Kolinda Grabar Kitarović je počela ići na živce Andreju Plenkoviću. Išla mu je na živce svojom politikom, išla mu je na živce svojim ponašanjem, sad mu ide na živce svojim uvaljivanjem u avion za New York. 

Kao što je prije toga živcirala Zorana Milanovića. Kao što je Milanovića živcirao Ivo Josipović. Kao što je Ivu Sanadera i Ivicu Račanu živcirao Stipe Mesić. 

To je postao uhodani obrazac: predsjednici vlade dobiju organski poremećaj na svaki spomen predsjednika države. Ali to bi zapravo trebala biti dobra stvar. Ne samo za javnost, koja se time sjajno zabavlja. Jer, pokušajte zamisliti tko bi danas Plenkoviću na ovakvoj političkoj sceni, taman kad se riješio Mosta i prigrlio krotki HNS, uopće išao na živce? Tko bi ga iritirao pored ovako impotentne opozicije? Tko bi mu konkurirao u vođenju državne politike pored ovako nebitnog parlamenta?

  Sukob "Kolinda se zaigrala, Plenki joj neće oprostiti"

Naravno, Kolinda kao političarka ne ide samo Plenkoviću na živce i njezino ponašanje na čelu države u pravilu je zaista nepodnošljivo. Ali takvo je ponekad i Plenkovićevo ponašanje. I stoga današnjoj Hrvatskoj naprosto treba pozicija predsjednika države (premda ne nužno i ovakva predsjednica) kako bi predstavljala bilo kakvu protutežu, kontrolu, suparništvo ili makar mehanizam ravnoteže u državnom vrhu. 

Pa makar se oboje, i Kitarović i Plenković, zaklinjali u zajedništvo i stabilnost. A onda naredali impresivnu nisku sukoba ili, kako bi se to fino reklo, prijepora. To sve, naravno, treba uzeti s rezervom. Paralelizam državne politike, naročito vanjske, nije uvijek koristan. Kao što je natezanje oko tajnih službi ponekad i pogubno. Ali zamislite da o svemu tome odlučuje samo jedna osoba. Pa makar bila nepogrešiva, veličanstvena i delikatna kao što je sve to i još više Andrej Plenković. 

Upravo zato svaka rasprava o tome da bi se uloga predsjednika Republike čak u potpunosti ukinula (Milanović) ili debelo srezala (Karamarko) u ovom stadiju demokracije i s ovakvim liderima sklonim kancelarskim, pa i autokratskim tendencijama, još je rizična. Za demokraciju i društvo najopasnije bi bilo kad premijeru, kao nositelju političke moći, nitko ne bi išao na živce. 

Obračun Plenkiju smeta što je Stier 'solo igrač'

Kad bi premijer u miru i tišini, uz klimanje partnera i podmazani mehanizam parlamentarne većine, uz kontrolu medija, radio sve po svome. 

Čak ni Mesić, kad je to i pokušavao, nije uspio zaustaviti Ivu Sanadera. Što bi tadašnji premijer tek učinio da mu Mesić nije ponekad “bacio bombu” na vladu: na ponekog ministra, na šefa tajne službe, na poneku odluku i politiku? 

Hrvatskoj demokraciji još nasušno treba politička nestabilnost. Ili makar povremeno drmusanje. Pa kad nema Mosta koji je svako malo rušio svoju vladu, dobro će nam doći makar ta i takva Kolinda. Tek toliko da ponekad raskuštra premijerovu postojanu frizuru.