Ne prođe niti jedan dan da se ne sjetim tog stravičnog pokolja, započinje svoju priču Kninjanin Marko Konforta (65). On je s još 12 kolega jedva uspio preživjeti masakar islamističkih terorista 1993. godine u Alžiru, gdje je za tadašnjih 1100 njemačkih maraka radio kao šef mehanizacije na Hidroelektrinu postrojenju.

Nakon Benkovca prisilili ga da ode u Alžir

Tada 43-godišnji Marko na taj teren nije želio ići. No okolnosti su ga prisilile. Hidroelektrina jedinica u Benkovcu, gdje je do tada radio, bila je zatvorena zbog pobunjenih Srba. Marku su šefovi rekli da mora ići u Alžir. 

Iako se odlučno usprotivio i jasno rekao da ne želi ići, popustio je pritiscima šefova koji su mu svakodnevno ispirali mozak kako je to njegovo radno mjesto.

"Prvi sam put u Alžiru bio 1986. Svi su bili ljubazni, mogao si raditi što si htio i ići gdje si htio. Tito je za njih bio velik pojam i taj mi je prvi put u Alžiru ostao u prekrasnom sjećanju. Drugi sam put došao 1990. i već se tada situacija počela kuhati i zaoštravati, a te 1993. islamisti su naveliko ubijali svoje protivnike. U studenome su zahtijevali da zemlju napuste svi stranci koji nisu muslimani i mjesec dana poslije počeli ubijati i strane državljane, a mi smo im se prvi našli na udaru", svjedoči Marko. 

Zbog nemira većina se vratila u Hrvatsku

Radilište Hidroelektre bilo je smješteno u Medeji, u kampu ih je bilo stotinjak, ali zbog cjelokupne uzavrele situacije većina se radnika vratila u Hrvatsku. Marko i kolege ostali su dovršiti razmontiranje strojeva, te pričekati transport za domovinu. 

Na snagu je već stupio policijski sat, vijesti o ratu s muslimanima u Bosni i Hercegovini stigle su i do alžirskih islamista, vojska je bila na svakom uglu, a dečki su duge večeri kratili razgovorom uz vino u svojim sobama.

Prvo ih skinuli i sve im uzeli

"Tog 14. prosinca nas četvero je bilo u jednoj od baraka u sklopu radilišta. Prošlo je 19 sati, gledali smo vijesti i pričali kako moramo predati projekt i prekinuti s radom, jer je vodstvo naše tvrtke već raskinulo poslovne ugovore. Ostalo nam je još nešto vina i nas četvorica smo ga razdijelili u čaše. Odjednom se čulo lupanje na vratima i kolega Vlado Car ih je otvorio. Vratio se u sobu sav prestravljen i rekao da svi moramo izaći iz prostorije. Uperenih pušaka dočekalo nas je šestero muškaraca u uniformama.Shvatili smo da su se provukli kroz žičanu ogradu i da su opkolili cijeli kamp. Bježati je bilo suludo i nije imalo nikakva smisla. Odveli su nas u smjeru uprave i tražili telefon koji baš nije radio. Poskidali su nam cipele, pokupili satove i slike, plahtom ili žicama vezali ruke na leđima ostavivši nas samo u trapericama i majici", prisjeća se Marko.

Muslimani morali čitati iz Kurana

Ne spuštajući puške ni na sekundu, svoje su zarobljenike odveli pod jednu maslinu. Dok ih je jedna grupica ostala čuvati, ostali su se vratili uloviti i ostale.

"Ležali smo pod tom maslinom dok nisu doveli i našeg zadnjeg čovjeka. Pokušali smo nešto reći, ali oni nisu bili ni za kakav razgovor. Samo su se derali i nešto nerazgovijetno mrmljali. Onda su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Svakoga su tražili da izgovori molitvu iz Kurana na arapskom. Gledali smo kako si time život kupuje prvi, potom drugi... Tada je i dvoje naših Hrvata reklo da su muslimani. Bili su iz BiH i iz odrastanja s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo život, a ja sam tek tada shvatio što je vjerski fanatizam. Gledao sam i slušao kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive riječi, jer nisam znao ni slova arapskoga. Znao sam samo da mi se bliži kraj", svjedoči Marko.

