Izborom Ranka Ostojića za predsjednika Županijske organizacije SDP-a u Splitu i okolici kompletirana je lista protivnika Davora Bernardića s ozbiljnim unutarstranačkim i političkim kapitalom. Šef Socijaldemokratske partije, dakle, ne kontrolira Split i Šibenik te prateće županije, zatim Zagreb, krapinsko-zagorski ogranak, skoro cijeli zastupnički klub u Saboru, gradonačelnike iz SDP-a i, naravno, Rijeku u kojoj se Vojko Obersnel vješto i žilavo opire i Bernardiću i njegovom pokrovitelju, Zlatku Komadini.

Istina, većina članova predsjedništva je uz njega, kao i, manje-više, svi nenavedeni odbori po gradovima, općinama i županijama, minus oni raspušteni upravo zbog sukoba Bernardićevih namjesnika i lokalnih SDP-ovaca. Nije, međutim, ni blizu isto nemati kontrolu nad strankom u Splitu, Šibeniku, Rijeci i Zagrebi i, s druge strane, Vukovaru ili negdje gdje socijaldemokrati na vlast mogu doći najprije zahvaljujući nizu slučajnosti.

Vojko Obersnel "Bero bi se kandidirao za predsjednika svemira da može"

Bezizlazna je, ali samo naizgled, pozicija najkritiziranijeg predsjednika SDP-a u povijesti te stranke. On, istina, može po cijeli dan, s istomišljenicima iz najviših organa stranke, sjediti na Iblerovu trgu, raspredati o svjetskim problemima i aktualnom političkom trenutku u Hrvatskoj, samo što od toga nikakve koristi i utjecaja nema izvan zgrade u kojoj stoluje.

U dva najveća grada do njega i njegovih drže koliko i do reprezentacije Tadžikistana u kriketu, u Rijeci ima Komadinu i možda nekog od kolega s fakulteta, a drugdje ni njih. One kojima, kako samo on misli, predsjedava u, recimo, Šibeniku ili Hajdaš-Dončićevu kraju, ne treba zvati niti da pita za zdravlje.

S takvim unutarstranačkim odnosima Davor Bernardić se, naravno, ne može nadati osvajanju vlasti sve i da se do sljedećih izbora samoukinu ostale parlamentarne i izvanparlamentarne stranke. No kakav je da je, glup nije, pa se i ne zanosi idejom da može poraziti Plenkovića bez potpore onih koji snivaju njegov, Bernardićev, poraz.

Sveti cilj čelnika SDP-a zato i nije osvojiti vlast u Hrvatskoj nego zadržati onu u SDP-u što je dulje moguće: dok sebi ne osigura bolju odstupnicu i veću plaću od nastavničke i dok mu se protivnici ne poubijaju između sebe. Jedno bez drugoga ne ide, dok za oboje treba ono čega Milanovićev nasljednik ima više od europskog prosjeka, dakle strpljenja.

Skoro sve, a većinu svakako, značajnije protivnike Davora Bernardića vežu zajednička prošlost i sadašnjost, što bi bilo krasno kad ne bi moglo biti i dugoročno pogubno. Upravo to zna Bernardić, tako mlad a već veteran, svjedok procesa u kojima su neki od njegovih oponenata jedni drugima bili ono što su sad njemu, pa i gore.

Klub zastupnika SDP-a u Saboru napunio je Zoran Milanović, za čijeg su premijerskog mandata dio vlasti bili i Ranko Ostojić, i Mihael Zmajlović, i Siniša Hajdaš Dončić, i Peđa Grbin, i Gordan Maras, i sve tako do Obersnela. Bili su, istina, na visokim pozicijama i neki od sadašnjih saveznika aktualnog predsjednika, ali ne onima koje su smatrali da zaslužuju, zbog čega su, mahom, i stali uz Bernardića na posljednjim izborima za predsjednika stranke.

Peđa Grbin Nastavimo li u SDP-u ovako, nećemo imati ni prag od 5%

Sad se, dok imaju zajedničkog protivnika, ponašaju kao da upravo tih izbora nije bilo i kao da prije njih nije utrošena silna energija da izgubi Ranko Ostojić, po mogućnosti i od Bernardića i od Orsata Miljenića ili, u najgorem slučaju, od bilo kojeg.

Unutarstranačka demokracija postojeća je koliko i unutarstranačko jedinstvo. Prvo je predstava s unaprijed poznatim ishodom, dok se privid drugoga održava na strahu od gubljenja stečenih ili neosvajanja željenih pozicija. Nisu političke organizacije s puno pretendenata na jedno mjesto demokratizirane nego su najčešće u stanju unutarnjeg rasula u kojem je na previše adresa akumulirano ili previše moći ili animoziteta prema povremenim i privremenim saveznicima.

Broj, imidž i utjecaj Bernardićevih protivnika daleko su od zanemarivih, ali ono što ih za sada čini nemoćnim jest nepostojanje jedne osobe iza čije će kandidature za predsjednika stati bez suvišnih zašto. Što je dulje nema, to su, prvo, manje mogućnosti da se uopće pojavi, a drugo – sve su veće šanse da se blok nezadovoljnika usitni i međusobno posvađa toliko da nitko sam ne može ništa, dok s drugima neće ni na kavu.

Jedna od gorih stečevina Milanovićeva mandata je ta što je on, protežiranjem ili marginaliziranjem, sad je već svejedno, proizveo ogroman broj ambicioznih i, kako bi Srbi rekli, nabeđenih članova i članica stranke, spremnih da ili budu predsjednici ili predsjednice te da u isto vrijeme sve slične učine pokojnicima.

To što se protivnici Davora Bernardića prave da je drukčije, ne znači i da jest, te da on toga nije svjestan. Prijedlog da ga do proljeća zamijeni Zlatko Komadina, Bernardić nije shvatio kao kupovanje vremena za sebe nego za one koji jednoglasno jesu protiv njega, ali, očito, nisu svi za nekoga konkretnog. Da je odstupio i potpisao vlastitu političku smrt, Bernardića bi naslijedio netko tko prvo mora pobijediti sadašnje saveznike. Odlukom da ostane, računa kako će protivnike iscrpiti čekanjem i međusobno ih zavaditi, pa ga, na kraju, neće imati tko pobijediti.

Sve dok se ne pojavi zajednički kandidat pobunjenih SDP-ovaca za šefa na Iblerovu trgu, neće biti pitanje koliko se Bernardić može opirati nezadovoljnicima nego koliko oni mogu izdržati bez međusobnih sukoba. Vrijeme im, valjda je jasno iz nimalo lijepog iskustva, nimalo ne ide u prilog. Drukčije rečeno, kad god su ga imali, uspijevali su se samo temeljito posvađati.