Sredinom septembra (1931.) međutim, desio se preloman događaj koji je umalo okončao Hitlerovu karijeru. Njegov ponešto neuredan privatni život bio je predmet velike zabrinutosti unutar partije. “Hitler govorka o braku”, zabilježio je Goebbels ranije iste godine, “osjeća se vrlo usamljeno i čezne za [pravom] ženom koju ne može da pronađe.” S jeseni 1931. stvari su u njegovom privatnom životu stigle do vrhunca. Odnosi između Hitlera i Geli (njegove nećakinje Geli Raubal, op. pr) su se pogoršali, dijelom zbog njegove želje da je “zaštiti”, dijelom jer se protivio njenoj želji da postane operska pjevačica. Šta je tačno uzrokovalo konačni tragični klimaks, nije sasvim jasno. To je možda bila u Hitlerovu prirodu duboko usađena želja za kontrolom, možda njegov rastući interes za Evu Braun, ili možda njegova loše prikrivena zaljubljenost u Goebbelsovu djevojku Magdu Quandt koja je kulminirala u septembru 1931. “Hitler je na sedmom nebu”, zabilježio je Goebbels u svom dnevniku 26. augusta, “lijepe žene su po njegovom ukusu”, dodajući kako je Magda izgleda prešla granicu sa “šefom”, što mu je stvorilo priličnu nervozu. Dvije sedmice kasnije, Goebbels i Magda su obavijestili Hitlera o svojoj namjeri da se vjenčaju. Bio je vidno “slomljen”, “rezigniran” i “usamljen”. Hitler “nema sreće sa ženama”, mislio je Goebbels, “jer je previše mekan s njima” što “žene ne vole” jer njima “treba gospodar [koji je] iznad njih”. “On voli Magdu”, zapisao je Goebbels, “i također traži pogodnu djevojku koju bi poslije oženio.”

Sve ovo je pogoršalo već postojeće tenzije između Hitlera i Geli. Šta god bio konkretan razlog, dva dana nakon svađe s Hitlerom, 18. septembra 1931. Geli se zaključala u svojoj sobi i ubila se iz Hitlerovog pištolja. Hitler, koji je u to vrijeme bio u Nürnbergu, požurio je natrag u München. Gelina smrt bila je ogroman emotivni udarac. Dugo vremena poslije, Hitler je bio neutješan. Najprije je izgledalo da malo toga ima da kaže. Nekoliko dana kasnije, sjedio je “potpuno tiho i pokunjeno” u Goebbelsovom stanu, ne govoreći “ni riječi o Geli”. Krajem novembra je otvorio srce. “Šef priča o ženama, koje mnogo voli”, zapisao je Goebbels, “o [onoj] pravoj koju ne može da nađe”, “o histeričnim ženama koje ga proganjaju”, i o “Geli, koju je izgubio i za kojom žali svim srcem.” Na Goebbelsovom i Magdinom vjenčanju sredinom decembra 1931. na kojem je bio kum, Hitler se rasplakao. “Kad plače, priča o Geli”, piše Goebbels. “Mnogo ju je volio”, i bila mu je “dobar drug.” (...)

 Heinrich Hoffmann je zadužen da napravi fotografsku odu Hitleru, koja se pojavila u martu 1932. šest mjeseci nakon Gelinog samoubistva. Ovaj album “Hitler kakvog ga niko ne zna” pozvao je Nijemce da revidiraju svoju koncepciju o Hitleru kao čovjeku. Umjesto uskogrudog političkog ratnika, okruženog homoerotskim nasilnicima i histeričnim ženama, predstavljen je mnogo pitomiji “Führer”, koji komunicira s prirodom i, mada nema svoje djece, voli djecu. Slike i tekst su naglašavali njegovu trezvenost i uredan život: bez alkohola, bez pušenja i bez mesa.  Nije bilo ni traga od Eve Braun niti bilo koje druge žene. Njemačka je imala Hitlera potpuno za sebe..” (...)

