Prerano bi i neoprezno bilo govoriti mnogo o izboru Nine Obuljen Koržinek za ministricu kulture, no jedno je već sad izvjesno - hrvatska kultura ima ministricu koje se neće stidjeti i zbog koje se neće stidjeti. 

A to uopće nije malo uzme li se u obzir tko je proteklih mjeseci obnašao tu dužnost. 

Čovjek o kojem su strani mediji, ostavimo po strani domaći teren, izvještavali s popriličnom doze nelagode i zebnje, koji je stranoj javnosti pružao sliku nedemokratske, rigidne, crne Hrvatske. 

O kakvom čovjeku je riječ svjedočili su i intenzivni napadi s desna kojima je gospođa Obuljen bila izložena otkako je objavljeno da je u bubnju za ministricu kulture, a iza kojih, uopće ne sumnjam u to, stoji upravo Hasanbegović. 

U tim napadima, točnije rečeno u toj hajci, sudjelovali su ljudi koji, kako i priliči, s kulturom nemaju ama baš nikakve veze. No sve to, kako vidimo, nije impresioniralo Andreja Plenkovića. 

Svoj izbor Nine Obuljen za ministricu kulture opravdao je jasnim riječima koje ne ostavljaju nikakav prostor nedoumici i naknadnim interpretacijama: «Obuljen je stručna, to je dokazala svojom karijerom. 

Mi se znamo preko 20 godina i želio bih da se napravi distinkcija između njenih kompetencija i političke orjentacije i onog što čujemo o HAVC-u u zadnje vrijeme». 

Interpretirati je, međutim, moguće njegov osvrt na bivšeg ministra. «Hasanbegović je» izjavio je Plenković «ostvario respektabilan rezultat i naći će najbolje mjesto da svoje stručnosti i političke poglede iznese u Saboru». 

Ako ovo nije diplomatski šamar Hasanbegovuću koji je dao sve od sebe da sačuva ministarski položaj, onda ne znam što jest. Saborski zastupnik za većinu je hrvatskih građana posao snova.

No poručiti čovjeku ogromnih apetita, koji je uz to obnašao dužnost ministra, da mu je najbolje da sjedi u zastupničkoj klupi i ondje pokazuje tko je i kakav je, zapravo je mnogo više i zvučnije od pljuske. 

Ta izjava svjedoči svjedoči ne samo o tome da Plenković nije pričao u vjetar kad je za njemačku televiziju izjavio da će iz HDZ-a otjerati ekstremnu desnicu, već ona svjedoči i o njegovu uvrnutom smislu za humor. 

Kako bilo, Hasanbegovića bi valjalo što prije zaboraviti, premda će se posljedice njegova destruktivnog pohoda na kulturu još godinama osjećati i popravljati.

Gospođa Obuljen na raspolaganju ima «samo» četiri godine, bilo bi glupo očekivati da u svojem mandatu popravi sve ono što se kvarilo i rušilo u nekoliko prethodnih mandata. 

Jer Hasanbegović, valja priznati, nije preuzeo savršeno ministarstvo, niti je dotad kultura bila u savršenom stanju. Mnogo je toga u kulturi i prije bilo trulo, loše i nepošteno. 

No ono što nova ministrica može i treba učiniti jest otvoriti široku javnu raspravu o kulturnoj strategiji, koja, i rasprava i strategija, kronično nedostaju hrvatskoj kulturi. 

Učini li to za svojeg mandata, bit će to dovoljno. Premda je, budimo cinični, dno po kojem je Hasanbegović proteklih mjeseci povlačio hrvatsku kulturu savršena polazna točka za njegovu nasljednicu; i da želi, ona ne može biti gora od njega, neka samo sjedi ondje – bit će odlično. 

No, cinizam na stranu, svaka usporedba njih dvoje neumjesna je.

Riječ je o dvije oprečne karijere: jedna nema nikakve veze s kulturom, a dokopala se položaja ministra zahvaljujući ideološkoj bliskosti s Karamarkom koji ga je instalirao u Runjaninu ne da gradi, već da ruši, da u javnu instituciju ugradi sasvim privatna bulažnjenja i paranoje.

Druga karijera, ona gospođe Obuljen, posve je posvećena kulturi, a imenovana je ministricom zahvaljujući znanju i rezultatima koje je pokazala radom u kulturi. 

Zaglušeni Hasanbegovićevim bučnim padom ostali su padovi dvaju ministara sumnjivih kompetencija, koje se doživljavalo kao Karamarkove ljude – ministrice socijalne politike i mladih Bernardice Juretić i ministra vanjskih poslova Mire Kovača; oboje pripadaju rigidnom, desnom političkom krilu HDZ-a, a njihovo odstranjivanje iz vlade dodatno potvrđuje osjećaj da je Plenković izvanserijski političar koji će vratiti HDZ u centar i popraviti štetu koju su toj stranci nanijeli Sanader i Karamarko prije svih. 

Ipak, Plenkovićevoj vladi idu ozbiljne zamjerke. Prije svega, premalo je žena u njoj, to je još uvijek vlada na ugljen, možda na naftu, u svakom slučaju ona je odraz zadrtog, patrijarhalnog društva, kakvo hrvatsko društvo nažalost i jest.

I proći će još godine, možda desetljeća, dok Hrvatska ne dobije vladu na vjetar i sunce, da ostanemo u energetskoj metaforici, koja će zrcaliti društvo u svoj njegovoj raznolikosti i šarenilu, u kojoj će biti mjesta i za LGBT osobe, i za invalide, i za pripadnike manjina, kao što je to već danas slučaj, recimo, u kanadskoj vladi. 

Posebna priča je novi ministar znanosti Pavo Barišić, čovjek navodno blizak krugu rektora Zagrebačkog sveučilišta Borasa. 

Boras ne odustaje od misije pokoravanja Filozofskog, tog tradicionalnog centra otpora, i njegova podvođenja Kaptolu i KBF-u. 

Padne li FF, Kaptolu se širom otvaraju vrata da ovlada Zagrebačkim sveučilištem, da dodatno pojača utjecaj na društvo u cjelini.

Kaptol će tada još u većoj mjeri nego danas određivati vrijednosti društva, mjere i granice njegove slobode. Kako će se prema Borasu i Kaptolu postaviti novi ministar znanosti?

Kad saznamo odgovor na ovo pitanje, znat ćemo je li Barišićevo imenovanje utemeljeno na dobrim namjerama, ili je on ustupak Kaptolu, Plenkovićeva podvala znanosti, njegov Hasanbegović.