Ovdje rat kao da još nije završen. Ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji. Prošlih 20 godina nekako više sliče primirju između dvaju bitaka nego miru.

Miru prethodi pomirenje, suočavanje s prethodnim događajima, prihvaćanje odgovornosti za počinjene zločine, isprika i kajanje, riječju, katarza. 

Međutim, malo od toga vidimo ovdje. Ovih dana Hrvatska slavi dvadesetu obljetnicu operacije Oluja, praznik nazvan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Ono što je većini Hrvata razlog i povod slavlju, većini Srba u Hrvatskoj je razlog i povod za tugovanje. Taj dualizam posebno se ogleda u reakcijama službenog Zagreba i službenog Beograda na Oluju. 

Ove godine izjave predsjednika Vlade RH, predsjednika Sabora i predsjednice RH bile su vrlo odmjerene, zapravo ni traga trijumfalizmu u njima, a predsjednica je izrazila žaljenje za svakim životom izgubljenim u ratu, hrvatskim i srpskim, i za civilnim žrtvama. 

Dotle se iz Beograda mogu čuti tonovi koji su krasili govore i velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića u godinama pripreme rata i svih godina rata. 

Srpski predsjednik Tomislav Nikolić, usput rečeno četnički vojvoda, dugogodišnji bliski suradnik Vojislava Šešelja i predsjednik Srpske radikalne stranke nakon odlaska potonjeg u Haag, izjavio je sljedeće:

"Vaša ognjišta bezumnici su pretvorili u oganj, vaše stradanje i patnju slave kao svoju pobjedu i dan kada su obnovili državu koja im je ostala od Pavelića, a bila priznata jedino od Hitlera."

Besmisleno je komentirati tu izjavu, kao i reakcije velikog dijela srbijanskih medija na proslavu obljetnice Oluje koje ostrašćenošću podsjećaju na godine rata. 

Tek, čitajući ih ispada da je rat počeo i završio u kolovozu 1995., kao što je to netko dobro primijetio. 

I da su hrvatske snage tog kolovoza napale nenaoružane i bespomoćne civile, a da je Republika Srpska Krajina, tvorevina ni od koga priznata, bila neka miroljubiva komuna pacifista.

Ni traga kontekstu, ni riječi o događajima koji su prethodili Oluji, ni riječi o zločinima i temeljitom etničkom čišćenju koje su srpske snage pune četiri godine sustavno provodile na područjima koje su zaposjele u Hrvatskoj i BiH, ni riječi o pokolju u Srebrenici te pojačanim napadima na bihaćku enklavu u srpnju 1995. kojoj je prijetila sudbina Srebrenice.

Doduše, istina i činjenice u ovim krajevima nikad nisu bili na nekoj naročitoj cijeni. Umjesto da se hrabro suočavamo s njima, kolikogod neugodni bili, radije se ogrćemo mitovima, lažima, poluistinama... 

Otuda toliko različit, ponekad suprotan pogled na iste događaje iz minulog rata. 

Otuda i osjećaj da rovovi nisu zarasli, da se nekadašnji neprijatelji nisu pomirili, ni međusobno, niti sami sa sobom, da nisu ostavili prošlost tamo gdje joj je mjesto i usredotočili se na sadašnjost i budućnost.

Bio sam vojnik, pješak, u Oluji. Poziv za mobilizaciju prihvatio sam iz istog razloga iz kojeg pristajem plaćati porez i poštovati više, manje sve pozitivne zakone države čiji sam građanin. 

Osim toga, ne smatram se boljim ni vrednijim od toliko svojih susjeda, prijatelja i znanaca koji su tih godina uzeli pušku i otišli u rat. 

Tog kolovoza smatrao sam da mi je mjesto upravo tamo gdje sam i bio – s brigadom u pokretu od slunjskog poligona preko Slunja do sela u podnožju Petrove gore. 

Smatrao sam to i godinama poslije. No kako godine prolaze moja vjera u ispravnost odluke da prihvatim mobilizacijski poziv ljulja se i načima. Evo zašto.

Nedvojbeno je da su pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine za vrijeme Oluje i nakon te operacije, ubojstva civila, pljačka, palež... 

Znam da zločini, pljačke i palež prate sve ratove i svaki pojedinačni vojni pohod, poznati su mi primjeri brutalnih zločina francuskih snaga u Italiji u završnim operacijama Drugog svjetskog rata, ili masovni zločini i silovanja što su ih počinili ruski vojnici u Berlinu i Njemačkoj, nisam, dakle, gajio nikakve iluzije o tome da ih neće biti i u ratu u Hrvatskoj. 

No ono o čemu sam gajio iluzije i nadao se da će se dogoditi jest da će, ako već nije mogla spriječiti zločine, država za koju sam stavio jajca u škripac, kako se to lijepo kaže u vojničkom žargonu, nakon svega pronaći i primjereno kazniti ako ne sve, a ono barem većinu počinitelja tih zločina. 

Hrvatska, službena Hrvatska, trebala je dati sve od sebe da pronađe i kazni sve počinitelje ratnih zločina od 1991. do 1995. na njezinu teritoriju, bez obzira na to tko oni bili - pripadnici srpskih ili hrvatskih snaga. 

Trebala je to učiniti na dobrobit svojih građana, a ne zato što to netko izvana traži od nje. Nažalost, to se nije dogodilo. Godine prolaze, većina zločina ostaje nekažnjena.

To otvara prostor optužbi da je Oluja pokrenuta kako bi se iz Hrvatske protjerali Srbi i sličnim optužbama s kojima se Hrvatska susreće u posljednjih 20 godina. 

Hrvatski građani tako postaju taocima zločinaca, a na svakom građaninu ostaje ljaga zločina. A to baš i nije neki naročit osjećaj. 

Zato osjećam sve veću nelagodu što sam se u kolovozu 1995. odazvao mobilizaciji, što sam građanin države koja si dopušta da ratni zločini ostaju nekažnjeni. I dok se zločini ne kazne, dok će zločinci biti naši tihi susjedi, katarza i mir neće biti mogući.