Onda su Rusi pokrenuli kontraofanzivu kod Staljingrada pod nazivom operacija “Uran”. Devetnaestog novembra probili su njemačke linije sjeverno od grada, a dan kasnije i na jugu. Neki od njemačkih saveznika koji su branili bokove – Rumuni, Mađari i Italijani – hrabro su se borili; mnogi su se povukli. Dvadeset trećeg novembra, dva ruska krila se susreću kod Kalača na Donu, dobrano zapadno od Staljingrada. Šesta armija, više od 250.000 ljudi i kolosalna količina opreme, sada je bila okružena. Hitler se trudio da nekako odgovori na ovu seriju udaraca. Dvadeset drugog novembra je naredio Paulusu da izdrži dok on ne smisli plan.
Dva dana kasnije, odmah nakon što je 6. armija odsječena, Hitler je Staljingrad proglasio “tvrđavom”. Zabranio je svaku priču o proboju, uskrativši Paulusu slobodu akcije. Hitler se bojao da 6. armija na stepskoj čistini ne bude jednostavno uništena. Vjerovao je da je mnogo bolje ukopati se u relativnoj sigurnosti grada, naročito zimi, i čekati pomoć. Možda imajući i ovo na umu, Hitler je najavio uvođenje novog ordena, “Ratnički pozdrav s rukom u ruci”, kao “vidljiv znak prepoznavanja vojnika koji su se tukli jedan uz drugog s hladnim čelikom i [drugim] oružjem za borbu prsa u prsa, ali i kao ohrabrenje za bolje obavljanje svoje dužnosti”.

U međuvremenu, nakon što ga je Göring uvjerio da je to moguće, Hitler je planirao da Paulusa snabdijeva iz zraka, kao što je radio kod Demjanska i Holma prethodne zime. Od samog starta do gorkog svršetka ove krize, Führer je sve ključne odluke o Staljingradu donosio sam. Hitler je predstavljao bitku kod Staljingrada kao borbu volja i izdržljivosti. Naposljetku, rekao je generalima, bit će to pitanje nerava. Situacija sa 6. armijom bila je sve očajnija. Napadi Crvene armije konstantno su sužavali perimetar. Ljudi su se smrzavali; oprema je otkazivala. Zaliha je ponestajalo, pošto je Luftwaffe mogao da dostavi samo mali dio vojnih potreba. Hitler je bio potpuno svjestan toga. Kad su mu sredinom decembra rekli kolika je dnevna količina municije, goriva i hrane koji se uspijevaju dostaviti, a što je bio samo djelić onog što je potrebno, rekao je jednostavno: “To je užasno.” Ofanziva koja je trebala pomoći 6. armiji zaustavljena je daleko od Staljingrada. Ipak, dok god je Paulus držao tri staljingradska aerodroma i dok god je 6. armija čuvala svoju koheziju, postojala je šansa da se izdrži do proljeća. Dva razmišljanja bila su ključna u Hitlerovom umu kad je riječ o  Staljingradu. Prvo, svaki pokušaj povlačenja 6. armije, ne samo da je bio riskantan nego bi neizbježno vodio do gubitka ogromne količine oružja i opreme, za koje nije imao zamjenu. Priznao je: “Bojim se, ako bismo se sada povukli, izgubili bismo sav materijal.” Najviše ga je brinuo gubitak oružja teške artiljerije, ali i hiljada konja, od kojih su mnogi već bili iscrpljeni skoro do smrti. Drugo, Hitler nije imao nikakve iluzije da bi teritorija koja se izgubi mogla biti ponovo osvojena. Upozorio je generale: “Nećemo to ponovo osvojiti, nemojte ni da zamišljate da je mogućeda ponovo osvojimo teritoriju na kojoj smo iza sebe ostavili sve oružje i opremu.” Nacistička plima se povlačila, ostavljajući gomilu leševa i oštećene opreme, a neće se ponovo podići.

Mada je drama oko Staljingrada dominirala njemačkom javnošću, a u međuvremenu joj se važnost u historijskoj memoriji i dodatno povećala, glavni sraz u Hitlerovom umu i dalje je bio onaj s Anglo-Amerikom. Zemlje i ime koje je u retorici naročito žestoko napadao nisu bili Sovjetski Savez i Staljin, nego Sjedinjene Američke Države i Roosevelt. U strateškom smislu, saveznička ofanziva u sjevernoj Africi, predstavljala je mnogo veću prijetnju, koja je bacala u sjenu istočnu krizu. 

