Berlin je glavni grad europske ekonomske velesile, živ grad bogatog kulturnog života i opipljivog osjećaja rastućega samouvjerenja. Ali čak iako njegova budućnost djeluje izuzetno blistavo za buduće generacije, građansku savjest mnogih opterećuje njegova tamna prošlost.

30. travnja obilježava se 70. godišnjica smrti Adolfa Hitlera, ali, kao i njegov rođendan 20. travnja, razumljivo je zašto će proteći bez ikakvog obilježavanja. Mnogo godina je mjesto na kojem se ubio bilo neobilježeno, jer njegovo prisutstvo ostaje nepoželjno u Berlinu.

Prošlo je tek 25 godina od odvajanja istočnog i zapadnog dijela grada, komunizma od kapitalizma. Na početku, iz silne želje da se grad ponovno ujedini, lokacija demoliranog zida je toliko temeljito uređena da je bilo teško znati gdje se točno nalazio. Turisti bi zbunjeno obilazili u potrazi za još nekom naznakom osim dijela koji je namjerno ostavljen u centru garda kako bi se znalo gdje je stajala granica.

Danas postoji još nekoliko očuvanih dijelova zida, poznati granični prijelaz 'checkpoint Charlie', muzej, pa čak i kičasta proslava poznatog istočnonjemačkog auta Trabanta. Nakon razdoblja spajanja dvije polovice grada, njemački glavni grad kao da se pomirio sa svojom prošlosti i nije više žurno bježao od nje.

Nacistička era ostala je svima trn u oku

No to nije bio slučaj i kad pričamo o onom dijelu prošlosti koji je doveo do podijele grada - nacističke ere. I dalje postoji nekoliko preživjelih građevina ili spomenika koji svjedoče o razdoblju kad je Berlin bio glavni grad nacista, kad je trebao postati Welthauptstadt Germania - glavni grad daleko raširene njemačke nacije, pod dizajnerskom palicom Alberta Speera.

Olimpijski stadion, na kojem su se održale OI 1936. godine, postoji i dalje, kao i neiskorištena Tempelhof zračna luka, te zabranjeno bivše Ministarstvo avijacije iz kojega je Hermann Göring pokrenuo dominaciju na europskim nebom. Potonja zgrada je danas dom Ministarstva financija, za koje mnogi vjeruju da dominira Europom na puno učinkovitiji način nego što je to ikad mogao Luftwaffe.

Ostatak nacističkog Berlina zakopan je krajem rata i to mješavinom RAF-ovih i američkih bombi, te topništvom Crvene armije. Sjećanje na to što je grad bio, još je dublje zakopano s obje strane grada, kako bi se izbrisalo svako sjećanje na legendu koja i dalje baca svoju prijeteću sjenu nad Berlin - Hitlera.

30. travnja 1945. godine, kad je Crvena armija bila svega nekoliko ulica udaljena od njega, Hitler je počinio samoubojstvo u Führerbunkeru ispod ureda kancelara Reicha, u centru grada. Njegovo tijelo je zatim iznešeno van, poliveno benzinom i zapaljeno. Nitko nije siguran što se dogodilo s njegovim ostacima, iako je postojalo rašireno vjerovanje da su ih uzeli Rusi, koji su ih zatim sakrili na tajnom mjestu. Ali kao neka prokleta relikvija, sve je djelovalo preopasno za čuvanje, pa priča dalje kaže da su Rusi iskopali sve 1970-ih godina, splalili i bacili pepeo u rijeku.

Führerbunker je pak izgorio i preko njega se uzdigla nova građevina. Ali kad je demoliran berlinski zid, otkriveno je da je velik dio strukture ostao na mjestu, te je bunker ponovno izgrađen.

Nekoliko stotina metara dalje nalazi se Peter Eisenmanovo nezaboravno mjesto spomena na ubijene Židove u Europi. Ako i zanemarimo svu drugu nacističku brutalnost koju je koristila kao invazivna sila, genocid nad skoro šest milijuna Židova ono je što Hitlera ističe kao veliko zlo i što ga stavlja na vrh ekstremne, zle skupine u kojoj je vladao rasizam, nacionalizam i militarizam.

Prisjećanje na prošlost i život u sadašnjosti

Nijemcima kao da je zabranjeno da ikad zaborave što je Hitler učinio, no to nije nužno uzrokovalo da se oni čišće prisjećaju stvari. A jedno od najmutnijih sjećanja tiče se pitanja kako su dozvolili Hitleru da učini to što je učinio. Postoje cijele knjižnice pune knjiga posvećenoj ovoj temi, od kojih svaka primjenjuje različite razine odgovornosti i znanja njemačkog naroda.

Povjesničar Michael Stürmer postao je poznat zbog toga što je smatrao da Nijemci trebaju razviti pozitivan pogled na svoju prošlost. "Nijemci su znali i nisu znali. Pomisao da su svi znali što se događa je apsurdna, ali opet nije mogao postojati Nijemac koji nije vidio ljude s žutom zvijezdom i morao se pitati: "Kamo ih šalju? Zašto se vlakovi vraćaju prazni?""

On je tvrdio da su dugo vremena nakon rata Nijemci potiskivali istinu, djelomično zbog srama, a dijelom i zbog toga što su mnogu članovi nacističke države našli svoje mjesto na državnim funkcijama unutar Istočne, ali i Zapadne Njemačke. Istodobno, komunisti su tvrdili da se nacizam razvio iz kapitalizma, a demokrati sa Zapada su tvrdili da je riječ o totalitarnom bratu blizancu staljinizma.

Uskoro više nitko od aktivnih nacista neće biti živ, pa neće moći 'živjeti' ni direktna odgovornost kao moralni problem. Suđenje Oskaru Gröningu, SS čuvaru u Auschwitzu, koje trenutačno traje, vjerojatno je posljednje u povijesti. I unatoč tome koliko puta slušali o svemu, užasni detalji i dalje mnogima dižu želudac.

Rabin Daniel Alter iz glavne berlinske sinagoge tvrdi da često čuje kako mu prijatelji Nijemci kažu da se ne žele više nositi s tom prošlosti, misleći na holokaust i odgovornosti za njega. "Postoji velika želja da se ta tema izbjegne, osim ako niste neki autor koji može zaraditi od nje", kaže Alter.

Ostatak teksta pročitajte u Guardianu.