Komisija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Iustitia et pax objavila je prije desetak dana izjavu povodom predstojećih parlamentarnih izbora pod naslovom "Očuvati dostojanstvo politike i ustavno-pravni poredak države". Iustitia et pax je komisija radnog karaktera pri HBK čiji je cilj u svjetlu crkvenog nauka promatrati i tumačiti društvene fenomene koji se odnose na pravednost i mir. Odgovornost za priopćenja i izjave prvenstveno leži na njezinom predsjedniku kao potpisniku, koji ih može donositi i mimo ili protiv mišljenja tajnika i(li) ostalih članova.

Na predstavljanju izjave naglašeno je da se Komisija oglašava "samo onda kada to smatra zaista potrebnim". Nitko nije ni očekivao da će HBK izravno kritizirati HDZ-ovo sustavno maltretiranje hrvatskih građana. No, da su progovorili protiv kriminala i korupcije u Hrvatskoj, možda bi im netko i povjerovao. Uvjeren sam da u raznim tijelima HBK-a sjede prilično učeni i obrazovani ljudi, ali, zahvaljujući upravo ovakvim priopćenjima, nije ni čudo što sve više ljudi smatra da je HBK odavno izgubila legitimitet govoriti o ovakvim temama.

Nije novost da Biskupska konferencija agitira za one političke opcije koje sebi smatra ideološki i vrijednosno bliskima. No, ono što upada u oči je izbor nekakvih načelno neutralnih rečenica koje su itekako pristrane. Tko zna čitati, bit će mu jasno da HBK daje podršku HDZ-u te lobira za tzv. "nacionalnu i kršćansku koaliciju". Kratak sažetak ove izjave glasi: glasujte za HDZ i njima slične, a nemojte za Milanovića i njemu slične.

I HDZ i vrh Crkve u RH sebe smatraju tzv. državotvornim elementima. Kao oni koji su uvelike doprinijeli stvaranju Republike Hrvatske (ali nažalost i kasnijoj destrukciji), uvjereni su da polažu pravo na Hrvatsku (i Hrvate). Odnosi ova dva partnera su tijekom posljednjih trideset godina imali svoje uspone i padove. Između njih je dolazilo do neslaganja zbog svjetonazorskih i financijskih pitanja, ali su na kraju uvijek uspijevali pronaći zajednički jezik. Stoga ne čudi da domaća javnost Katoličku crkvu u Hrvatskoj percipira isključivo kao monolitnu utvrdu političke desnice. Animozitet prema političkoj ljevici kod katoličkog klera u RH posljedica je dugogodišnje borbe s komunizmom kojeg se smatralo ateističkim, agresivnim i antihumanim. Pristati tada uz načela Komunističke partije (a danas SDP-a) znači(lo) je za Crkvu prestati vjerovati u Boga. Jer pravi vjernik (čitaj: Hrvat katolik) je uvijek protiv komunista. Ne čudi stoga što dio crkvene hijerarhije u političkoj ljevici još uvijek vidi opasnost ne samo za vjeru i Crkvu, nego i za cijeli hrvatski narod, te naivno podržava tzv. desničarske pokrete koji svoje postojanje i politički aktivizam opravdavaju religijskom i etno-kulturnom tradicijom. Tzv. treće opcije s desnog političkog spektra svjesne su da u nedostatku smislenog političkog programa bez populizma i vezanja za većinsku religiju u RH teško mogu doprijeti do većeg dijela biračkog tijela. Njihove mete su uglavnom pripadnici raznih manjina i aktivisti civilnog sektora, a poseban fokus im je na tzv. "domaćim izdajnicima". "Domaći izdajnici" su uglavnom ljudi koji se zalažu za otvoreno građansko društvo i ljudska prava svih građana RH.

Koliko god veza između jednog dijela klera i desničara u RH izgledala tako prirodno da je teško očekivati išta drugačije, zadaća svih autentičnih vjernika je boriti se za univerzalnost poslanja ove globalne zajednice. Katolička crkva je univerzalna zajednica vjernika. Za razliku od pravoslavnih kršćanskih zajednica, Katolička crkva u RH nije nacionalna crkva koja bi samo gledala nacionalne interese. Dok papa Franjo snažno zagovara ljudska prava svih ugroženih i odbačenih pokazujući tako empatiju, solidarnost i odgovornost za te ljude, mnogi u Crkvi ne slijede taj primjer te Boga i kršćanstvo svode na svoju mjeru, promovirajući prije svega sebične interese. Kada domaći "suverenisti" (a u svojoj biti ortodoksni desničari) prigovaraju papi Franji te ovoj univerzalnoj zajednici pokušavaju nametnuti hrvatske nacionalne okvire, onda – koja ironija! - čine upravo ono što je zahtijevao Josip Broz Tito, a odbijao kardinal Stepinac.

Iako Katolička crkva nije aktivni sudionik političkog života, riječ je o instituciji koja još uvijek uživa tradicionalno povjerenje jednog dijela građana RH, što se redovito potvrđuje i u

istraživanjima javnog mnijenja. No, zanimljivo je primijetiti da se političke instrukcije domaćih biskupa više ne shvaćaju ozbiljno. Kako od samih analitičara, tako i od onih kojima su upute zapravo i namijenjene. Jer, da se HBK doista nešto pitalo, onda Zoran Milanović ili Ivo Josipović nikad ne bi zakoračili na Pantovčak.

Domaći biskupi pretvorili su se u političkog tigra od papira bez dodira sa stvarnim svijetom. Jedni bi rekli "srećom", a drugi "nažalost".