Cijeli Mediteranski front, uključujući cjelokupnu Mussolinijevu poziciju, kao i budućnost sila Osovine, sada su bili ugroženi. Već pred kraj 1942. kratkotrajna koncentracija Luftwaffea na istoku zbog operacije “Plavo” je okončana. Uprkos lošoj situaciji kod Staljingrada, oko 70 posto kapaciteta Luftwaffea je bio na zapadu, Mediteranu ili u samom Reichu. Sve je ovo pred Reich stavilo još jedan izazov zapadnih saveznika. Njemačka je sada očigledno bila nadjačana kad je riječ o avijaciji.

Početkom septembra, u kontekstu napada na Dieppe, Hitler se žalio: “Mi imamo 200 borbenih aviona, a neprijatelj 2000.” “Ako bitka traje tri dana”, nastavio je, “i ja izgubim 37 ili 40 aviona dnevno”, onda “je to – to”, pošto je možda i druga strana izgubila isti broj aviona, ali oni ih imaju još mnogo, pa mogu to sebi dozvoliti. Britanci su počeli da tvrde kako ne samo da imaju stratešku vladavinu nad nebom, nego i da su preoteli taktičku superiornost u zraku od Luftwaffea koji ju je prethodno imao. Stoga su sve do kraja rata, operacije Wehrmachta protiv “anglosaksonskih” sila bile otežane djelovanjem RAF-a i – sve više – USAAF-a. Hitler je bio šokiran količinom materijala koji su Saveznici mogli prebaciti zračnim putem za operaciju “Baklja”, što je pokazivalo da su njegove procjene mogućih nivoa tonaže bile potpuno krive.  

Hitler je bio bijesan na Luftwaffe – jedan posmatrač je govorio o “opakim napadima” – zbog nesposobnosti da proizvedu bombarder dugog dometa s kojim bi mogao napasti mostobran. Ako je Hitler želio da sačuva saveznike i odbaci neprijatelje, morao je spriječiti Anglo-Amerikance da osvoje uporište u Evropi, pa čak i na njenom pragu. Tri dana nakon “Baklje”, pokrenuo je operaciju “Attila”, okupaciju Višijevske Francuske, osmišljenu tako da spriječi savezničko iskrcavanje tamo.

 Na ovaj ili onaj način, Hitler je i dalje bio odlučan da nadvlada neprijateljsku koaliciju, ili barem da ostavi utisak da to može. Holandskom fašističkom lideru Antonu Mussertu, koji mu je bio u posjeti, rekao je 10. decembra 1942. da “neće kapitulirati, nego će se boriti”, čak i ako bude morao mobilisati dječake od četrnaest do šesnaest godina. U jednom javnom govoru je ustvrdio kako je Kaiserova Njemačka odustala u petnaest do dvanaest, “dok on iz principa odustaje tek u dvanaest i pet”. Osim toga, tvrdio je, njegova pozicija je mnogo bolja od one Friedricha Velikog “koji se sa [stanovništvom] od jedva 3.900.000 ljudi suočio sa savezom od 54 miliona”. Danas, nastavio je, Njemačka ipak ima “bastione daleko od svojih granica”. Imala je prostora za trgovanje. Uza sve, Hitler nije imao nikakvih iluzija. Rekao je: “Znam vrlo dobro da je borba vrlo teška.”

Kako se godina bližila kraju, vojni usud Reicha bilo je sve teže skrivati. Više od 100.000 ljudi ostali su pod opsadom u Staljingradu sa sve manje nade za snabdijevanjem ili pomoći. Mnogo više ih je poslano u Tunis s ciljem ojačavanja pozicije sila Osovine. RAF je svake noći bombardovao Reich sa sve većom efektivnošću. U 1942. potopljeno je više od dvostrukog broja podmornica u odnosu na prošlih dvanaest mjeseci, a najveći dio njih u drugoj polovini godine. Savezničke kontramjere, koje je Hitler očekivao, počele su da ostavljaju posljedice.  Broj potapanja trgovačkih brodova, koji je bio na vrhuncu u novembru 1942. već u decembru je značajno opao. Da bi cijela tužna priča bila još tužnija, u posljednjim danima te godine, Kriegsmarine je na spektakularan način uspjela da ne zatvori i ne uništi loše branjen britanski Arktički konvoj u Barentsovom moru. Razlog za ovaj fijasko nije bila bojažljivost admirala koji je komandovao akcijom, nego Hitlerova poznata nevoljkost da rizikuje gubitak svojih kapitalnih brodova, koje je sada opisivao kao
“mrtvo željezo” i “bijednu kopiju Kraljevske ratne mornarice”. “Donio je nepovratnu odluku”, kako je obavijestio Raederovog predstavnika u štabu, “da se riješi tih beskorisnih brodova” te da “dobre posade [i] dobro oružje plodotvornije iskoristi.” Hitler se, također, brinuo da “ljenčarenje” u luci i prateći “gubitak spremnosti na borbu” ne pretvori mornaricu u “obdanište revolucije”, kako se desilo 1918. Čvrsto je odlučio da ne dopusti da se historija ponovi.

