Analitičari strahuju da je Iran vješto odigrao sa slabim kartama te da je Amerika srljanjem u rat počinila ključnu stratešku pogrešku. Nakon četiri tjedna rata koji je trebao trajati četiri dana, a koji je SAD dosad koštao između 30 i 40 milijardi dolara, Amerika je danas dalje od diplomatskog sporazuma s Iranom nego što je bila u svibnju 2025. godine, piše Guardian. 

Ne samo da rat nije uspio uvjeriti Iran da pristane na potpuno i nepovratno razmontiravanje svog nuklearnog programa, što je Amerika zahtijevala u dokumentu od 15 točaka, već SAD sada mora pregovarati o ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca. Riječ je o strateškom plovnom putu koji je bio otvoren još od izuma drevnih jedrenjaka, s iznimkom kratkog "tankerskog rata" između Irana i Iraka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Hormuški tjesnac kao iransko oružje

Ovakav razvoj događaja zbunjuje američko vojno zapovjedništvo. Ministar obrane Pete Hegseth nedavno je izjavio kako "jedina stvar koja trenutno sprječava tranzit kroz tjesnac jest to što Iran puca na brodove", no to nije posve točno. Iran posljednjih tjedana nije toliko pucao na brodove, koliko je strah od potencijalne vatre odvratio osiguravajuće kuće i vlasnike tankera.

Još gore iz američke perspektive, Iran je uspostavio sustav u kojem premijeri i vlasnici tankera mogu pregovarati s iranskom mornaricom o cestarini koju su voljni platiti za "slobodan prolaz". Iran planira pretvoriti tjesnac u izvor prihoda, slično kao što Egipat naplaćuje prolaz kroz Sueski kanal. Prema nekim izračunima, s obzirom na ogroman promet koji godišnje prolazi tjesnacem, Iran bi mogao prikupiti i do 80 milijardi dolara godišnje. Ako se usvoji zakon koji se trenutno po hitnom postupku donosi u iranskom parlamentu, tankeri koji prevoze naftu iz favoriziranih, "neprijateljskih" zemalja poput Indije, Japana, Pakistana, Južne Koreje i Kine imat će slobodan prolaz ili će im biti ponuđene niže cijene.

Vojna kampanja bez rezultata

Nije ni čudo da se Trump bori s pritiskom. SAD, zajedno s Izraelom, nastavlja bombardirati Iran, no već je dva puta odgodio datum najavljenih napada na iranske civilne elektrane, što bi predstavljalo ratni zločin. Iako on ustraje na tome da je Iran poražen, Teheran se i dalje ponaša kao da nije.

To je djelomično zato što se ova bitka ne vodi samo u zapovjednim centrima, već i na burzama. Cijena nafte ključno je mjerilo iranskog uspjeha, uz preostale zalihe raketnih lansera. Kao rezultat, 95 posto prometa kroz Hormuški tjesnac i dalje je blokirano, čime se tržištima uskraćuje deset do 13 milijuna barela nafte dnevno. Iranski stisak toliko je jak da čak i Trump prolazak brodova opisuje kao "poklon" Sjedinjenim Državama.

I sam Trump priznaje da je iznenađen što cijena nafte nije viša. S njim se slaže Jason Bordoff, osnivač Centra za globalnu energetsku politiku.

​- U nekom trenutku, fizička stvarnost gubitka tolike količine nafte dnevno mora sustići tržišta papira, odnosno očekivanja trgovaca. Ne postoji politička intervencija koja se može nositi s tako velikim poremećajem.

Za Iran je cijena nafte iznad sto dolara po barelu dovoljno visoka da uništi potražnju i poremeti svjetsko gospodarstvo. Ali ne radi se samo o nafti. Tjesnacem prolaze kemikalije, helij, metali i gnojiva. Kao i tijekom pandemije Covida, svijet ponovno otkriva međusobnu povezanost opskrbnih lanaca i kako je geografija Iranu pružila jedinstvenu priliku da te lance prekine.

Analitičari složni: Iran ima prednost

Teško je pronaći ozbiljnog komentatora, bez obzira na nacionalnost ili stručnost, koji smatra da prednost u ovom ratu trenutno leži na strani Amerike. Sir Alex Younger, bivši šef britanske tajne službe MI6, za The Guardian je izjavio kako Iran, njegov stari protivnik, ima prednost, ma koliko mu to bilo teško priznati.

​- Realnost je da je SAD podcijenio zadatak i mislim da je prije otprilike dva tjedna izgubio inicijativu u korist Irana. U praksi, iranski režim pokazao se otpornijim nego što bi itko očekivao. Donijeli su neke dobre odluke još prošlog lipnja o raspršivanju oružja i delegiranju ovlasti za njegovu upotrebu, što im je dalo dodatnu otpornost. Kroz tjesnac su globalizirali, a ne internacionalizirali sukob. Odigrali su prilično dobro sa slabim kartama.

Mairav Zonszein, viša analitičarka za Izrael u Međunarodnoj kriznoj skupini, kaže:

​- Postaje bolno jasno ne samo da Sjedinjene Države i Izrael gube ovaj rat, već da je ovo jedan od najvećih strateških neuspjeha Zapada, s najznačajnijim posljedicama za regionalnu geopolitiku i globalno gospodarstvo od Drugog svjetskog rata. SAD nije ni blizu ispunjenja svojih prvotnih strateških ciljeva i stvorio je samo nove probleme.

Neuspjeh diplomacije i opasnost od eskalacije

Unutar iranskog režima, gdje je opstanak bio glavni cilj, raste osjećaj da se ravnoteža naginje u njihovu korist. Iranski mediji, primjerice, neprestano prenose priče zapadnih mislilaca i umirovljenih generala koji tvrde da je Trumpova strategija propala.

Trumpov posebni izaslanik za Bliski istok, Steve Witkoff, ponovio je ključne američke zahtjeve iznesene u ažuriranom planu od 15 točaka: bez domaćeg obogaćivanja urana, bez zaliha, uklanjanje obogaćenog urana iz Irana, ograničenja raketnih sposobnosti i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Witkoff je tvrdio da postoje snažni znakovi da Iranci nakon 27 dana bombardiranja znaju da su na prekretnici.

Međutim, nije uzeo u obzir protuzahtjeve koje je Iran sada postavio u vezi s Hormuškim tjesnacem, problemom koji se pojavio isključivo zbog američke odluke o napadu, kao ni zahtjeve za ukidanjem sankcija. Bivši šef iranskog odjela u izraelskoj vojnoj obavještajnoj službi, Danny Citrinowicz, predviđa da se do isteka Trumpovog posljednjeg desetodnevnog roka Iran neće predati, neće prihvatiti okvir od 15 točaka, neće se odreći kontrole nad Hormuzom i nastavit će s napadima na Izrael i zaljevske države. Nakon toga, Trump će se suočiti s odlučujućim izborom: daljnja eskalacija napetosti, povlačenje ili guranje prema pregovaračkom rješenju sličnom onom koje je Iran ponudio u ožujku.

Emile Hokayem s Međunarodnog instituta za strateške studije smatra da "Trump želi izbjeći dug i iscrpljujući rat iscrpljivanja, pa mu Pentagon nudi opcije visokog rizika i visokih ulaganja s potencijalno velikim učinkom, kao da će jedan veliki udarac promijeniti putanju rata".