Nekoliko tjedana prije smrti, Eva Perón jahala je uz svojeg supruga Juana tijekom njegove druge inauguracije za predsjednika Argentine. Rak grlića maternice ju je toliko oslabio da je bila u nekoj vrsti kaveza koji je trebao pružati potporu njezinim slabim udovima, te je težila svega 36 kilograma.

Tako barem glasi službena priča.

Ali neuroznanstvenik s Yalea, Daniel Nijensohn, otkrio je nove dokaze koji upućuju na drugačiji razvoj događaja: politički skandal koji nikad nije objavljen, a koji uz to što je pun tuge predstavlja zavrzlamu laži, obmana, tajni i dezinformacija.

Prema Nijensohnovoj teoriji, muškarac koji se nalazio uz Evu na spomenutoj paradi bio je odgovoran za njezino brzo propadanje, jer ju je natjerao na lobotomiju.

Operacija koja uključuje rezanje neuronskih veza između čeonog režnja i ostatka mozga, predstavlja proceduru koja je trebala potpuno ukinuti emotivne rekacije.

A ova operacija bila je državna tajna sve do 2011. godine, kad je Nijensohn došao do rendgenskih snimaka Evina kostura nakon smrti, koje su uključivale i snimke lubanje na kojima postoje znakovi da je ona bušena.

Postajala je sve više 'nemoguća' i žestoka

Jedan od mogućih scenarija jest da je lobotomija bila drastična mjera kojom su pokušali olakšati bolove koje je osjećala zbog raka. Iako sama procedura ne bi nužno smanjila samu bol, smanjene emocije mogle su joj pomoći da izdrži patnju.

No prema nekoliko novih izvora bliskih cijelom događaju, Nijensohn vjeruje da je ovim činom Evin suprug povukao očajnički potez kako bi obuzdao sve opasnije ponašanje svoje supruge. "Bio je to savršen način da 'smiri' Evitu i spriječi građanski rat, pokušavajući istodobno umanjiti njezine bolove zbog raka."

Evita je znala djelovati prilično nepromišljeno u godini prije svoje smrti. Kao prva dama, bila je odgovorna za mnogo toga vezanog uz socijalnu politiku, no početkom 1950-ih u vladi se pojavilo više frakcija.

Možda zbog tjeskobe i bolova, počela se sve oštrije obraćati onima koji nisu dijelili njezino mišljenje.

"U njezinom posljednjem javnom obraćanju, 1. svibnja 1952. godine, što je Praznik rada u Argentini, ona je prozivala neprijatelje.

Također je diktirala dokument od 79 stranica pod nazivom 'Moja poruka' u kojem su vidljivi tragovi njezine ratobornosti i nasilništva.

Spominjala je 'neprijatelje naroda' koji su bili 'neosjetljivi i odvratni i hladni kao žabe i zmije'. Uzvisivala je 'svetu vatru fanatizma' i bila je 'protiv imbecila' koji su pozivali na razboritost. Naredila je argentinskom narodu da se 'bori za oligarhiju'", napisao je Nijensohn.

Sve to nisu bile tek puste prijetnje, jer je iz bolesničke postelje, bez suprugova znanja, naručila 5.000 automatskih pištolja i 1.500 mitraljeza od nizozemskog princa Bernhardta, kojima je željela naoružati radnike sindikaliste, kako bi oformili radničku miliciju.

Te vijesti bile bi i više nego dovoljne da naprave razdor među frakcijama Peronovih suradnika, koji su prethodno pokazali nesklonost prema Evitinoj moći i popularnosti. Zemlji je ozbiljno prijetio građanski rat.

Predsjednikov odgovor: lobotomija?

Lobotomija je u to vrijeme već stekla slavu u SAD-u, kao oblik liječenja nekontrolirane agresije i impulzivnog nasilja, pa je lako moguće da je Juan u njoj vidio rješenje problema.

Budući da je Nijensohn prvo pregledao Evitinu zdravstvenu dokumentaciju, kontaktirao je kolegu kirurga, Jamesa Poppena, koji je potvrdio njegove sumnje.

Tijekom intervjua, razgovarao je i s Poppenovom medicinskom sestrom i bliskom suradnicom, Manenom Riquelme, koja je potvrdila da se operacija odvijala protiv volje Evite.

Liječnici su morali napraviti operacijsku salu u stražnjem dijelu palače, kaže Riquelme, a kako bi operacija ostala tajnom, oružani čuvari su nadgledali cijelu proceduru.

Vjerojatno je jedan od najuznemirujućih podataka to da je prije ove operacije Poppen prvo morao vježbati izvođenje lobotomije na zatvorenicima u Buenos Airesu, na Juanov zahtjev. Očito je želio da njegova supruga preživi operaciju.

Na kraju, operacija je uspjela ušutkati Evitu, ali je također ubrzala i dolazak njezinog kraja.

Nakon lobotomije, prestala je jesti, te je umrla 26. srpnja 1952. godine.

Poppen, tvrde njegovi poznanici, duboko je zažalio svoju uključenost i bol koju je nanio.

Nikad nećemo sa sigurnošću znati motive ove operacije, nego se možemo tek pouzdati u svjedočenja šačice ljudi.

No mogućnost urote dodaje još jedan tragičan moment u život osebujne i kontroverzne žene koja, iako je živjela svega 33 godine, i danas fascinira mnoge, piše BBC.