Dvadeset trećeg januara, (britanska op.a.) 8. armija je osvojila Tripoli i produžila ka Tunisu, prijeteći generalno trenutnoj poziciji sila Osovine u sjevernoj Africi, a fašističkom režimu u Italiji možda i totalnim kolapsom. Hitler se, također, plašio britanskih napada, a možda i prave invazije na Kanalska ostrva, Balkan i Skandinaviju, a nervoza mu je uvećavana gomilom lažnih informacija koje je generisala britanska tajna služba.

To je bio kontekst u kojem je Hitler razmatrao krizu u Rusiji. Ono što se tamo branilo, rekao je vojnicima na Istočnom frontu, bili su životni prostor i životni standard potrebni da se Njemačka odbrani od boljševizma i “jevrejsko-kapitalističkih hijena” osiguravajući sebi prostranstvo nužno za “sigurnu proizvodnju hrane” i “one sirovine bez kojih je današnja ljudska kultura nezamisliva”. Glavna briga ovdje mu nije bio Staljingrad, o čijoj stvarnoj situaciji njemački narod još nije bio ni upoznat, nego stanje na Donu, gdje je u januaru 1943. Crvena armija napravila proboj. Ugrožena je bila cijela industrijska regija Donjecka, a s njom i čitava Hitlerova strategija za vođenje rata. Kad su mu generali predložili povlačenje da bi sačuvao živu silu, odbio je. “Bez materijala”, rekao je, “ne mogu to da dopustim.” Ljudi bez opreme, dodao je, su beskorisni. Regija Donjecka već je bila ugaoni kamen Speerovih planova za povećanje proizvodnje. Ako ona bude izgubljena, upozoravao je Hitler, “cijeli program naoružavanja postat će suvišan”, uključujući i “cijeli tenkovski program” kao i “artiljerijski program” i “veliki program municije”. Staljingradski garnizon, prepušten samom sebi, pošto su resursi preusmjereni kao u sjevernoj Africi i Donu, polako se predavao. Dvadeset prvog januara, Hitler je odbio direktan Mansteinov apel da dopusti 6. armiji da kapitulira da bi se spriječilo dalje prolivanje krvi. Nakon što je Crvena armija zauzela posljednji aerodrom i podijelila džep na dva dijela, kraj je bio samo pitanje vremena. Tridesetog januara 1943. na godišnjicu preuzimanja vlasti, Hitler je poslao posljednju radijsku poruku s namjerom snaženja otpora svog garnizona. Paulusa je unaprijedio u čin feldmaršala pošto nikad u njemačkoj historiji nijedan komandant s tim činom nije bio zarobljen. Implikacija je bila jasna: Paulus bi prije trebao da počini samoubistvo, nego da dopusti da ide u zarobljeništvo. Dana 31. januara 1943. južni džep se predao. Dva dana kasnije, i sjeverni garnizon je digao bijelu zastavu. Paulus je zarobljen s cjelokupnom svojom vojskom. 110.000 ljudi postali su ratni zarobljenici; 60.000 ih je ubijeno ili su umrli od gladi tokom opsade. Samo 5.000 njih će se vratiti iz sovjetskih logora. Bio je to najveći poraz Wehrmachta dotad. Hitler je bio ekstremno razočaran zbog poraza kod Staljingrada, ne samo zbog gubitka žive sile i opreme, nego i zbog načina na koji Paulus nije slijedio naređenja. Bojao se da će Staljin steći politički kapital preko visoko rangiranih zarobljenika. Rekao je: “Treba to samo zamisliti, [Paulus] dolazi u Moskvu i [ugleda] pacovski kavez [u zloglasnom zatvoru Lubjanka].” “Potpisat će šta god da mu daju”, prorekao je Hitler. Zapravo je trebalo da prođe godina i po dana, ali je na kraju Hitler bio apsolutno u pravu: feldmaršal je na moskovskom radiju govorio protivnacističkog režima.  Hitler se, također, brinuo da će mu Paulusova predaja iskomplikovati narativ koji je želio da skroji oko katastrofe kod Staljingrada. Plan mu je bio da patnje tamošnjeg garnizona transponuje u evropski ep, koji bi u režimskoj historiji stajao uz zimske bitke iz 1941. i 1942. Kad su vijesti o predaji stigle, Hitler je pao u očaj tražeći makar slamku spasa. Možda, sugerisao je, treba da tvrdimo da smo se borili da posljednjeg čovjeka, a da je “predaja došla tek kad je mnogo veća sila potpuno nadjačala preostalo iscrpljeno ljudstvo”. Njegov finalni kominike o Staljingradu, objavljen 3. februara 1943. nakon što je džep pao, iznosi tezu da se 6. armija borila “do posljednjeg daha”. “Umrli su”, tvrdio je Hitler, “da bi Njemačka živjela.” (...)

