General Čermak kupuje Inu... Ta tvrdnja, koja je djelovala kao znanstvena fantastika, ovih je dana (“u najstrožem povjerenju”) tiho kolportirana po zagrebačkim kuloarima, izazivajući nevjericu. Otkud generalu Čermaku toliki novac? Što će mu Ina? Za koga on to radi, ako radi? Zašto bi Mađari prodavali svoj paket? Je li Čermak sam u toj akciji?

Idućih dana prizvuk fantastike se, malo po malo, gubio. Najprije su, na tajanstvenoj večeri u centru Zagreba, uhvaćeni general Ivan Čermak, Zoran Milanović, Ante Gotovina i Milivoj Goldstein. 

Objašnjenje je bilo jednostavno - druže se, vole se, prijatelji su, sljedovi ukusne hrane i dobrih vina jedina su tema njihovih razgovora.

Potom je, neovisno o ovom, šef MOL-a Zsolt Hernadi još jednom u njemačkom tisku demonstrativno naveo kako će se MOL riješiti dionica Ine ako se nesretni brak s Hrvatima nastavi prema starom običaju, uz masu poteškoća. 

Nakon toga je u Zagrebu osvanuo Amos Hochstein, dužnosnik američke vlade zadužen za energente. Hochstein nije bilo tko, on je Rambo američkih energetskih akcija, diverzant koji pokušava zaći u neprijateljsku pozadinu i opstruirati planove protivnika. 

Pojednostavljeno: kad god su Rusi prošlih godina, preko svojih ljudi u Zagrebu, ili preko Alekseja Milera iz Gazproma, pokušali prodrijeti više i dublje u Hrvatsku (ući s naftovodom DružbAdria ili plinovodom Južni tok), Hochstein bi se pojavljivao u Zagrebu kako bi spriječio takve pokušaje. 

Nema nikakve sumnje da je u tom poslu postizao vrhunske uspjehe. Svi veliki ruski pokušaji trasiranja izvoznih putova ruskih energenata kroz Hrvatsku propali su. 

A dotok jeftine energije temelj je ruske moći u Europi. Zadnja akcija iza koje je stajao famozni Jozo Petrović - koja je u odnosu na prethodne ofenzive nalikovala na pokušaj krijumčara srednjeg ranga - također je propala. 

Ideja je bila da se MOL u cijelosti dokopa Ine, do čega je trebalo doći obustavom arbitraže, daljnjim otkupom dionica i izbacivanjem Hrvatske iz igre. MOL je mađarska kompanija, ali vlasnički portfelj nije sasvim jasan. 

Ruski ambasador Anvar Azimov nekoliko je puta, bez ikakvog okolišanja, priznavao da je Rusija spremna kupiti i Inu i MOL, i ne samo njih nego i HEP.

Ako bi se to ostvarilo, Rusija bi na ovim prostorima stekla moć kakvu je imala tek dvije-tri godine u povijesti, 1946., 1947. i 1948., do trenutka u kojem je Tito, u vili u Visokoj ulici - nesuđenom uredu Kolinde Grabar Kitarović - primio famozni telegram Staljina i Molotova.

Onaj, naime, tko kontrolira putove energenata i tko raspolaže takvim količinama novca, taj realno kontrolira stanje na terenu, neovisno o političkim ili vojnim savezništvima.

Imamo li na umu to da je Rusija u Hrvatsku ušla i u bankarski sektor te da Sberbank nastupa vrlo ofenzivno, a da će sankcije Rusiji, prema svemu sudeći, biti ograničenog trajanja (Rusija i Njemačka počele su dogovore o novom pravcu za ruski plin), jasno je da se ovdje zapravo dijele karte za geopolitičku kontrolu ovih prostora za mnogo godina unaprijed...

Lanac događaja vezanih za Inu dovršen je konferencijom za novinare premijera Andreja Plenkovića. 

Plenković je ponovio da je Ina nacionalni interes te da bi se otvorena pitanja Ine i MOL-a trebala odvojiti od odnosa između Hrvatske i Mađarske.

"Hernadijeva izjava o tome da će MOL, ako je nepoželjan u Hrvatskoj, prodati dionice Ine je medijska, primili smo je k znanju", rekao je, bez daljnjih objašnjenja. 

No u izbornoj kampanji žestoko se protivio gašenju rafinerije u Sisku. Istog dana ministar financija Zdravko Marić posve je neočekivano objavio da tzv. porezni Uskok nastavlja raditi na stari način! Dakle, ostaju odgovorni izravno ministru, kao i u vrijeme Lalovca, umjesto da budu podređni šefu Porezne uprave.

Riječ je o ustanovi koja najuže surađuje s Amerikancima i čija je uloga bila presudna u “hvatanju” braće Mamić s rukama u pekmezu. 

Američke akcije, naime, u suradnji s europskim saveznicima, u velikoj su mjeri okrenute protiv rasta ruske moći preko nogometa. 

Prema nekim izvorima, i padovi Michela Platinija i Seppa Blatera imali su veze s njihovom bliskošću s Rusima. Porezni Uskok, izdvojen iz ovlasti Porezne uprave, u tom je smislu fleksibilniji, otvoreniji za suradnju s američkim i srodnim europskim institucijama, samostalniji, nego da se nalazi pod njenom kontrolom. 

Uskok pod kontrolom Porezne uprave bio bi Uskok s brnjicom. Čini se da bi ova promjena također mogla imati veze s posjetom Amosa Hochsteina. On je, doduše, čovjek Obamine administracije i slijedi Obaminu vanjsku politiku, a u njoj je Vladimir Putin neprijatelj broj jedan. 

