Skoro niti trenutka nije opstala nikakva dilema oko toga kakav cirkus Milorad Dodik, kao izabrani član predsjedništva BiH iz redova bosanskih Srba, namjerava raditi na svojoj novoj političkoj poziciji. Već ranije je rekao da će inzistirati na tome da se na zgradu Predsjedništva BiH postavi i zastava Republike Srpske, očito savršeno svjestan koliko će taj potez smetati, pa i boljeti sve Bošnjake i Hrvate u BiH koji su stradavali i ostali bez članova obitelji tijekom stvaranja entiteta za koji kažu da je "nastao na genocidu".

Sada je Dodik u intervjuu za "Večernje novosti" od utorka (16. listopada 2018.) nastavio u tom stilu.

"Moj ured kao srpskog člana Predsjedništva bit će u Istočnom Sarajevu, u administrativnom centru Republike Srpske... Ako ne bude zastave RS-a u predsjedništvu, sjednice ćemo održavati preko videoveze", kazao je.

A onda je otkrio i da će mu navodno prvi potez biti imenovanje krajnje kontroverznog, mnogi će reći i krajnje nacionalističkog bosanskog redatelja Emira Kusturice. Za svog savjetnika. Izbor, koliko god šokantan, logičan je potez i Dodika takvog kakav jest i kad je riječ o svjetski proslavljenom redatelju.

Jedan od rijetkih novinara koji je od raspada Jugoslavije pokušao s Kusturicom napraviti intervju, ispitujući sva sporna pitanja oko njega, bio je Aleksandar Stanković u studenom 2009. za svoju emisiju "Nedjeljom u 2". S ekipom HTV-a Stanković je tada čak otputovao posjetiti Kusturicu u njegovom domu u selu Mokra Gora u Srbiji, sa same granice s BiH i nedaleko od Crne Gore. Kusturica je živce izgubio u 22. minuti intervjua kad ga je Stanković pitao zašto je s Miloševićem pio viski dok je Sarajevo bilo opkoljeno u ratu.

"Uzvratio mi je da nije imao izbora. Na to sam ga podsjetio da je svojedobno izjavio da je bilo dirljivo gledati kako Milošević u haaškoj sudnici šalje poljupce supruzi Miri, te ga pitao hoće li i u Izraelu, gdje snima idući film, Izraelcima reći da je bila dirljiva pažnja kojom je Hitler obasipao Evu Braun u Vučjoj jami. Na to nije imao odgovora, već mi je uzvratio protupitanjem: 'A zašto mi malo ne pričamo o hrvatskim legionarima koji su ubijali Srbe po Hrvatskoj?'", pričao je poslije Stanković.

Emirov dnevnik Obračun Kusturice sa Žižekom i Hrvatskom koja tjera Srbe

HTV-ov novinar je odreagirao tako da je pristao da pričaju i o tome, pa ga je pitao zašto je opjevao Antu Gotovinu. Mislio je na stihove sklepane u stilu Bore Čorbe: "Tko ne voli Gotovinu, uvalim mu osovinu." U istom stilu Kusturica je svojedobno opjevao i Radovana Karadžića. Prvo kao: "Tko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana!", a potom i: "Ko ne voli Dabića Rašu, popuši nam k...u našu!" Pod pseudonimom "Raša Dabić" Karadžić se godinama skrivao kao bjegunac pred Haaškim sudom za ratne zločine.

Takve svoje stavove svojedobno je u intervjuu za "Globus" pravdao time što je on "uvijek na strani progonjenih", uz sitnu logičku grešku da je riječ o progonjenim, tada osumnjičenicima, poslije uglavnom i osuđenicima, za najmonstruoznije ratne zločine i iživljavanje nad ljudima. Kusturica se nije proslavio niti svojim javno objavljenim tekstom povodom desete obljetnice smrti Slobodana Miloševića.

"On nije imao atomsku bombu u džepu da bi se suprotstavio čitavom svijetu. Ali moramo priznati jeste se suprotstavio, što je bilo dovoljno da se meni svidi. Poslije dugogodišnjeg odrastanja uz Tita, koji je znao da dugo govori i ne kaže ništa, ali je uradio mnogo, Slobo je govorio jasno i čisto, samo što nije uradio mnogo, pošto mu stanje u svijetu, za razliku od Tita, nije išlo naruku."

U svom tekstu otkrio je da mu je takvim poštovanjem prema Miloševiću bila šokirana i njegova vlastita majka, inače Srpkinja.

"Čiji si ti čovjek, sine?", pitala ga je.

Stav po kojem je Miloševićev grijeh samo taj što nije uspio, što je u ratovima na Balkanu pretrpio redom same poraze, a ne što ih je raspirivao i pokretao, zapravo je klasičan stav ekstremnog srpskog nacionalizma u 21. stoljeću. U tom kontekstu i Kusturičina izjava o tome da je "Gotovina momak s kojim bi mogao lakše razgovarati nego sa 60 posto Hrvata", posljedica njegove ideje da je riječ o čovjeku koji bi bio njegov "counterpart", što naprosto ne stoji.

