Brzi vlak koji je vozio na relaciji Atena - Beograd - Zagreb - Dortmund u 22.40 sati ulazio je u zagrebački Glavni kolodvor brzinom od čak 103 km/h. 

Pri tako velikoj brzini kompozicija od devet vagona nije mogla svladati skretnicu te su vagoni skliznuli s tračnica, zavrtjeli se u krug i prevrtali dužinom od dva i pol kilometra. Nastao je krš i lom. Mnogi putnici bili su u hodnicima čekajući stanicu. Neki od njih su poispadali iz vagona, a mnogi su ostali prikliješteni u svojim limenim ljesovima. 

- Vozio je dosta brzo. U početku se nisam brinuo, no kad sam vidio da ne usporava na ulazu u kolodvor, znao sam da nije dobro. Osjetio sam snažan udarac. Naš vagon skliznuo je s postolja i nastavio klizati po šinama te se zaustavio na stupu - rekao je za 24sata svojedobno strojovođa Ljubo Radeljević. Još sedam vagona se prevrnulo i zabilo u upravnu zgradu, a posljednji je ostao na tračnicama.

- Izašao sam kroz prozor vagona, ali sam se sjetio da nema moje torbe. Istim putem sam se vratio i tražio torbu. Našao sam je ispod vagona, pokupio je i prošao kroz upravnu zgradu javiti se na dužnost. Uopće nisam vidio ostale vagone ni shvaćao što se dogodilo dok mi kroz prozor nisu pokazali prizor - teškom mukom pričao je Ljubo.

Dodao je da su tjednima poslije čistili teren. Unatoč tome, do listopada ili studenog i dalje se snažno osjećao miris krvi. 

"Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo", kazao je Radeljević.

"Neke nismo mogli identificirati"

"U naručju jedne žene pronašli smo torbicu druge. Od nekih žrtava imali smo samo dio tijela",  ispričao je svojedobno za 24sata sad već pokojni inspektor Ljubomir Gudelj. U to vrijeme bio je jedan od najboljih i najiskusnijih inspektora kriminalističke tehnike pa nije ni čudo da je radio na tako velikom zadatku kao što je bio identificiranje tolikih žrtava. Tada još nije bila razvijena metoda prepoznavanja putem DNK stoga su se forenzičari morali osloniti na identifikaciju otiscima prstiju. Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao.

"Uz željezničku prugu netko od bolničara pronašao je desnu žensku ruku lakiranih noktiju. Danima sam uspoređivao otisak prsta s te ruke s otiscima s kartona dok nisam otkrio tko je nesretna žena",  kazao je Gudelj. Prisjetio se posve neprepoznatljive žene koju su dovezli u Zavod za sudsku medicinu. Imala je karakterističnu bolest, deformaciju kralježnice pa smo je uspjeli identificirati pomoću rendgenske snimke.

"Bila je to školska nastavnica moje kćeri. Kad sam to shvatio, prestravio sam se",  kazao je Gudelj. Trebalo je više od mjesec dana dok nisu identificirali sve žrtve.

"Prema službenim podacima, bilo ih je 155, no uvjeren sam da ih je bilo i više. Neke ostatke bilo je jednostavno nemoguće identificirati " objasnio je. Neidentificirane žrtve pokopali su u zajedničku grobnicu na Mirogoju. Istraga je pokazala da su kočnice na dizel-električnoj lokomotivi tzv. kennedyjevki bile ispravne.

Za nesreću su okrivili strojovođu Nikolu Kneževića i njegovog pomoćnika Stjepana Vargu jer su umjesto s dopuštenih 53 km/h ušli u stanicu brzinom od 103 km/h. Kneževića su osudili na 15 godina zatvora, a Vargu na osam. Obojica su, kazali su nam njihovi bivši kolege, izašli na slobodu nakon polovice odslužene kazne. Istraga je pokazala i da su u trenutku nesreće neprekidno vozili 45 sati.

Gudelj je bio i na očevidu najteže tramvajske nesreća u povijesti Hrvatske. Uoči Svih Svetih,  31. listopada 1954. godine, tramvaj broj 13 iskočio je iz tračnica kod Gupčeve zvijezde u Zagrebu, nekoliko puta se prevrnuo oko svoje osi, srušio nekoliko stabala i zabio se u željezni stup.  Poginulo je 19 putnika, a 37 ih je bilo teško ozlijeđeno. Krivnja je pripisana vozaču, a tramvaj sa ‘zlokobnim’ brojem nije vozio pune 42 godine.

Gudelj je odmah došao na lice mjesta.  Kako je svojedobno rekao za Večernji list  došao je doma oko 7 sati nakon noćne smjene i tek što je krenuo spavati, primio je poziv.

"Bio je to pravi krš. Trupla posvuda, dijelovi tijela, jauci ranjenih... Teški su to prizori. Bio sam tada mladi tehničar u ekipi za očevid, zadužen za identificiranje žrtava ", kazao je Gudelj te nastavio:

"Poslali su me na sudsku medicinu. Doveli su leš majke i djeteta. Majku smo uspjeli identificirati po papilarnim linijama kažiprsta desne ruke jer su osobne karte tada imale otiske prstiju, no dijete? Pretpostavili smo identitet jer je bilo s majkom", rekao je dodavši  kako su Zagrepčani dolazili i odlazili tražeći među stradalima svoje najmilije. Jedini pješak koji je nastradao bio je jedan student pete godine medicine. Nekoliko godina nakon nesreće, Gudelj se oženio i doznao da je upravo taj pješak bio sin njegova šogora.

Danas pokojni inspektor kriminalističke tehnike, Gudelj je svjedočio uhićenju pokojnog predsjednika Franje Tuđmana.

"U siječnju 1972. godine, kad je Franjo Tuđman uhićen, bio sam šef odjela foto i tehničke službe u policiji u Đorđićevoj. Svako jutro dobio bih popis s imenima uhićenika. Među pritvorenima sam zapazio njegovo ime", prisjetio se  prije nekoliko godina Gudelj. Tuđmana je poznavao od ranije jer je bio u braku s Baricom, kćeri Franjina strica Valenta.

"Ti si Francek?"

- Otišao sam u prizemlje gdje su uredili sobu za fotoslužbu. Htio sam ga pozdraviti i malo mu olakšati vrijeme u pritvoru. Sjeo sam točno preko puta njega i upitao ga: ‘Ti si Francek?’. Sasvim tiho odgovorio je: ‘Da, a ti?’. Rekao sam mu da se zovem Ljubo. Bio sam vrlo kratko s njim - ispričao je tada Gudelj.

Njegovi kolege iz Odjela za kriminalističku tehniku uzeli su mu osobni opis, otiske prstiju i fotografirali ga za dosje. Uhićenje je Tuđman poslije opisao u Glasu HDZ-a, gdje je spomenuo i Gudelja.