Jeff Dahmer je, uglavnom vođen erotskom žudnjom, ubio 17 muškaraca. Svakog je iskasapio, većinu je gotovo dematerijalizirao, neke je djelomice i pojeo, većinu je, uglavnom, bezuspješno pokušao svesti na erotske fetiše, lubanje, dijelove tijela, testise u acetonu. Prvog je ubio lipnja 1978., mjesec pošto je navršio osamnaestu. Devet godina je mirovao prije nego što je ubio sljedećeg. U sljedeće nepune četiri godine ubio je ukupno petnaestoricu. Uhićen je u noći na 23. srpanj 1991. Bila mu je trideset i jedna.

Klinički psiholog Samuel Friedman, koji je proveo sudsko vještačenje, opisao je Dahmera kao “ljubaznog, ugodnog u društvu, s razvijenim smislom za humor, konvencionalno zgodnog i šarmantnog” mladića.
Forenzički psihijatar George Palermo zaključio je da Dahmer ima “teški kompleksni poremećaj osobnosti”, s asocijalnim, opsesivno-kompulzivnim, sadističkim, fetišističkim, nekrofilnim i s obilježjima graničnog poremećaja. Kad se ovako nabroje i nanižu Dahmerova odstupanja od ideala takozvane normalnosti, stvar izgleda ozbiljno, ali zapravo se radi o skoro savršeno normalnoj osobi. Uostalom, i Palermo je procijenio da je Dahmer u dugom vremenu izvršenja svojih zločina bio s pravnog stanovišta zdrav. Služio je vojsku, radio kao profesionalni vojnik, a otpust iz vojske dobio je zbog prekomjernog uživanja u alkoholu. Otpust je bio “častan”, a ne “nečastan”, jer je procijenjeno da u civilstvu njegov poremećaj ne može stvarati probleme zajednici. Ima li bolje definicije savršene normalnosti?

Dvadeset i osam godina nakon što je Jeffrey Dahmer ubijen u zatvoru u kojemu je služio, Netflix je snimio o njemu dramsku seriju u deset epizoda. Serija je, navodno, srušila sve Netflixove rekorde u gledanosti, izazvala je očekivano negodovanje među obiteljima Dahmerovih žrtava, ubojičin otac je, navodno, najavio tužbu, reporterka sa suđenja buni se da prikaz događaja nije apsolutno autentičan, dok se naš svijet po društvenim mrežama i na ono malo informativnih platformi javlja da mu je Dahmer iz epizode u epizodu izazivao kontinuiranu, skoro pa monotonu mučninu. Ono s čime se ljudi ne uspijevaju identificirati, čak i kad je riječ o ovakvom unikatnom zlodjelu, postaje na neki čudnovati način dosadno. Ili je problem, možda, u nečemu drugom? U nečemu o čemu serija tek posredno i vrlo oprezno progovara.

Jeff Dahmer nije bio veliki skrivač. Nije bio jedan od onih masovnih ubojica koji su do genijalnosti razvili umijeće prikrivanja zločina. Zapravo bi se moglo reći da on i nije prikrivao svoja ubojstva. Ili tome nije poklanjao ništa veću pažnju nego prikrivanju vlastite osobnosti, svojih emocija, želja i pobuda. Ali svejedno Jeff Dahmer nije razotkriven i uhićen sve dok ga nije razotkrila njegova žrtva, jedan od onih (ne i jedini!), koji su mu pobjegli prije nego što ih je ubio. I svo vrijeme je moglo biti jasno, u životu kao i u dramskoj seriji, da Jeffa Dahmera ne mogu zaustaviti ni policija ni sustav, da ga ne mogu zaustaviti građanska svijest, moral ni ljudskost, nego ga zaustaviti mogu samo njegove žrtve.

Bijeli muškarac, miješanog podrijetla, njemačko-britanskog, norveško-irskog, protestant iz niže srednje klase, tipični mladi Amerikanac sa Srednjeg zapada, ni po čemu izuzetan, pa ni po tome što je iz disfunkcionalne obitelji. Prikriveni homoseksualac u društvu koje je uspjelo integrirati tu vrstu razlikovanja, a pritom nije rasist. Ovo će se u njegovu slučaju pokazati kao peh i nevolja. Jer da je Jeff Dahmer bio rasist, pa čak ni to, nego da su mu se sviđali samo bijeli muškarci, ne bi ih ubio sedamnaest i ne bi ga lovila njegova žrtva, nego bi ga lovila policija. Ovako je, krećući se po rubovima, na samoj granici društvene prisutnosti, među ljudima koje policija tretira kao parije ili neku vrstu socijalnog otpada, on ih je gotovo javno mogao ubijati, sjeckati, mrtve čuvati u podrumu, rastapati ih u kiselini i eksperimentirati s njihovim kosturima. Naravno da su većinom bili Crnci, Azijati, stranci. Nije ih ubijao zato što je bio rasist, nego upravo zato što nije bio rasist. Baš njih je ubijao jer su bili lijepi, dragi, erotični, pa su mu se sviđali, baš njih je ubijao jer je zajednica - i u zajednici policija! - rasistička, pa ih nije tretirala kao ljude koje je teško nekažnjeno ubijati.

To je, recimo, strašnije od seksualnih želja i pobuda Jeffa Dahmera, od njegove nekrofilije, od nesposobnosti da vodi ljubav s nekim tko bi istovremeno vodio ljubav s njim - pa je to razlog da ubija one koji mu se svide. Strašnije je i odvratnije to što društvo i policija na drukčiji način tretiraju ljude pogrešne boje kože, krivog mjesta rođenja, podrijetla i jezika, nego to što Jeff Dahmer uspavljuje i davi dječake i muškarce, što ih rastapa u kiselini, kosti im peče u pećnici, mrvi ih i rasipa po vrtu.