Kusturičini nacionalistički politički stavovi počinju zapravo već kao posljedica zbunjenosti vlastitim identitetom, lako moguće osobnom dramom u njemu samom. Otac Murat, slučajno porijeklom Musliman, odnosno Bošnjak, i majka Senka, slučajno porijeklom bosanska Srpkinja, bili su oboje ateisti, što je u Jugoslaviji, posebno u BiH u dobu neopterećenosti takvim stvarima, bila najnormalnija pojava.

Napad Depardieua "Kusturica je lažljivac, nije čak ni Srbin"

Nitko 1992. nije niti pomislio od Emira Kusturice da se iz Pariza vrati u Sarajevo kako bi gladovao, izbjegavao da ga pogodi metak iz snajpera ili granata. Moguće je da mu mnogi ne bi zamjerili niti to što se tada vratio u Beograd. Međutim, on je tamo na RTS-u, državnom TV kanalu pod totalnom kontrolom Miloševićevog SPS-a, izdeklamirao da "bosanski muslimani nisu istinsko multikulturno društvo, te da nisu Srbi, nego muslimani bili oni koji su prvi nabavili oružje".

Kusturica je poentirao da "svi koji Srbe optužuju za krvavi kraj Jugoslavije, zaboravljaju patnje toga naroda u Drugom svjetskom ratu". U godinama poslije Emir Kusturica nanizao je takvu gomilu katastrofalnih izjava da je i količinski i kvalitetno konkurirao nekima od najgorih raspirivača nacionalističke mržnje na ex-jugoslavenskim prostorima sa svih strana.

Govorio je da je "Srbima u prirodi da ratuju", opravdavao je tezu da "Srbi moraju biti etnički čisti", jer "koncept multikulturalnosti ne funkcionira", a najupečatljivija njegova izjava bila je: "Moja obitelj je simptomatičan primjer toga." Etnička oznaka Srbi, naime, uključivala je i njega, koliko god to bilo tragikomično. "Kusturice su 250 godina bili muslimani, ali samo da bi preživjeli Osmanlije", objašnjavao je.

Nevjerojatno je da, kad su već toliki srpski građanski političari godinama zafrkavali Vojislava Šešelja nazivajući ga "onaj Hrvat", podbadajući ga zbog očito hrvatskih korijena, što to isto nitko nije radio Kusturici. Možda bi im djelovalo previše tragično. Niti u 21. stoljeću Kusturica se nije uspio pomiriti s onime što ga je progonilo. 2005. u Crnoj Gori se krstio kao pravoslavac, dodavši si ime Nemanja.

U veljači 2008. ma masovnim demonstracijama u Beogradu pred okupljenim mnoštvom je vikao: "Kojem mitu mi pripadamo? Kosovskom mitu!" U siječnju 2010. patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril dodijelio je Emiru Nemanji Kusturici godišnju nagradu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda, čime mu je odao priznanje za "izvanredne napore na učvršćivanju jedinstva pravoslavlja".

Odgovor na pitanje zašto je Dodik izabrao Kusturicu ujedno je i odgovor na pitanje kako je moguće da je Kusturica, iako umjetnik, a ne političar, opasna osoba. Također u nedavnom intervjuu za "Večernje novosti" Kusturica je rekao: "Rasplet devedesetih bio je samo dokaz da se tamo ratovi ne vode da bi riješili neki problem, nego, kada završe dejstva, čekaju nove ratove da bi riješili nagomilane probleme iz proteklih vremena."

Slavni Perhan Tragična smrt YU zvijezde - nije dočekao tridesetu

Drugim riječima, za njega to nije završena priča. O Dodiku je pričao u superlativima; o Banjoj Luci od koje je napravio maltene New York, o bolnicama, školama, autoputovima... Na kraju je otišao daleko u balkansko junačko patetično pjesništvo.

"Jednom je u zoru na Mećavniku za vrijeme Festivala 'Küstendorf' pred odlazak na spavanje otpjevao neki krajišku pjesmu. Sve cvijeće u saksijama i na terasi se treslo, a drvo podrhtavalo", pričao je o Dodiku.

Jedan od onih koji je Kusturicu dijagnosticirao bio je Andrej Nikolaidis, istaknuti crnogorski pisac:

"Time što je svog pokojnog oca proglasio Srbinom, a sebe, Emira, pravoslavnim kršćaninom, lako mu je postalo izabrati svoje u Ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. On nije bio tamo da bi ispaljivao plotune iz topova, ali kad god je mogao, svojim umjetničkim i medijskim istupima pružao im je alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije pristao priznati da je izvorno 'pravoslavni kršćanin'."

Kusturica je potom tužio Nikolaidisa zato što ga je ovaj nazvao "medijskom zvijezdom Miloševićevog ratnog stroja". No, u tom dijelu sud je Nikolaidisa oslobodio. Odrezao je kaznu Monitoru koji je to objavio samo zato što se Nikolaidis zaigrao izrazima "glup, ružan i korumpiran" na račun Kusturice.