Prošlo je 34 godine otkad je Indija doživjela najgoru industrijsku nesreću u svjetskoj povijesti. Iz tvornice pesticida Union Carbide u gradu Bhopal iscurilo je četrdeset tona metil izocijanata, važnog međuproizvoda u nastanku pesticida. Plin se brzo raširio po gradu i pretpostavlja se da je oko 600.000 osoba bilo izloženu smrtonosnom plinu. U prvom danu poginulo je gotovo četiri tisuće osoba, koliko je i službena brojka. Međutim, neslužbeno se govori da je broj umrlih premašio 20.000. 

Barata se brojkom većom od pola milijuna ozlijeđenih.

Jedan od preživjelih, Mohammed Ismail, kazao je: "Supruga mi je umrla od raka, a kćer je izgubila oba oka. Bilo bi bolje da sam i ja umro taj dan. Ne vrijedi živjeti".

Nedugo nakon nesreće su stručnjaci govorili da im se mnogo ljudi žali na probleme s disanjem, različite plućne bolesti, oštećenja jetre i bubrega, bolove u mišićima, trajnu vrućicu i glavobolje. Anil Sadgopal kazao je u siječnju 1985. godine: "Ne vjerujem da postoji ijedan organ u tijelu koji nije oštećen zbog otrovnog plina".

Iako je prošlo više od tri desetljeća od nesreće, područje je i dalje kontaminirano, a ljudi koji su tamo živjeli i dalje se moraju nositi s teškim posljedicama trovanja. Od nesreće se rađa više djece s mentalnim ili tjelesnim nedostacima, neki izvori vode su i dalje otrovni pa toksini ulaze u vodovode.

Dužnosnici i dalje odbijaju prihvatiti odgovornost za nesreću, kako unutra kompleksne državne administracije, tako i unutar same kompanije. 

Aktivistica Rachna Dingra ispričala je 2014. godine da i dalje nije riješeno pitanje odgovornosti za čišćenje zagađenja i zdravlje djece rođene nakon nesreće. "Najvažnije je da nakon 25.000 umrlih, bezbroj ozlijeđenih, nitko nije završio u zatvoru", kazala je ona. Američki gigant Dow Chemical Company preuzeo je Union Carbide Corporation 2001. godine, da bi nekoliko godina kasnije spojili se s DuPontom i time stvorili jednu od najvećih kompanija na svijetu s gotovo stotinu tisuća zaposlenih. Usprkos svemu, oni i dalje govore da nisu odgovorni za nesreću, a samim time niti za čišćenje nakon nesreće. 

Tvrde da bi lokalne vlasti trebala čistiti otrov, ali one nemaju niti dovoljno novca niti adekvatnu opremu za uklanjanje toksina iz tla. 

Aktivisti upozoravaju i da su lokalne vlasti nenamjenski trošile novac namijenjen za obnovu. Prije nekoliko godina izišla je u javnost priča da je iz fonda namijenjenog za čišćenje i rehabilitaciju područja utrošeno manje od polovice ukupne svote. 

Preživjeli su već izgubili nadu jer, usprkos brojnim obećanjima, ništa se ne mijenja desetljećima.