Hoće li politika Donalda Trumpa nastaviti tim smjerom ili će s Rusijom obnoviti “detant” (politiku mira i suradnje), još nije jasno ni najboljim analitičarima, pa nije jasno je li Hochsteinov posjet kraj jedne ere ili znak kontinuiteta, no ovo drugo čini se sve izvjesnijim... 

Amerika je, naime, kao golemi prekooceanski brod: to je prevelika masa da bi se putanja mogla promijeniti prebrzo bez velikog rizika i opasnosti od prevrtanja.

Za razliku od Amerike - Hrvatska, čini se, nema putanju. 

Nema strategiju ni za što, pa ni za Inu. U velikoj mjeri slijedi američke naputke, ali Amerika je nekoć svoje saveznike financijski obilno pomagala- Tito je dobio više od sto milijardi dolara nepovratne pomoći nakon sukoba sa Staljinom - a današnja Amerika daje uglavnom savjete, ili naloge, ali novca tu nema. 

Da ga ima, famozni LNG terminal na Krku već bi odavno bio gotov. Zato novac za kupnju mađarskog paketa dionica Ine u Hrvatskoj tek treba pronaći. 

Toliki iznos, naravno, nema nitko, pa će - odluče li se Mađari doista na prodaju- kupac morati uzeti kredit.

General Ivan Čermak nije do zaključenja ovog broja htio razgovarati o tome. On je već jednom spominjan kao kupac velikog pogona koji je trebalo spasiti. 

Čermak je kotirao kao ozbiljan kupac Dina Petrokemije, no od toga je odustao. Bio je brana Rusima. Svojedobno je za oko 100 milijuna eura kupio 63 benzinske postaje, lokacije za nove crpke te skladišne kapacitete OMV-a i time izbacio iz utrke Zarubežnjeft i Gazprom. 

Čermak je inače dio mistične koterije koja se voli držati u drugom planu, ali vuče jake poteze. Svi akteri tajne večere, od Čermaka, preko Gotovine, do Milanovića, povezani su s naftnom industrijom i mogućom prodajom, odnosno kupnjom Ine od MOL-a! Tu valja dodati i Milanovićeva prijatelja Antu Kotromanovića.

"Kotromanović i Čermak su stari prijatelji, a sad je Kotromanović zaposlen kod njega, tu je i Gotovina sa svojim odvjetnikom Lukom Mišetićem, koji radi za moćnu odvjetničko-lobističku tvrtku Patton Boggs (PB) i koji je savjetnik Vlade RH u sporu s MOL-om", kaže jedan naš sugovornik i dodaje:

"Vjerojatno je samo slučajnost da je Milanovićeva tvrtka EuroAlba advisory registrirana u poslovnom centru u kojem je i tvrtka Globalosa Gotovinina odvjetnika Luke Mišetića, no suradnja Milanovićeve vlade i Mišetićeva ureda bila je intenzivna, a riječ je o državnom interesu i danas. Prije dvije godine američki senator Chris Murphy bio je u Hrvatskoj te razgovarao sa Zoranom Milanovićem, Ivom Josipovićem i Antom Kotromanovićem. Zadovoljan se vratio u SAD jer su mu Milanović i Josipović tad obećali kako Hrvatska neće dopustiti Rusiji da preko tvrtke Gazprom, koja bi kupila dionice Ine – uđe dublje na europsko tržište i time uđe u interesnu sferu SAD-a. Murphy je na svom blogu priznao: “U Hrvatsku sam išao na molbu i nagovor prijatelja Amosa Hochsteina, zamjenika tajnika za energetsku politiku”.

Krajem 2012. u Zagrebu je registrirana kompanija Gaspromnjeft Balkan, a za nju radi i Boris Medvjedev, bivši zamjenik ruskog ambasadora u Zagrebu.

"Za Inu postoje tri scenarija", rekao nam je izvor blizak hrvatskom dijelu vrha te kompanije.

"Prva je opcija da država proda svoj udio MOL-u. Drugi je scenarij da se dvije kompanije, Ina i MOL, spoje pa da hrvatska država u takvoj kompaniji dobije određeni postotak, između 15 i 25 posto vlasništva. Treći je scenarij da Hrvatska otkupi svoj udio od Mađara. No mi danas ne znamo vrijednost Ine. To nije Ina od prije 15 godina. Ima li netko novca za kupnju Ine? Da, HEP ima oko dvije milijarde kuna zadržane dobiti, i uz kredit bi mogao kupiti Inu. To bi bila dobra kompanija. No država mora reći što bi htjela učiniti s Inom. Morala bi imati strategiju, znati kako upravljati kompanijom. Naći će se banka koja će to kreditirati, ali Ina danas više sliči privjesku MOL-a nego uspješnoj kompaniji. MOL ima krasnu viziju strategije do 2035. godine, a mi nemamo nikakvu...

Ivan Vrdoljak kao ministar tvrdio je da postoji plan u kojem se Ina vraća u državno vlasništvo tako što “njezine dionice služe kao kolateral za kredit koji će ona otplaćivati”.

Uostalom, rekao je, i mađarska je država nakon privatizacije išla ponovno otkupljivati dionice MOL-a, pa je kupila paket od 25 posto. Milanovićeva vlada nije digla 1,5 milijardi dolara za Inu. Možda to učini Plenkovićeva vlada, ali zasad šuti o tom strateškom projektu.