Odvodili ih jednog po jednog

Prvo su u duboku tamu odveli njegova prijatelja Cara. Šuštanje granja pod čvrstim čizmama zamijenio je samo jeziv krik, a potom je nastupila sablasna tišina. Odlazili bi jedan po jedan, tiho, nijemo...

Došao je red na Marka. Kako nije znao zucnuti ništa na arapskom, kamoli iz Kurana, podigli su ga tla i odveli u gusti mrak.

Srušili su ga na tlo, jedan ga je primio za kosu i nožem mu prerezao vrat kod grkljana i pustio ga da padne na tlo.

Ruke mu vezali plahtom

"Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali ne mogu reći da se sjećam boli. Kriknuo sam i nakratko me ulovila nesvjestica, a kada sam došao k sebi pitao sam se što učiniti, da li da se pravim mrtvim dok oni nešto dalje raspravljaju koga će još ubiti. Drhtao sam kao prut i stisnuo ramena jer sam mislio da će mi glava otpasti. Ruke su mi još bile vezane plahtom, a oni su raspravljali tko je od ljudi koje su zarobili musliman, a tko nije. Spasila su se četvorica, pa i jedan mehaničar, Hrvat, koji je živio u Sarajevu i naučio moliti", govori Konforta i dodaje da je sreća što su mu ruke bile vezane plahtom te ih je nekako uspio izvući iz te tkanine.

Iako se sve vrijeme pravio mrtav, drhtanje tijela odalo ga je teroristima koji su kraj njega prolazili nakon strašna masakra.

Sanader mu riješio povratak kući

Shvativši da je živ, porezali su mu vrat i sa stražnje strane. Kako je krv liptala posvuda, islamski teroristi bili su uvjereni da je mrtav, te su, uz dernjavu otišli dalje.

"Ustao sam i kako su mišići bili prerezani, mislio da će mi glava otpasti, te sam je čvrsto držao. Doteturao sam do prve barake i srušio se. Srećom, tuda je prolazila vojska. Našli su me i transportnim vozilom odveli u Medveju. Vrlo brzo došao je i tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader, i to s generalnim direktorom Hidroelektre i našim veleposlanikom u Alžiru. U sobi sa mnom bio je i moj kolega Goran Matković i zamolili smo ga da nas odmah prebace u Hrvatsku. Naime, bolnica u Medeji bila je otvorenog tipa. U nju je mogao doći tko je htio, a budući da je Medeja bila fundamentalističko uporište, bojao sam se da će nas doći ubiti ako doznaju da smo preživjeli. Liječnici su na te naše molbe samo odmahivali glavom i objašnjavali da moramo ostati ovdje. Onda je Sanader dreknuo na veleposlanika da naredi liječnicima da nas hitno prevezu, jer u protivnom ni on neće napustiti zgradu. Iako je sada u zatvoru, nikada mu neću zaboraviti ono što je napravio za kolegu i mene", ističe Marko. 

Nakon Sanaderove prijetnje liječnici su Marka i Gorana bez ijedne riječi na bolničkom krevetu i s infuzijom i drenovima izgurali iz bonice, te ga transportirali u vojnu bolnicu gdje je dočekao i civilni zrakoplov kojim je prevezen u zagrebačku bolnicu KBC Rebro.

Mislili su da su Hrvati neprijatelji muslimana zbog rata u Bosni

"Doista sam se dugo oporavljao. U bolnici sam bio mjesec dana, a na bolovanju sigurno nekih pet mjeseci. I znate, sve to vrijeme mislio sam na svoje poginule kolege s kojima sam bio nerazdvojan 24 sata dnevno, a koje su brutalno likvidirali noževima", govori Marko dodajući da bi bio najsretniji da te ružne epizode zauvijek može izbrisati iz svog sjećanja.

Hrvatska je tada, u prosincu 1993. bila na meti islamista zbog rata u BiH jer se smatralo da su svi Hrvati neprijatelji muslimana. 

Tragedija se dogodila nedugo nakon što je Ejup Ganić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, posjetio Alžir, i prema nekim izvorima, održao ratnohuškački govor, čiji je rezultat najveća tragedija hrvatskih radnika u inozemstvu. Odgovornost za ovaj napad preuzela je organizacija GIA (Oružana islamska skupina).