U nedjelju, 28. srpnja 2019., preminuo je u 88 godini Jakša Kušan. Rođen je u Zagrebu 1931. gdje je završio klasičnu gimnaziju. Pravo je studirao u Zagrebu i Beogradu, a međunarodne odnose na School of Economics u Londonu. Kao predvodnik i organizator političkoga otpora komunističkom režimu među mladeži i studentima morao je 1955. otići u emigraciju.

Skrasio se u Londonu gdje je sa skupinom istomišljenika pune 32 godine izdavao najznačajnije i najtiražnije emigrantske novine "Novu Hrvatsku". Sve vrijeme emigrantskog djelovanja pripadao je liberalno-demokratskoj struji. Godine 1990. vraća se u domovinu, ali zbog kritičkog odnosa prema novoj vlasti marginaliziran je. Objavio je knjigu "Bitka za Novu Hrvatsku" (Otokar Keršovani, Rijeka 2000.), a u rukopisu mu je ostalo drugo, dopunjeno i prošireno izdanje.

Stevo Krajačić (2) Titov špijun je od Tuđmana napravio "oca domovine"

Upravo ta knjiga, "Bitka za Novu Hrvatsku“, privukla mi je pažnju i skrenula pozornost na emigrantološku tematiku. Kao i ogromna većina rođenih i obrazovanih u prošlom režimu grozili smo se emigranata i zazirali od njih kao od nečega zaraznoga i opasnoga. Jasno, država se branila od svake ugrožavajuće opasnosti, često opravdano ali na osnovu ustavnih i zakonskih ovlaštenja.

No, nedostatak demokratske diskusije s onim dijelom emigracije koja se nije služila terorizmom i nazovirevolucionarnim metodama rušenja ne samo vlasti nego i života u bivšoj državi, ipak je bio demokratski deficit.

Kušan je u Londonu izdavao pune 32 godine (1958.-1990.) „Novu Hrvatsku“ upravo kao tribinu za demokratsku diskusiju, tribinu za razmjenu ideja i pogleda o uređenju života u domovini. To što je Kušanu i skupini oko njega bio cilj stvaranje samostalne hrvatske države ne može mu se predbaciti jer svaki narod zaslužuje da se izgrađuje i razvija u svojoj državi. Uostalom, bio je to i cilj svih istinskih ljevičara nakon Oktobarske revolucije 1917. Razlika je bila u sredstvima postizanja toga cilja.

Miroslav Krleža je, sredinom 1970-ih, u razgovoru s Antom Kadićem, izjavio: „Imao sam u rukama Kušanovu 'Novu Hrvatsku'. Ne slažem se s onim što on piše, stanje u domovini nije onakvo kakvim ga prikazuje, ali svojim demokratskim i mirnim nastupom on zadaje našim vlastima više brige nego svi ti nedoučeni teroristi.

Jedna organizirana vlast, kao što je Jugoslavija, lako obračunava s onim grlatima, ali teže joj je boriti se protiv onih koji razumno i legalno brane ljudska i narodna prava.“. Štoviše, Kušan se, prvi i jedini u emigraciji, na stranicama svoga lista ozbiljno zalagao za otvaranje dijaloga s hrvatskim komunistima, smatrajući da u odsudnom trenutku bez njih neće biti moguće ustrojiti samostalnu hrvatsku državu.

Strogo čuvano Tajni arhiv: Tuđman je prepisao Đurekovićev manifest

On nije tražio tzv. pomirbu nepomirljivih, nego dijalektički pristup koji bi doveo do novih, općeprihvaćenih rješenja. Na žalost njegovu i našu suradnja je uspostavljena između najretrogradnijih elemenata i s jedne i s druge strane.

U posljednjoj godini izdavanja „Nove Hrvatske“ u emigraciji, dakle 1990., Kušan je napisao niz članaka u kojima je upozoravao na već vidljive štetne tendencije u političkom životu Hrvatske, koje su prijetile da se jedan nedemokratski režim zamijeni isto takvim ili čak gorim.

Franjo Tuđman, koji je na jedan, blago rečeno, čudan način iskočio kao lider opozicije komunističkom sustavu, nije bio marksist nego staljinist te je njegovo poimanje demokracije bilo isto takvo – demokraturno! Nije mogao otrpjeti Kušanove kritike i čim se dočepao vlasti iskoristio ju je da Kušana i mnoge druge, iz iseljeništva i domovine, spriječi i onemogući u istinskom demokratskom preuzimanju vlasti.

Štoviše, udružili su se izvandomovinski revizionisti i revanšisti s domovinskim oportunistima i konvertitima kako bi zauzeli vlast i dijelili narodnu imovinu. Imovinu koju nisu stvorili komunisti nego svi građani Hrvatske i Jugoslavije. Takvu pljačku još nije svijet vidio u novom dobu evropske civilizacije!

Prešućivano Pismo Ankice Tuđman: Dragi Tito, moj Franjo je u zatvoru

Iscrpljen nevjerojatnim bitkama da „Novu Hrvatsku“ nastavi izdavati u domovini, odnosno suprotstavljajući se grozomornim postupcima u Matici hrvatskoj povodom nastojanja da obnovi „Hrvatski tjednik“ te shrvan politikantskim zbivanjima i strančarenjem, Kušan se povukao u osamu. Napisao je knjigu koju je posvetio „suradnicima i prijateljima Nove Hrvatske koji nisu doživjeli uspostavu hrvatske države, ali ni naše razočarenje zbog neostvarenih ideala za koje smo se desetljećima borili“.

Umjesto, neka mu je laka hrvatska zemlja, poručujemo neka nam njegova baština bude putokazom i zalogom da se nikad ne odričemo vlastite pameti i demokratskog prava da izričemo vlastito mišljenje.