Halo Bing, kako brat? Preselio u Hrvatsku? Divna je to zemlja. Kad ga čuješ, svakako mu reci  da se učlani u HDZ. U našem poslu profesionalnije organizacije nema. Ne brini, Hrvati će mu se jako svidjeti. Krasni ljudi. Kad ih opljačkaš, oni traže da to ponoviš.

Prethodne rečenice izgovara Sir Oliver, šarmantni lopov i muljator iz stripa Alan Ford, u telefonskom razgovoru s poslovnim partnerom, stanovitim Bingom čiji se lik, koliko se sjećam, ne pojavljuje u stripu, već uvijek figurira kao nevidljivi ortak s druge strane telefonske žice.

Tekst, naravno, ne pripada originalu stripa, već je ingeniozna interpolacija anonimnog autora. Ima neko vrijeme kako taj kvadratić stripa kruži društvenim mrežama. U tih nekoliko rečenica koje izgovara fikcionalni marginalac, sitni lopov, gdje komplimentira kolegama iz Hrvatske i daje kratak, nevjerojatno precizan psihološki portret cijele nacije, krije se sva bijeda hrvatske visoke politike i hrvatskog društva.  

Najnovije ankete kažu da organizacija koju Sir Oliver preporučuje Bingovom bratu, ima potporu gotovo trećine hrvatskih građana. Drugim riječima, višestruko opljačkani građani traže bis, traže da ih se opet opljačka. Dakle, svaki treći čovjek kojeg susretnete na cesti traži da i dalje bude loše plaćen, ili još gore, da bez posla, da mu je sadašnjost koma, a budućnost crna. Ili su, opet, ti ljudi, tih trideset posto, taj svaki treći prolaznik na cesti, članovi organizacije, i žive sasvim pristojno pljačkajući većinu, onih statističkih sedamdeset posto.

Što je lako moguće, s obzirom na to koliko ova zemlja ima općina, gradova, županija, uopće institucija u kojima organizacija zapošljava članove, podobne, rodbinu, prijatelje i sličan soj. Svi ti ljudi našli bi se u gadnom problemu da organizacija izgubi izbore. Morali bi, recimo, dijeliti sudbinu onih sedamdeset posto, a to baš i nije nešto o čemu se sanja i čemu se teži.  

Inače, Sir Oliver pojavljuje se u mnoštvu mutacija u Republici Hrvatskoj. S jednom važnom razlikom: fikcionalni marginalac i gubitnik u hrvatskoj mutaciji obitava u samom vrhu, kao premijer, ministar, saborski zastupnik, predsjednik uprave  javnog poduzeća, gradonačelnik, župan... Fikcionalna groteska ovdje se pretvara u visoku politiku. U tom smislu moguće je detektirati mutante junaka Alana Forda u Hrvatskoj.

Broj 1 davno je umro, u središnjici, to jest u cvjećarnici članovi spletkare, podmeću jedni drugima, bore se za prevlast. Jedno vrijeme Sir Oliver je bio glavni, naslijedila ga je ženska inačica Alana Forda, a danas je u cvjećarnici glavni Debeli Šef. Taj uglavnom dangubi, kunja u svojoj foteljici, čeka neku unosniju foteljicu izvan cvjećarnice. Grunf  je u najnovijoj inkarnaciji žena, preselila se iz cvjećarnice u vilu u elitnoj četvrti, no ne manjka joj bizarnih zamisli i ponašanja.

Bingova je također mnogo u Hrvatskoj, svi oni peti, šesti i ostali tajni ortaci, nevidljivi stvarni vlasnici pokradenih poduzeća i tvornica, koji iz mraka vuku konce.  I tako dalje, i tako dalje. Što hoću ovim reći? Hoću reći da bi čovjek trebao biti pažljiviji i pametniji kad zaokružuje imena na izbornim listama.  Hoću, dalje, reći da je pisati ozbiljne, analitičke tekstove o hrvatskoj politici i hrvatskim političarima davno prestalo imati smisla. To može samo netko vrlo neozbiljan ili vrlo naivan. Ili netko tko ne zna razliku između novinarstva i propagande.  

Onaj tko piše ozbiljne tekstove o ekipi iz hrvatske cvjećarnice, daje im legitimitet, težinu koju oni ni u ludilu nemaju. Crnohumorna satira i groteska, dva su žanra koja najviše odgovaraju  hrvatskoj politici i hrvatskom društvu. Znaju to dobro, da ostanemo kod vizualne umjetnosti, autori spomenika prvom hrvatskom predsjedniku. Sumnjam da je itko od njih svjestan toga, bilo da je riječ o akademskom ili samoukom kiparu, no sve ovo što je dosad isklesano ili izliveno u spomen prvom predsjedniku redom je groteskno, tragikomično, uvreda zanatu, uvreda dobrom ukusu. Sve je, dakle, baš kako i treba biti u zemlji gdje je stvarnost davno nadišla najgroteskniju i najluđu fikciju.   

Pišući ovo, učinio sam veliku nepravdu junacima stripa Luciana Secchija i Roberta Raviole, poznatijih pod pseudonimima Magnus i Max Bunker, kojeg je na hrvatski genijalno preveo Nenad Brixy. Likovi tog stripa, sa svim svojim manama i nedostacima, simpatični su, dobri ljudi, s njima čovjek može lako suosjećati. Što se vrlo teško, zapravo što se nikako ne može reći za njihove hrvatske mutante.