“U posljednjoj sedmici aprila, počele su se rasplitati Hitlerove nade o pažljivo koreografisanoj smrti. Dvadeset trećeg aprila, primio je telegram od Göringa u kojem je stajalo da će, ako ne primi odgovor u dogledno vrijeme, smatrati da je Hitler mrtav, te da će ga naslijediti na kancelarskoj funkciji u skladu s dekretom iz 1941. To gotovo sigurno nije bio puč, nego Göringov pokušaj da preuzme inicijativu u započinjanju pregovora. Hitler je, čini se, ignorisao poruku reagujući tek kasnije, one večeri kad je Göring – koji ništa nije čuo, pa je morao misliti da je Hitler ili mrtav ili onesposobljen – poslao Ribbentropu telegram sličnog sadržaja. Führer je odgovorio radijskom porukom Göringu u kojoj je ukinuo njegovo pravo na nasljeđivanje proglasivši njegovo ponašanje “izdajom i mene lično i nacionalsocijalističkih principa”. “Ja imam”, insistirao je, “punu slobodu akcije” dodajući da zabranjuje Göringu da poduzima ikakve “dalje mjere.”269 Hitler je naredio da se Göring u Berchtesgadenu uhapsi, što je odmah i urađeno, ali nije naredio da se odmah ubije. Dva dana kasnije, Hermann Fegelein je bez dozvole napustio bunker, mada to, izgleda, isprva niko nije ni primijetio. Nedugo zatim, međutim, do Hitlera su došle vijesti da je Himmler bio u komunikaciji sa zapadnim saveznicima koju on nije odobrio. Bio je to ozbiljan udarac i Führeru lično i narativu o naciji i partiji koje se bore do posljednjeg čovjeka.

Himmler je smijenjen.  U ovom kontekstu je Fegelein vraćen u bunker i likvidiran, zato što je, čini se, bio upućen u Reichsführerove aktivnosti, a ne zbog dezertiranja ili veleizdaje. Stvari su došle do kulminacije 28. aprila 1945. Hitler je čuo da su italijanski partizani ne samo uhvatili i pogubili Mussolinija i njegovu ljubavnicu Claru Petacci, već i da mu je tijelo poslije oskrnavila gomila. Jedna od njegovih sekretarica prisjećala se poslije da ga je ova vijest duboko potresla Desio se i kratkovjeki ustanak protiv nacista u Münchenu. Rusi su se približavali Imperijalnoj kancelariji. Hitler je poslao seriju mahnitih poruka u kojima je tražio pomoć prije nego što bude prekasno. Sada je bio odsječen od vanjskog svijeta, bukvalno, jer je komunikacijski tim otišao iz bunkera. Proboj napolje nije bio zamisliv, barem za Hitlera, zbog njegovog fizičkog stanja. Niti je on mogao, s rukama i nogama koje su se tresle, da se nada da će poginuti boreći se s puškom u ruci, kao što bi, u idealnom slučaju, želio da se desi. 

