Bila je subota, 23. rujna 1944. godine. Rat je još bjesnio Europom, a na sjeveru Italije samo dva dana ranije završila je krvava bitka za Rimini. Saveznici su probijali njemačku Gotsku liniju, jednu od posljednjih velikih obrambenih prepreka Wehrmachta u Italiji. Rimini je bio razoren, Nijemci su se povlačili, ali kraj rata još nije bio ni blizu. Borbe na Gotskoj liniji nastavit će se i nakon toga, a nacistička Njemačka kapitulirat će tek više od sedam mjeseci poslije. 

Nekoliko stotina kilometara južnije toga se dana, međutim, događalo nešto što je izgledalo gotovo nestvarno. U oslobođenom Bariju deseci tisuća ljudi krenuli su prema stadionu. Dolazili su saveznički vojnici, partizani, civili, pa čak i ranjenici iz vojnih bolnica. Prema jednom svjedočanstvu, skupina od 26 ranjenika pobjegla je iz bolnice kako bi vidjela utakmicu - neki na štakama, drugi zavijenih glava, ruku i nogu. Oko tisuću kamiona dovozilo je vojnike s bojišta, iz garnizona i bolnica. Za one koji nisu mogli doći British Army Broadcasting Service prenosio je utakmicu preko radija. 

Na teren su izašle dvije momčadi. S jedne strane bila je reprezentacija britanske vojske, sastavljena od vrhunskih engleskih i škotskih profesionalaca. S druge - Hajduk. Ali to više nije bio Hajduk kakav je postojao prije rata. Puni naziv bio je HŠK Hajduk NOVJ, momčad koja je samo četiri mjeseca ranije obnovljena na slobodnom Visu i koja je usred najvećeg rata u povijesti postala jedan od simbola otpora fašizmu. Rezultat će biti 7:2 za Britance. No dr. Šime Poduje, nekadašnji Hajdukov igrač i jedan od ljudi ključnih za njegov ratni put, prije početka utakmice izgovorio je rečenicu koja možda najbolje objašnjava zašto se o Bariju govori i 82 godine poslije: "Utakmica još nije ni počela, a mi smo već pobijedili."

Da bi se razumjelo zašto je ta utakmica bila toliko važna, treba se vratiti tri godine unatrag. Nakon talijanske okupacije Splita 1941. okupacijske vlasti pokušavale su uključiti splitske klubove u svoj sportski sustav. Nudili su im nastupe u talijanskim natjecanjima i pokušavali sport pretvoriti u još jedan instrument političke integracije okupiranog grada. Splitski klubovi odbili su ponude. Kad ih nisu uspjeli privoljeti, vlasti su posegnule za represijom. Guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini 19. srpnja 1941. naredio je da se klubovi koji nisu dijelovi Fašističke stranke smatraju nezakonitima. Za neposluh su bile predviđene zatvorske kazne. Klubovi su raspušteni, a dio njihove imovine konfisciran.

Hajduk je mogao nastaviti igrati pod uvjetima okupatora, ali nije. Klub je prestao djelovati. Njegovi ljudi nisu pristali postati dio nogometnog sustava fašističke Italije. Ni nakon kapitulacije Italije i promjene vlasti, u Splitu se stav nije bitno promijenio: Hajdukovi ljudi nisu prihvatili ni pokušaje uključivanja kluba u natjecanja NDH. Zbog toga je ratni Hajduk postao nešto mnogo veće od nogometne momčadi. Tri godine praktički nije postojao kao normalan nogometni klub.

Na slobodnom teritoriju otoka Visa 7. svibnja 1944., simbolično na blagdan svetog Duje, ponovno su se okupili igrači, članovi uprave i ljudi povezani s Hajdukom. Klub je obnovljen i ubrzo je postao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Igrali su protiv savezničkih vojnih momčadi, putovali Europom, Afrikom i Azijom. Prema stručnom radu Mladena Cukrova, od svibnja 1944. do listopada 1945. Hajdukovi nogometni ambasadori posjetili su tri kontinenta i sedam država, prošli oko 30.000 kilometara i odigrali 113 utakmica. U Bari su stigli kao momčad koja je među savezničkim vojnicima već stekla ozbiljnu reputaciju. Do velikog susreta 23. rujna odigrali su 21 utakmicu protiv britanskih momčadi. Nisu izgubili nijednu. Imali su 18 pobjeda i tri remija uz nevjerojatnu gol-razliku 116:21. Britanci su zato željeli sastaviti reprezentaciju dovoljno snažnu da ih pobijedi. 

