U uzak prostor između dva reda skromnih prizemnica izbačeni su krvavi madraci, dijelovi nagorenog namještaja, ostaci kuhinjskog posuđa, osobnih stvari, krpe i rublje… Kao da se sa stvarima poigrao pakleni, smrtonosni tajfun. Neodlučno ulazim u jednu od kuća. Desno od ulaza je minijaturni banj. Od ogledala se odbija sunce, jedino svjetlo u tom kaosu. S vrata visi ljubičasti ručnik. Čeka nekoga. Vrata na kuhinjskim ormarima su pritvorena. Mičem ih. Unutra boca maslinova ulja. Puna staklenka Nutelle. Šećer. Stvari koje podsjećaju na izgubljenu normalnost i koje stoje na našim policama. U našim kuhinjama i normalnim životima. Dublje je tinel. Zakrčen zapaljenim namještajem i crnih zidova. Zrak je težak. Zadah smrti nije se izgubio. Prošlo je 78 dana od masakra. Izlazim, pisao je Igor Alboghetti za 24sata.

Cesta 232 vodi do Kfar Aze, kibutzina, jednog od sinonima neviđenog užasa koji je silovito počeo u rano jutro 7. listopada 2023.

Sad je više-manje prazan. Kao i cesta. Od nekih 700 stanovnika ostalo ih je jedva desetak. Onoga krvavog oktobarskog jutra, koje će zauvijek ostati ucijepljeno kao kolektivna megatrauma Izraelaca, 64 stanovnika Kfar Aze upucali su, zapalili, zaklali Hamasovi teroristi.

Od ograde Gaze do ograde kibutzina manje je od 3000 metara. To je kao od Trga bana Jelačića do pogona Plive u Prilazu baruna Filipovića. Između su samo polja. Sve ravno i pitomo. Kao neka bliskoistočna Slavonija. Odande je smrt ušla u Kfar Azu.

Oko 1200 pripadnika Hamasa, terorista, infiltriralo se na subotnje shabat jutro iz Gaze u Izrael. To je brojno stanje brigade kopnene vojske. Ušli su pješke, na skuterima, motociklima, pik-upovima, iz zraka paraglajdima… Magistrala 232, najbliža komunikacija, postala je krvava cesta smrti na kojoj hamasovci nisu imali milosti. Ni za koga. Okolni nebranjeni kibutzi i gradovi bili su na vrhu njihove liste smrti.

Cijelu reportažu iz kibuca smrti pročitajte OVDJE.