Osim fenomena poput gravitacije, kruženja oko Sunca po eliptičnoj putanji i još nekoliko drugih neumitnosti svijeta koji nastanjujemo, na planetu Zemlja malo je takvih konstanti poput prisutnosti Gordana Jandrokovića u vrhu HDZ-a.

Posljedično i u državnom vrhu kad su ovi na vlasti. U svom, ako smo dobro brojali, petom po redu pokušaju čistog starta te stranke, novi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković postavio je Jandrokovića za glavnog tajnika HDZ-a.

Time je Jandroković oborio hrvatski rekord u broju predsjednika HDZ-a kojima je uspješno iskazivao punu lojalnosti i potom preživio svaki pojedini sumrak bogova HDZ-a. Ivo Sanader ukazao mu je povjerenje i na izborima 2003. postavio ga dovoljno visoko da se bez problema plasira u Sabor kao zastupnik. Isto kao i 2007. Da bi sljedeće godine Jandroković postao i Sanaderov ministar vanjskih poslova.

Jandrokovićeva politička karijera cvala je kako je snažnije blistala Sanaderova zvijezda. Ali, sva raskoš Jandrokovićevog talenta do punog je izražaja došla nakon što je 1. srpnja 2009. Sanader podnio šokantnu ostavku i preko noći se u HDZ-u pretvorio u "onoga čije se ime ne smije spominjati".

HDZ se u tom trenutku srozao tako nisko da je Jadranku Kosor za stranačku predsjednicu, s jasnom perspektivom da automatizmom postane i predsjednica Vlade, izglasao aklamacijom, uz jedno povijesno: "Hoćemooo!!!" okupljenog stranačkog mnoštva. Samo koji mjesec poslije Jandroković je postao potpredsjednik Vlade.

Za osobu čiji se karijerni uspon redovito sastojao od cijepljenosti protiv osobnih kritičkih stavova, to je bio vrhunac. Dalje se više nije moglo, pa su mnogi, poučeni tradicijom političkog kanibalizma u HDZ-u, pomislili da je to to, da se Jandroković sad može još samo strmoglaviti među najniže oblike postojanja, kao što se događalo mnogima koji su se nalazili na vrhu te stranke.

Posebno nakon efikasne i brzopotezne egzekucije Jadranke Kosor nakon što joj nije uspjelo pobijediti na izborima 2011., koje HDZ zapravo nije imao ni teoretske šanse dobiti poslije svih onih svinjarija Ive Sanadera u kojega se cjelokupno članstvo HDZ-a godinama zaklinjalo kao neprikosnovenog vođu.

Došlo je vrijeme Tomislava Karamarka i još jednog vala, do tada najokrutnijeg, unutarstranačkih političkih čistki. Jandroković jest bio zastupnik u Saboru, ali to je bila još ostavština iz Kosoričine ere. E da bi svoju čeličnu odanost ljudima iznad sebe Jandroković uspio dokazati i treći put u nizu, ovaj put nakon što je Karamarko na juriš zavladao HDZ-om.

Jandroković je postao HDZ-ov potpredsjednik Odbora za europske integracije, odnosno poslije toga za europske poslove. Bilo je to doba mandata premijera Zorana Milanovića i bolje od toga nije mogao ni tada. Da je 2015. Karamarko doista pobijedio na izborima kao što je tvrdio da jest, teško je vjerovati da Jandroković ne bi i više profitirao iz njegove ere.

Ali, zato se Providnost pobrinula da HDZ-ovci samo tri mjeseca nakon što su oduševljeno 100-postotnom podrškom potvrdili Karamarka za novog predsjednika, tog istog čovjeka pošalju na vješala i potom oduševljeno 100-postotnom podrškom kao jedinog kandidata za predsjednika HDZ-a izglasaju Andreja Plenkovića.

Ako je netko i pomislio da je Jandroković time okončao svoje političko postojanje, onda taj nema blagog pojma o abecedi biologije na ovim prostorima. Plenković je Jandrokovića postavio za, ni manje ni više, nego glavnog tajnika stranke. Na ono mjesto s kojega je Milijan Brkić godinama upravljao HDZ-om, u pravilu vještije i često i suverenije od samog Karamarka.

Jandroković, odavno počašćen naslovom najbeskičmenijeg oblika postojanja u hrvatskom političkom životu, zapravo je bio savršeno rješenje na važnoj poziciji koju je usto Vaso dozlaboga kompromitirao ogromnom količinom moći koju je skoncentrirao oko sebe. Jandroković je, naime, za predsjednika HDZ-a uvijek bio savršeno bezopasan i savršeno odan, što se i ovaj put pokazalo kao nepobjediva kvaliteta iz njegovog životopisa.

Čovjeku na tome svakako treba odati priznanje. Nije bilo nimalo jednostavno onomad 2007. istrpjeti baražnu paljbu Aleksandra Stankovića u "Nedjeljom u 2" kad mu je vražji TV voditelj podvalio kao Piculino obećanje ono Sanaderovo da će Hrvatska u EU ući 2007. Još je teže bilo zadržati onaj savršeni mir i koncentraciju kojom je Jandroković u rasponu od samo kakve tri minute savršeno istu izjavu prvo proglasio lakomislenim obećanjem, a potom sasvim opravdanim ambicioznim jurišanjem na zahtjevne ciljeve.

Još je teže bilo zadržati vedar osmijeh na licu i savršenu opuštenost kada su ga novinari 2008., dok je stajao uz samog Ollija Rehna, zatekli kako nema pojma koja dva poglavlja u pristupnim pregovorima Hrvatske u EU upravo zatvaraju. Hrvatu prosječnih sposobnosti socijaliziranja takva vještina može djelovati poput supermoći kakvog Marvelovog junaka.

No, Jandrokovićevom geniju to je način postojanja, poput disanja nama običnim smrtnicima. Zato je i zaslužio svoje tajničko mjesto u HDZ-u 5.0, a ne treba sumnjati ni puno više ako Kaptol prikupi dovoljno Božje providnosti pa ta stranka iznenađujuće pobijedi na parlamentarnim izborima u rujnu.

Takvog čovjeka već je opjevao i stranačni, pa i narodni genij. Zbog velikih ambicija i mačističke komunikacije, još u Mladeži HDZ-a nazvali su ga "Njonjo". A kako je sve svoje sposobnosti preživljavanja pokazao i u dobu Karamarka I., počastili su ga i nadimkom "Pudlica".

"Uvijek je uz nogu predsjednika Karamarka, istupa stalno pred kamerama.A i frizura mu je postojana te ga taj nadimak sasvim dobro opisuje", objasnili su tada njegovi kolege za Express.

Slučajno, taj isti sugovornik tada je, prije točno godinu dana za Andreja Plenkovića otkrio da mu je stranački nadimak "Mali Sanader". I doista, Plenković je već naslijedio Jandrokovića kao stranačkog ljubimca. A koliko će se nadimak ispostaviti kao proročanski, vidjet ćemo vrlo skoro.