje primjer Valentina Faltlhausera, direktora gubilišta u Kaufbeuernu. On je nakon rata osuđen na tri (!) godine kućnog pritvora (!!), uz uvjet da se doživotno ne smije baviti medicinom. No, 1959. je pomilovan.