U samo nekoliko dana Washington se naglo našao suočen s mogućnošću rata s Iranom. U stvarnosti, to je bio posve predvidljiv ishod nakon izbora Donalda Trumpa u studenom 2016. godine. Dobro isplanirani scenarij lagano se odvijao, vodeći, posve neizbježno, na rub rata. No zemlja je svejedno u šoku. Nakon katastrofične invazije na Irak, ideja da bi SAD ponovno mogao ući u rat na Bliskom istoku za većinu je Amerikanaca apsurdna i nezamisliva.

Čak i predsjednik Trump, koji se dugo bunio protiv intervencija u inozemstvu, čini se alarmiran potencijalnim razvojem događaja. No možda će biti nemoguće da zaustavi marš prema ratu, iako bi to možda i želio. Hrvatske čitatelje, ne manje negoli američke, vjerojatno zanima kako smo došli do ove šokantne točke.

Krvava povijest Amerika bi u rat s Iranom, ali nitko ih ne shvaća ozbiljno

Odnos između SAD-a i Irana bio je krhak još od osnivanja Islamske Republike 1979. i uvijek je imao potencijala za konflikt. Administracija Georgea W. Busha, koja je Iran prozvala okosnicom zla, imala je za jasan cilj srušiti klerikalni režim nakon što se riješe Sadama Huseina u Iraku. No ti su planovi napušteni kad se Irak pretvorio u stupicu i kaos za američku vojnu silu. Obamina je, pak, administracija cijeloj stvari prišla na sasvim drukčiji način.

Nije tu više bilo strategije za promjenu režima nego se prvenstveno bavio limitiranjem iranskog nuklearnog programa, koji bi mogao biti iskorišten i za proizvodnju oružja. Kombinacija sankcija i diplomacije pomogla je da 2015. dođu do dogovora kolokvijalno zvanog JCPOA, koji je efektivno zamrznuo iranski nuklearni program na barem deset godina. Protiv tog su se dogovora bunili, s pravom čini se, Izrael, Saudijska Arabija i zemlje Zaljeva, koje su tvrdile, a to se i desilo, da dogovor neće promijeniti iransku oštru i prijeteću politiku u regiji.

Protiv dogovora je bila i Republikanska stranka, počevši od tadašnjega kandidata za predsjednika, Donalda Trumpa, koji je taj dogovor prozvao "najgorim u povijesti". Tijekom prvih godinu i pol Trumpove administracije njegov ga je tim za vanjsku politiku uvjeravao da se drži dogovora jer se i Iran drži zadanih pravila.

Dolaskom Johna Boltona kao glavnog savjetnika i Mikea Pompea kao državnog tajnika - obojica pristaše bombardiranja Irana i svrgavanja vlasti - čak niti uvjeravanje od strane Francuske, Velike Britanije i Njemačke nije Trumpa moglo razuvjeriti od toga da se povuče iz dogovora u svibnju 2018. godine. Za predsjednika je ta odluka imala više veze s unutarnjom politikom - održavanjem predizbornog obećanja te zadovoljštine njegovim evangeličkim proizraelskim sljedbenicima i glasačima.

Trump je možda zaista vjerovao da može ispregovarati bolji dogovor s Irancima. Međutim, sve je to sad bilo u rukama njegovih suradnika koji su u cijelosti htjeli eliminirati Islamsku Republiku, a ne pregovarati s njom. Nekoliko dana nakon povlačenja Pompeo je najavio set od 12 zahtjeva kojima traži potpunu kapitulaciju Irana po pitanju njegovih vanjskopolitičkih i sigurnosnih pravila i odluka. SAD je i ekonomski počeo "daviti" režim, prijeteći sankcijama svim državama koje su trgovale s Iranom, makar to bili saveznici.

Cilj je bio ili uzrokovati unutarnju pobunu ili osvetu od strane režima, koja bi onda opravdala vojni napad na državu, koju bi sasjekli jednom zauvijek.

Ako je ikad bilo ikakve sumnje u svrhu, ona je uklonjena 2019. kad je SAD počeo raditi pritisak na europske saveznike da se i oni povuku iz JCPOA. Za Europljane najviši je prioritet bio osigurati da Iran nastavi slijediti pravila i da ne dođe do utrke nuklearnim naoružanjem na Bliskom istoku. U to ime napravili su i financijski mehanizam (Instex) koji bi nastavio "štititi" trgovinu s Iranom od američkih sankcija. A Amerikanci su "ubijanjem" JCPOA, de facto poticali Iran da ponovno pokrene svoj nuklearni program.

Svijet nafte Iranci Trumpu: Ako počneš rat, mi ćemo ga završiti

To je pozadina nedavnih podataka koji indiciraju kako se Iran priprema za konflikt. To uključuje komunikaciju s iranskim milicijama u Iraku i na drugim mjestima diljem Bliskog istoka, kao i javljanja kako su im dostavljene rakete od strane saveznika u regiji. Nedavni napadi na naftne tankere u Hormuzu i na saudijskom naftovodu mogu se možda atribuirati Iranu. Kao odgovor na to Bolton je najavio odašiljanje nosača aviona i bombardere B-52 u regiju. Sve je bilo spremno za konflikt.

Predsjednik Trump tvrdi kako to nije ishod koji želi. Možda osjeća rizik za svoj mandat i potencijalan rat bez kraja, pa pleše između prijetnji Iranu i pokušaja da ispregovaraju "pošteni dogovor". To što želi mir je pohvalno, no dok su mu instrumenti oni koji žele vidjeti pokoreni Iran, ima vrlo malo prostora za pregovore i malo alternativa konfliktu. Ne treba biti empatičan prema iranskom fanatičnom režimu da vam bude jasno da oni neće kapitulirati niti prihvatiti ekonomski kolaps bez borbe.

Najbolja je nada u izbjegavanju rata ako i druge strane odluče, na neki način, suprotstaviti se američkim sankcijama i pomoći Iranu. No čini se da Europljani nemaju želuca za otvoreni konflikt s SAD-om. Tu bi mogli pomoći Rusi i Kinezi, koji preziru način na koji Amerika želi svrgavati režime, te bi mogli pomoći svojim iranskim prijateljima da odole pritisku, sve dok ne shvate da im još više ide u korist da se SAD opet zapetlja u još jedan nerazrješivi konflikt na Bliskom istoku.