U zemlji koja već dugo ne zna kamo ide sve je teže povjerovati da itko uopće drži volan. Ili, bolje rečeno, da se volan uopće više nalazi u Hrvatskoj. Umjesto ideja, imamo tragikomične lekcije kuhanja istrošenih političara na TikToku. Umjesto odgovornosti – poricanje. Umjesto dijaloga – šaptanje u echo chamberima. Institucije su se ispraznile, kao stanovi na rubu Slavonije. One još postoje na papiru, ali su obesmišljene iznutra. Ljudi više ne pitaju tko im je zastupnik u Saboru, jer su naučili da im taj zastupnik ne duguje ništa. I obrnuto. U tom vakuumu raste nešto drugo. Tiho, opasno i normalizirano. Toksična retorika, koju su prije samo nekoliko godina koristili marginalci, danas dolazi iz usta dobro plaćenih dužnosnika. O tome više nitko ne priča – jer se naviknulo, piše Dalibor Milas u kolumni za Express. 

Hrvati nisu izgubili povjerenje u institucije jer su lijeni nego jer im je to povjerenje uzvraćeno cinizmom. Nisu prestali sudjelovati jer su nezainteresirani nego zato što su naučili da je sve već dogovoreno bez njih.

Zato ne iznenađuje podatak da je izlaznost na posljednjim izborima bila svega 43 posto. To nije samo broj – to je društvena dijagnoza. Jer visoka izlaznost znači zabrinutost. A ovako niska izlaznost znači nešto još gore: rezignaciju. Pitanje je jednostavno – je li Hrvatska doista zadovoljna stanjem ili je samo prestala vjerovati da se ono može promijeniti, pita se Milas. 

Ne možemo govoriti o obrazovanju, a prešućivati da škole postaju deponiji društvenih problema koje nitko ne želi rješavati. Ne možemo spominjati sigurnost, a ne priznati da je policija često nesigurna sama za sebe. Ne možemo pričati o mladima, a istodobno od njih očekivati da sve prežive. I da pritom ostanu zahvalni.

Ne trebamo lažne nade. Trebamo iskrenu brutalnost. I istinu koja se ne boji posljedica.

Cijelu kolumnu Dalibora Milasa pročitajte OVDJE.