Sada je postojao realan rizik da bude zarobljen, ili da mora u bijeg kroz ruševine ili kroz šume. Führer bi stoga mogao da doživi istu sudbinu kao i Duce, što bi značajno oborilo njegovu “ruševinsku vrijednost”. Hitler je odlučio da stvar dovede do kraja.  Objavio je svoju namjeru da izvrši samoubistvo. Najprije je oženio Evu Braun, u ceremoniji prigušenog registra, uoči ponoći 28. aprila, mada je tokom otprilike 36 sati njihovog braka na nju, čini se, i dalje referirao kao na Fräulein. Zatim je napustio svoju svitu. Hitler nije insistirao niti je čak sugerisao da oni prate njegov primjer. Umjesto toga, Hitler je izdiktirao dva testamenta, lični i politički. Očekivao je da se borba nastavi i bez njega, pa je dao detaljne instrukcije o utvrđivanju “ključne tvrđave na Alpama”.

Tog poslijepodneva, nekad između 15:15 i 15:30, gospodin i gospođa Hitler su se povukli u svoju malu sobu u bunkeru. Nepoznato je šta se tačno dogodilo. Čini se da je Eva Hitler uzela otrov, a da se Hitler odmah nakon toga ustrijelio. Dva tijela su tada izvađena i spaljena u vrtu Kancelarije.

Kasnije tokom prvog maja, Njemački radio je izvijestio o njegovoj smrti. “Führer je pao kao vođa hrabrih branilaca glavnog grada”, glasio je izvještaj. “Vođen voljom da spasi svoj narod i Evropu od boljševizma”, pisalo je dalje, “žrtvovao je vlastiti život.” Izvještaj se ovako završavao: “Ovakav primjer odanosti do smrti je obavezan za sve vojnike.”  Što se tiče okolnosti njegovog pada, ovaj iskaz je figurativno istinit, ako ne i doslovno. Pravo izvrtanje je samo u tvrdnji da je Hitler umro opirući se boljševizmu. Ne samo da je sve vrijeme njegov glavni neprijatelj bio zapadni plutokratski međunarodni kapitalizam, ne samo da je Hitler bio odgovorniji nego ijedna druga osoba za uvođenje komunizma u srce Evrope, no cijela njegova strategija, do samog kraja, bila je bazirana
na korištenju bauka boljševizma, čak i ohrabrivanju njegovog rasta, da bi se postigao politički efekat u Njemačkoj, Evropi, te, iznad svega, u Anglo-Americi. Kad su otvoreni Hitlerovi testamenti, u njima su pronađena stanovita iznenađenja glede njegovog ličnog života i personalnih rješenja.

Ostavio je svoja zemaljska dobra različitim rođacima i prijateljima, a objasnio je i zašto se oženio Evom Braun. Hitler je razdvojio funkciju kancelara, koju je namijenio Goebbelsu, i predsjednika, koja je pripala Dönitzu. Himmler i Göring su isključeni iz partije. Novi Reichsführer SS-a je postao Karl Hanke. Bormann je postao ministar partije. Schörner je dobio mjesto vrhovnog komandanta vojske. Saur je postao ministar naoružavanja, što je jasan znak da je Speerov odlazak ostavio neprijatan ukus u ustima.

Nasuprot tome, politički sadržaj bio je sasvim predvidiv. Hitler je zadužio novu vladu “da se striktno drži rasnih zakona” odnosno da očuva “nemilosrdan otpor prema svjetskim trovačima naroda, međunarodnom jevrejstvu”. Tvrdio je da će “žrtva naših vojnika i moja lična veza s njima u smrti” obezbijediti da se “jednog dana” pojavi “sjeme ostvarenja istinske Narodne zajednice”. Izbor Dönitza za predsjednika odražavao je ne samo admiralovu stratešku istaknutost u posljednjih šest mjeseci rata, odnosno njegovu fanatičnu privrženost nacionalsocijalizmu, nego i Hitlerovu uvjerenost da je on u najboljoj poziciji da poslije njegove smrti nadahne uskrsnuće Njemačke.