Nema bolje krinke i bolje zaštite za špijuna nego biti božji poslanik na zemlji. Express je u niz navrata pisao o hrvatskom svećeniku Krunoslavu Draganoviću zvanom Majstor. Draganović, rođen u Brčkom 1903., bio je katolički svećenik, povjesničar i ustaški dužnosnik. Poznat je po svojoj povezanosti s takozvanim štakorskim kanalima kojima je nakon Drugog svjetskog rata organiziran bijeg visokih ustaških dužnosnika iz Europe. Draganović je u to vrijeme živio u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Tijekom Drugog svjetskog rata, bio je ustaški potpukovnik i zamjenik načelnika Ureda za kolonizaciju. Nadzirao je konfiskaciju imovine Srba u Bosni i Hercegovini. Neko je vrijeme bio i vojni kapelan u logoru Jasenovac, dok ga Alojzije Stepinac sredinom 1943. nije poslao u Rim, u predstavništvo Hrvatske pri Vatikanu, gdje je skrbio za hrvatske vojnike i civile zarobljene i internirane u fašističke sabirne logore u Italiji, a kasnije i u savezničke. Nakon rata bio je povezan s ustaškom emigracijom, a radio je i za CIA-u. Njegov povratak u Jugoslaviju obavijen je velom tajne.

 U zadnjem broju tiskanog izdanja donosimo pak priču o srpskom metropolitu Irineju koji je u ono doba špijunirao za KGB.  

U zvaničnoj biografiji Igora Vasiljeviča Zuzemilja ne postoji podatak o tome kada je i na koji način regrutiran u redove KGB-a, što je možda najvažniji moment njegova života, jer je Zuzemilj, sa svojom emigrantskom pozadinom, iznimno zanimljiv književni lik. Dio priče koji nedostaje, najvjerojatnije je započeo u rujnu 1943., kada je Staljin sazvao sastanak u Kremlju, na kojem su uz njega sudjelovali ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov, šef tajne policije Vsevolod Merkulov, te tri metropolita Ruske pravoslavne crkve: Sergije, Aleksej i metropolit Nikolaj. Ovaj neobični sastanak održan je nakon desetljeća progona Ruske pravoslavne crkve od strane službeno ateističke sovjetske države. Do kraja 1930-ih, sovjetska država je gotovo ugasila Rusku pravoslavnu crkvu, jednu od najmoćnijih i najbogatijih institucija imperijalne Rusije, piše Josip Mlakić za Express.

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (3) Zvali su ga Majstor. Bio je svećenik, mrzio Tita, a u Jugi mu nije pala ni vlas s glave...

Na ovom sastanku, koji zvanična historiografija nikada nije u potpunosti potvrdila, Staljin je metropolitima iznio prijedlog revitalizacije Crkve uz pomoć države. 

Životna priča metropolita Irineja i Georgea Trofimoffa kao da je istrgnuta sa stranica nekog od špijunskih romana Johna le Carrea ili Grahama Greena. Zaplet započinje krajem 1960-ih, kada je Trofimoff, novopečeni pukovnik američke vojske, premješten u Nürnberg, gdje je postao voditelj špijunskog punkta koji se bavio prebjezima iz Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka. Irinej je u to vrijeme služio kao pomoćni biskup Münchena i Zapadne Njemačke. Vrbovanje Trofimffa, sudeći prema njegovu iskazu koji je 1999. dao agentima FBI-a, krenulo je postupno, od banalnih svakidašnjih stvari, što neodoljivo podsjeća na scene iz romana Grahama Greena koji je bio gotovo opsesivno vezan uz slične prosedee. Krenulo je 1970-ih, neobveznim razgovorima: "Imao je nekoliko pitanja o aktualnim događajima... Prvo, bio je to samo razgovor između nas dvojice...

Pitao bi me za mišljenje o ovome i onome... Zatim bi me pitao što moja jedinica misli o tome ili što misli američka vlada." Nakon što je Trofimoff došao u besparicu, Irinej mu je posudio 5 tisuća maraka. Uslijedile su nove pozajmice, sve dok Irinej nije zatražio od njega da fotografira povjerljive dokumente i šalje ih agentima KGB-a u Austriji. Međutim, prema bivšem generalu KGB-a Olegu Kaluginu, pukovnik Trofimoff, koji je dobio kodno ime "Markiz", uvijek je primao novac od metropolita Irineja. Plaćanja su vršena u rabljenim novčanicama, a kada je Trofimoffu trebalo više novca za polog za kuću, metropolit je "otišao svom kontaktu u Moskvi" i vratio se s 90 tisuća maraka. Trofimoff je tvrdio da je 1987. prestao sa špijunskim radom, što nije bilo točno.

Cijeli tekst Josipa Mlakića o ruskom špijunu u mantiji možete pročitati OVDJE.