Da je to Đuro Dečak provalio prije samo nekoliko godina, bio bi to prvoklasni skandal. Ovako je malo tko izvan Međimurja primijetio da je hrvatski general pukovnik u mirovini prije nekoliko dana Međimurcima u oči izjavio da je riječ o hrvatsko-mađarskoj županiji. 

Dečak je kao predsjednih Hrvatskog lovačkog saveza bio u posjetu Međimurskoj županiji, da bi nakon potpisivanja sporazuma apsolutno ničim izazvan izjavio pred novinarima: “Ne trebam reći da ste vi najzapadnija ili najsjevernija hrvatsko-mađarska županija kako ja to kažem.“ 

Od zaprepaštenja se prva pribrala novinarka Božena Malekoci Oletić koja ga je zamolila da takve stvari više nikad ne govori. "Moji roditelji su u prošlosti ispaštali zbog takvih stvari", rekla je, a napetost je rasla.

Dečak se uto pokušao izvući iz živog blata u koje je upao, samo zato da bi već na prvom koraku upao još dublje. "Šalio sam se", izjavio je pa kud puklo da puklo. Ali je puklo samo to da mu je novinarka opalila još jednu verbalnu šamarčinu: "Meni s takvim stvarima nije do šale!"

Dečaka su potom uklonili dalje od mikrofona kako bi spriječili daljnju štetu. On je, za nevolju, u rujnu 2008., dok je Ivo Sanader još uvijek bio premijer a ne zločinac, u ime Koordinacije braniteljskih udruga zagovarao prodaju braniteljskih dionica Ine MOL-u.

S Dečakovim debaklom u Čakovcu donekle se može mjeriti nastup ministra vanjskih poslova Mira Kovača početkom veljače u Budimpešti. 

Problem je bio u njegovoj opaski po kojoj je prijateljstvo Hrvatske i Mađarske povijesno, da bi onda prisnažio konstatacijom po kojoj "nikada kao u nedavnoj prošlosti nisu bili tako otežani razgovori između Hrvatske i Mađarske".

Naravno da diplomacija apsolutno traži visoku dozu kurtoazije. Ali, uz ovakvu retoriku partnerska strana u Budimpešti mogla se bez problema i uvrijediti, računajući da ih gost iz Zagreba otvoreno zafrkava. 

Zato što se tijekom povijesnog prijateljstva između Hrvatske i Mađarske tijekom kojega razgovori između njih nikada nisu bili ovako otežani, događao i onaj sitni problem s mađarskom hegemonijom i ona usputna mađarska okupacija Međimurja 1941. Osim partizana, Međimurje su od vlasti iz Budimpešte prethodno 1918. morale oslobađati i trupe Narodnog vijeća Države SHS, a još prije toga i ban Josip Jelačić 1848. sa svojim vojnicima.

Jelačić je, inače, u mađarskoj nacionalnoj svijesti ostao toliki prijatelj da zbog njega dandanas Mađari, kad piju pivo iz krigli, ne nazdravljaju jedan drugom kucanjem. Razlog tome je što je hrvatski ban 1848. vrlo savjesno i uspješno izvršio naredbu iz Beča da suzbije protuaustrijsku revoluciju u Budimpešti. Pritom je smaknuto i 13 tamošnjih uglednika koji su vodili pobunu, a proaustrijske snage proslavile su radosni događaj kucanjem kriglama punih piva.

Mađari su se zakleli da 150 godina neće kucati kriglama. Ali 150 godina je prošlo, a Mađari još nisu preboljeli Jelačićev prijateljski pohod na Mađarsku.