Hasin rat protiv Tita loša je vijest za Hrvatsku
Trg maršala Tita nije imenovan na referendumu, pa nije u redu ni da se preimenuje na referendumu, rekao je nedavno Zlatko Hasanbegović.
U prijevodu: ako je u “jugokomunističkoj diktaturi” Zagrebu političkom odlukom nametnuto ime trga Josipa Broza Tita, onda bi se i sad u hrvatskoj demokraciji putem političkog dekreta trebalo Zagrebu nametnuti novo ime spornog trga. I ne samo dekreta nego i političke trgovine.
Hasanbegović otvoreno prodaje svoje mandate u skupštini za ispunjenje jedinog izbornog programa svoje nove strančice. A koliko je tandem Hasanbegović-Esih zabludio u pogledu promjene imena Titova trga u Zagrebu, svjedoči i dio pisma koje su ovog tjedna uputili premijeru Plenkoviću.
“Licemjerno je i nedopustivo da se pokušajem raspisivanja referenduma (...) nastavlja vrijeđati hrvatski narod i demokratski duh njegova glavnoga grada”.
Znači, referendum je izdaja demokracije, a o preimenovanju trga ne trebaju odlučivati građani nego stranka koja je na lokalnim izborima dobila tek deset posto glasova i ima pet mandata u skupštini.
Hasanbegović se bori protiv jedne diktature, a na mala vrata uvodi drugu.
Titov trg u Zagrebu, zbog kojeg je nedavno jedna osoba završila u zatvoru nakon što je prijetila nasiljem onima koji promijene ploču, postao je tako simbol otpora povijesnom revizionizmu.
Nakon rušenja tisuća partizanskih spomenika i preimenovanja gotovo svih partizanskih ulica u Zagrebu, Trg maršala Tita ostao je gotovo jedini relikt antifašističkog pokreta u Zagrebu.
Preimenovanje tog trga, osobito poslije Titove deložacije s Pantovčaka, a pogotovo u kontekstu Hasanbegovićeve ucjene, ne bi predstavljalo obračun s jugoslavenskim režimom nego bi označilo pobjedu NDH nostalgičara.
Titov trg ne miču liberali i demokrati nego desničarski revizionisti.
To ne bi bio obračun slobodarskih snaga s ostacima totalitarizma nego pobjeda jednog totalitarizma nad drugim. Revanš za poraz u Drugom svjetskom ratu.
Recimo to ovako, da Titov trg miču osobe poput Vlade Gotovca, žrtve komunističkog režima koji se borio za liberalnu, građansku Hrvatsku, cijela bi akcija imala drukčije značenje.
Ali kad ga miče Hasanbegović, prononsirani desničar i povijesni revizionist, onda je to loša vijest za Hrvatsku. Pritom ni Titovo nasljeđe nije crno-bijelo.
On jest bio politički diktator, ali diktator bez kojeg ne bi bilo ni samostalne Hrvatske ni Hrvatske u postojećim granicama.
U Domovinskom ratu, na koji se poziva Hasanbegović kao na ishodište državnosti, branile su se upravo Titove granice i ZAVNOH- ovo nasljeđe.
A što je najgore od svega, čak ni ostanak Titova trga, za što se zalagao i Franjo Tuđman, još ne bi osigurao realan odnos prema komunizmu u društvu inficiranom povijesnim revizionizmom.
I koje se valja iz jedne krajnosti u drugu.