U ciklusu mađarskog filma, Hrvatska televizija nedavno je ponovno emitirala remek-djelo Istvana Szaba, "Pukovnika Redla". Kako Szabo spada u moje filmske bogove, zadnjih sam godina gledao sve njegove filmove više puta. "Talking sides", film o slavnom berlinskom dirigentu Wilhelmu Furtwängleru, bio je zadnji koji sam uspio pronaći. Svi ti filmovi, u kojima su za podlogu uzete povijesne ličnosti - Hendrik Hoefgen, Wilhelm Furtwängler i Alfred Redl - varijacija su jedne te iste teme: pokleknuća nadarenog pojedinca pred totalitarnim režimom, moralne kapitulacije, kompromisa i grižnje savjesti.

Alfred Redl, briljantni dječak iz siromašne obitelji, morao je izdati prijatelja već kao kadet u vojnoj školi. Obožavatelj Monarhije, koja ga je statusno uzdigla, Redl taji karijerno nepodobne detalje svoje genealogije (majku Židovku). Rođakinju iz sela koja ga nenajavljeno posjeti u karauli u Galiciji, na granici Galicije i Rusije, krišom izgura iz sobe, gurajući joj u ruke veliki svežanj novčanica, pouzdan znak indulgencije, namjere otkupa grijeha. Kao dječak, nakon prve izdaje, sam sebi govori "Judo", kao pukovnik pljuje u ogledalo nakon što je prezreo jednog židovskog sunarodnjaka. Ali ide, ne staje, sve do vrha, kad strada kao ruski špijun.

U "Mefistu" Szabo prikazuje komunističkoga glumca Gustafa Gründgensa koji, birajući između nastavka velike karijere i ostracizma, postaje nacistička marioneta. Pad u mefistovsku zamku, prodaju duše, ocrtan je majstorski, suptilno.

Wilhelm Furtwängler - "Talking sides" - bio je, pak, crvena krpa pronacističkom Herbertu von Karajanu. Bio je jedini njegov rival, jedini takmac u borbi za dominaciju berlinskom, njemačkom, a time i kontinentalnom scenom. Priča se bazira na stvarnim ispitivanjima koja su se odvijala između istražitelja američke vojske i Furtwänglera, koji je bio optužen za služenje nacističkom režimu. Američki časnik koji ga ispituje (Harvey Keitel) nastupa s pozicija moralne nadmoći: on polazi od pretpostavke kako su svi pošteni Nijemci morali postupiti kao Thomas Mann (i sam je u mladosti vatreni nacionalist) i napustiti Njemačku. To je naivni etički suprematizam.

U nizu kratkih odsječaka Szabo pokazuje kako svi ispitanici, kad shvate da je daktilografkinja kći nacističkog heroja, ženi iskazuju duboko poštovanje prema ocu - najveći dio Njemačke obožavao je Hitlera. A sam Furtwängler, kao dokaz vlastite hrabrosti, Amerikancu objašnjava kako je njegov čin na proslavi Hitlerova rođendana, kad nije digao ruku na nacistički pozdrav, predstavljao gestu snažnog suprotstavljanja... U tom je, zadnjem filmu na temu grižnje savjesti, Szabo ispitivača prikazao kao površnog, ispraznog moralista, a dirigenta kao slojevitu ličnost koja se ne može izvući iz paukove mreže totalitarizma.

Istvan Szabo u svim je tim filmovima, zapravo, propitivao vlastitu mladost. Je li pogriješio kad je kao mladić pristao na suradnju s komunističkim tajnim službama? Snažne, introspektivne scene, iz njegovih, zapravo epskih djela, očito su autobiografske. Bez poklonstva kraljevima nema karijere. Je li kapitulacija vrijedna medalja, činova i novca?

Čini se da je odgovor dao u filmu "Stoljeće ljubavi i mržnje". U tom djelu Ralph Fiennes glumi tri lika iz obitelji Sonnenschein - djeda, oca i sina. Oni su Židovi koji lojalno surađuju s Habsburgovcima, pokušavaju to i s Hortijevcima, pa na kraju i s komunistima, ali u sve tri generacije stradaju. Uvijek su prepoznati kao Židovi, korozivni drugi. Zadnji u lozi zaključuje kako stvar nije vrijedila. Nalazi staro pismo koje je utemeljitelj loze napisao sinu, s porukom da mu glavni cilj u životu nikad ne bude biti prihvaćen od strane drugih. Nadahnut pismom, mladić odlazi u pravni ured kako bi promijenio ime, koje zvuči mađarski Sors, i vraća staro obiteljsko prezime, Sonnenschein. Šećući ulicom, prvi put se osjeti kao slobodan čovjek.

Poruka je divna, ali cijena je jasna - s tim stavom nema karijere. Bi li mladi Szabo ikad mogao doprijeti do uvjerenja staroga? Ili bi, vraćen u mlade dane, opet pokleknuo?