Problem je, međutim, u tome što je i gledatelj srođen s takvim društvom. Čak i ako ga ne podržava - jer nije pristojno takvo društvo izrijekom podržavati - pokazuje razumijevanje, prilagođava mu se, prihvaća okolnosti koje su do svega toga dovele, prihvaća da društvo ipak napreduje ka boljemu. Ali što je tu bolje ako u samo osam mjeseci 1991. godine Jeff Dahmer ubije osam muškaraca, među njima i 14-godišnjeg dječaka rodom iz Laosa? I otkud to uvjerenje da je zajednica unutar koje je Jeffrey Dahmer mogao tako ubijati bolja od njega te da se unutar takve zajednice vrijedi socijalizirati i da joj se treba prilagođavati?

Ono o čemu Netflixova serija odbija išta reći, a važno je za čovjeka koji u ovom svijetu živi, jest da s moralne i općeljudske točke gledišta nema nikakvog razloga za razumijevanje zajednice koja je Jeffu Dahmeru omogućila da ubija, ali istovremeno postoje razlozi zbog kojih vrijedi zaroniti u taj osobni mrak, pa u Jeffu Dahmeru, koliko god bilo mučno, tražiti sebe. Svako pojedinačno zlo, svaka ljudska nastranost i pomaknutost, pa tako i svaki pojedinačni zločin, u svakome postoji kao potencijal, kao mogućnost koja će iz različitih razloga ostati neostvarena. Ako je Jeff Dahmer bio s pravnog stanovišta zdrav, ako je bio uračunljiv, standardan, običan, a bio je upravo takav jer su to psiholog i psihijatar procijenili, tad je u punom smislu bio jedan od nas. Zašto ga je potrebno razumjeti? Svakako ne da bi ga se opravdalo, ali ni da bi se opravdalo sebe, nego ga treba razumjeti da njegov zločin ne bismo ponavljali.

Sve to zvuči šokantno i pomalo skandalozno kad se ovako govori. Zvuči kao nekakav bespotrebni ekshibicionizam. Kao što i te slike i prizori u kojima gledamo dio onoga što je Jeff radio svojim žrtvama djeluju kao bespotrebni ekshibicionizam Netflixova produkcije. One su takve zato što Jeffrey Dahmer odavno nije stvarna osoba. Čim su 1991. njegovi zločini razotkriveni, on je postao pop zvijezda, junak iz stripova, fikcionalni lik, karakteristično dizajnirano čudovište, netko poput Frankensteina, u koje se mlađarija preodijeva na Noć vještica. Kultura zajednice odbila je da Jeffrey Dahmer bude stvaran jer ne bi bio zabavan. I bilo bi potrebno uživljavati se u njegove motive i razloge, rovati po njegovoj duši, prepoznavati se.

Serija je zanimljiva do one razine do koje iznevjerava fikciju i poštuje stvarnost. Zanimljiva je do one razine u kojoj postaje horor, a zatim se predaje modama suvremenog američkoga građanskog angažmana, zasnovanog na općoj puritanizaciji, regulaciji, zabrani. Tad autori počinju nalaziti opravdanja za velike američke ideale, pojavljuje se crnački propovjednik i politički aktivist Jesse Jackson, govori nam da više neće ovako biti, nego će biti mnogo bolje. Tu je i revna i požrtvovna susjeda, i najednom glavni lik nije više Jeff Dahmer, nego je glavni lik društveno angažirana zajednica koja se bori za svoja prava, u čemu nailazi na poteškoće, ali u nekoj doglednoj budućnosti, uz goleme i slavne žrtve, izvjesno je da pobjeđuje.

Gledatelju bi, međutim, trebalo mnogo zanimljivije biti ono što mu je otpočetka mučno i dosadno: mladić kojeg od djetinjstva erotiziraju strvine i leševi, do bijesa ga dovode tuđe žudnje i želje, i tako je običan, nedarovit, ograničen i prosječan, u svemu osim u tome što će ga inspirirati na ubijanje.

Te godine kad je Jeffrey Dahmer bio velika svjetska tema, mi smo ulazili u naš krvavi rat. Dana 21. rujna 1991., dok se Jeffu pripremalo suđenje, Mihajlo Hrastov na Koranskom je mostu poubijao trinaestoricu razoružanih ratnih zarobljenika. Sljedećih dvadeset i tri godine trajala su suđenja, u kojima su niži sudovi Hrastova proglašavali nevinim, jer da je bio izazvan, jer da je bio uplašen za svoj život... I danas negdje tamo u Karlovcu postoji mural koji slavi Mihajla Hrastova i kojeg nitko ne smije dirati. Zajednica na njega reagira na sličan način na koji zajednica reagira na Jeffa Dahmera. Razlika je samo u kontekstu, u pobudama, motivima i žudnjama.

Čovjek može, i treba, razumjeti Mihajla Hrastova, koji suočen s melodijom i zvukom vlastitog imena i prezimena učini ono što se, vjerojatno, ne bi odvažio niti bi imao razloga učiniti itko od njegovih drugova s te 1991. prihvatljivim i poželjnim imenima i prezimenima: ubije trinaestoricu nenaoružanih ljudi. Čovjek, međutim, ne može i ne treba razumjeti hrvatske sudove, državu i društvo, koji Hrastovljev zločin pokušavaju prerasporediti na sve građane Hrvatske, ako ga već ne mogu proglasiti junačkim djelom. Oni su, više nego išta drugo, Hrastova učinili Hrastovom, kao što su na onom drugome mjestu Dahmera učinili Dahmerom. Bez takve zajednice bili bi to ljudi koji se bore sa svojim demonima, i možda pod njima posrnu. Ali ne bi dorasli do monstruma.