Britanci doveli nogometne zvijezde

To nije bila obična vojnička momčad sastavljena od ljudi koji bi nakon službe zaigrali nogomet. Britanska reprezentacija bila je sastavljena od profesionalnih engleskih i škotskih igrača, a predvodio ju je jedan od najzanimljivijih nogometaša svoje generacije - Stan Cullis, predratni engleski reprezentativac i zvijezda Wolverhampton Wanderersa. A Cullis je šest godina ranije pokazao kakav je čovjek. Engleska je 14. svibnja 1938. igrala protiv Njemačke u Berlinu. Bila je to utakmica u vrijeme kada je Hitler već "gutao" Europu, ali britanska politika još uvijek je pokušavala održavati odnose s nacističkim režimom. Engleskim igračima naređeno je da prije utakmice tijekom njemačke himne podignu ruke u nacistički pozdrav. Cullis je odbio.

"Count me out" - ne računajte na mene - bila je njegova poruka. Zbog toga je izbačen iz momčadi za utakmicu. Ostalih jedanaest engleskih igrača nacistički je pozdrav ipak izvelo pred publikom u Berlinu.  Šest godina poslije upravo će Cullis predvoditi britansku momčad protiv kluba koji je također odbio pristati na uvjete fašističke vlasti.

Pedeset tisuća ljudi

Stadion u Bariju bio je krcat. U izvorima postoje različite procjene gledanosti: Hajduk u nekim svojim zapisima navodi više od 40.000, dok drugi izvori i klupske kronike govore o čak 50.000 ljudi. Bio je to, prema Hajdukovim kronikama, najveći sportski događaj Drugog svjetskog rata u Europi. Na tribinama nisu sjedili samo ljudi koji su željeli pogledati dobar nogomet. Britanske i jugoslavenske bolničarke među gledateljima su prikupljale dobrovoljne priloge za ranjenike te za stanovnike Londona stradale od njemačkih bombi.

U 15.50 sati momčadi su izašle na teren. Hajduk su činili Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić kao kapetan, Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ive Radovniković. hajduk.hr
Ovdje vrijedi ispraviti detalj koji se često prenosi: kapetan Hajduka u Bariju bio je Jozo Matošić, a ne Frane Matošić. Sačuvana je i poznata fotografija na kojoj Jozo Matošić i Stan Cullis predvode momčadi pri izlasku na teren.

Hajduk je izgubio 7:2. I pobijedio

Britanska momčad bila je prejaka. Hajduk se u prvom dijelu dobro držao, ali kvaliteta i fizička spremnost britanskih profesionalaca na kraju su došle do izražaja. Završilo je 7:2. Za Hajduk su pogodili Miljenko Batinić i Frane Matošić. U vojničkom dnevniku HŠK Hajduka NOVJ ostalo je zapisano da je rezultat bio previsok u odnosu na prikazanu igru te da je Matošićev pogodak bio posebno efektan. Ali 7:2 gotovo da nitko nije pamtio kao poraz. Jer Hajduk tog dana nije predstavljao samo Split niti se borio za bodove i trofej. Pred desecima tisuća savezničkih vojnika predstavljao je grad koji je još bio pod okupacijom. Split će biti oslobođen tek 26. listopada 1944., mjesec i tri dana nakon utakmice. Dok su Hajdukovci igrali u Bariju, njihov grad još nije bio slobodan.

A onda je stigao revanš Dogovor je pao gotovo odmah nakon utakmice: ako rat dopusti, Britanci će doći u Split. I došli su. Samo tri mjeseca poslije, 26. prosinca 1944., sada u oslobođenom Splitu, Hajduk i britanska vojna reprezentacija ponovno su izašli na teren.
Grad se pripremao za utakmicu. Građani su dobrovoljno uređivali ratom devastirani Stari plac kako bi Hajduk mogao dočekati goste kako treba. Pred oko 8000 gledatelja ovoga puta rezultat je bio drugačiji. Hajduk - Britanska vojska 1:0. Strijelac je bio opet Frane Matošić. Čovjek koji je tijekom karijere za Hajduk postigao nevjerojatnih 729 pogodaka poslije je rekao da mu je upravo taj bio najdraži. 

Bari nije bio kraj Hajdukove ratne epopeje. Momčad je nastavila putovati i igrati. Afrika, Bliski istok, Malta, Egipat, Palestina, Libanon, Sirija... U svibnju 1945., na kraju turneje, francusko vojno zapovjedništvo na Levantu dodijelilo je Hajduku povelju kojom je proglašen "Počasnom sportskom momčadi Slobodne Francuske". Original povelje danas se čuva na Poljudu.