“Ovo je kao Super Bowl za Drugi amandman”, riječi su kojima je kamiondžija iz Richmonda u američkoj državi Virginiji oduševljeno opisivao vlastite dojmove, dok se je s klatećom poluautomatskom puškom AR-15 na ramenu prešetavao preko glavnog gradskog trga. Bio je to lanjski Lobby Day, 17. izdanje godišnjeg okupljanja ljubitelja oružja u Virginiji, a koji su se 2020., na Dan Martina Luthera Kinga Jr.-a, okupili s posebnim žarom, ljuti zbog pobjede demokrata na državnim izborima i zabrinuti za svoje mitraljeze. Bila je to svojevrsna izložba nove američke političke egzotike u eri Donalda Trumpa, a uz Proud Boys, Boogaloo Boys i neonaciste, libertarijanske i “desne” parapolitičke organizacije, pozornost je privukla i old school “subverzija” Crnih pantera, jednako naoružanih i poslovično mrkih pred objektivima. Odjeveni u crne uniforme, stežući crni čelik u rukama, Richmondom su svoje naoružanje za omanji građanski rat prošetali i članovi ove militantne crnačke organizacije, i to uz bok svojim neprijateljima - ujedinila ih je sveamerička ideja prava i slobode na udruživanje u paravojne formacije. Ove godine tradicija je nastavljena, a iako su i lani članovi Crnih pantera pozirali s bijelim momcima u maskirnim uniformama, u siječnju 2021. skladni suživot na prvi pogled nespojivih ideja - socijalizma i libertarijanizma - nastavljen je uz još veći crossover. Boogaloo Boys, ekipa u havajskim košuljama koja svoju povijest vuče iz ekstatičnog očekivanja rasnog rata, marširala je s prišivcima Black Lives Matter i oduševljeno pljeskala Crnim panterama, a onda se zamalo potukla s Proud Boysima. Proud Boys su, da teatar suvremenog političkog apsurda bude kompletan, tad na cesti ugledali naoružanog prosvjednika kako maše transrodnom zastavom pa mu vikali da je pedofil, ali su prestali kad su shvatili da je na njihovoj strani.

Marširanje u Richmondu nije bilo prvi put da Crne pantere demonstriraju s oružjem - štoviše, 2. svibnja 1967. njih dvadesetak ušetalo se u kalifornijski Capitol s mitraljezima na ramenima, ravno do zastupničke dvorane, a tek su ih tamo razoružali i izveli iz zgrade. Nisu prekršili ni jedan zakon pa su ih pustili, ali poruka je bila poslana: crna Amerika se više ne boji. Također, nije prvi put da Crne pantere imaju neočekivane prijatelje. U travnju 1969. u Chicagu, gradu koji je tih revolucionarnih šezdesetih kuhao od radikalnih i kontrakulturnih aktivnosti - kao, recimo, današnji Portland - stvoren je Rainbow Coalition. Pantere su se udružile u koaliciju s Young Lordsima pod vodstvom Josea Cha Cha Jimeneza, u osnovi portorikanskom uličnom bandom preko noći transformiranom u aktivističku udrugu, kao i organizacijom Young Patriots, čiji su članovi bili uglavnom bijelci okićeni konfederacijskim zastavama, siromašni doseljenici s Juga i žrtve diskriminacije kao “rednecksi” izgubljeni u novoj urbanoj topografiji. Kasnije su se koaliciji pridružili i “novi ljevičari” iz SDS-a (Students for a Democratic Society), meksički radikali okupljeni u Smeđim beretkama, American Indian Movement i Red Guard Party, otvoreni štovatelji kineske Kulturne revolucije.

Što im je bilo zajedničko, ako već nisu rasa i kratice? Marks i Lenjin. 

U 2020. suprotne strane političkog ekstrema udružile su se u ljubavi prema slobodnom posjedovanju i nošenju automatskog naoružanja, ali pola stoljeća ranije zbližila ih je priča o klasnom ratu. U SAD-u kasnih šezdesetih ideje komunista, antiratnih aktivista i Nove ljevice ulazile su u Crne pantere i inficirale ih snom o američkoj socijalističkoj revoluciji kao preduvjetu rasne pravde. “Rasizmom se ne možeš boriti protiv rasizma. Borit ćemo se protiv rasizma solidarnošću. Ne boriš se protiv kapitalizma s crnim kapitalizmom. Protiv kapitalizma se boriš socijalizmom” - i pri tome, kako kaže autor ovog citata, ne postoje bijele, crne, smeđe i žute mase, samo mase siromašnih i spremnih na revoluciju. Riječi potpisuje Fred Hampton, vođa čikaškog ogranka Black Panther Party i maoistički aktivist, inicijator Koalicije duge i čovjek koji je usred SAD-a, iako je bio radikalni komunist, sa samo 21 godinom proživljenog života zaslužio ulicu i spomenik, pa i vlastiti dan - Fred Hampton Day obilježava se 4. prosinca. Chicago se s vremenom pretvorio u ratnu zonu bandi sukobljenih oko teritorija za prodaju droge, zbog čega u zadnjih pet godina svako malo nosi titulu “murder capitol” SAD-a. Hamptonu odaju priznanje što je za života svojim radom na terenu, edukacijom, pučkim kuhinjama i kontrolom ulica, tj. ujedinjenjem bandi u akciji poboljšanja uvjeta života zajednice, doslovno promijenio source code beznadne delinkvencije, makar nakratko. 

FBI ga je mrzio na nekoliko razina, ali prije svega kao komunističkog agitatora koji se razvikao i razmahao u godinama kad je država vodila otvoreni rat protiv komunizma, sijući milijune trupala po vijetnamskoj džungli. Našao se pod istragom od 1967., visoko na listi potencijalnih terorističkih prijetnji. U sklopu programa COINTELPRO, ilegalnog FBI-eva masovnog napada na sve subverzivne elemente - a Crne pantere su, s feministicama, ekolozima i borcima za prava životinja, bili izjednačeni s Ku Klux Klanom - federalna se vlast ponašala poput mafijaškog klana spremnog istrijebiti neprijatelja pod svaku cijenu. Predvodio ih je vodeći državni “gangster” J. Edgar Hoover. Hoover je osobno zapovijedio agentima da neutraliziraju vođe svih pokreta izniklih na valu velikih društvenih promjena šezdesetih, a imao je podršku od samog vrha. Robert F. Kennedy, primjerice, osobno je potpisao odobrenje za prisluškivanje telefona Martina Luthera Kinga. Osokoljen zaleđem, Hoover se malo razbahatio pa dao zeleno svjetlo za pretresanje Kingova stana bez naloga, kad god je to bilo potrebno. Hamptona su također prisluškivali - čak i telefon njegove majke - ali su se prvenstveno oslanjali na svoje novo veliko oružje: doušnike. FBI je generalno ozloglašen po tome koliko je i kako u stanju ubacivati svoje agente na doušničke zadatke u samo srce ekstremizma. 

Tako se u polušali zna reći da je jedno vrijeme u Ku Klux Klanu bilo više ljudi sa značkom, nego pravih rasista s kukuljicama, a poznato je da su u New Yorku agenti ubačeni u Crne pantere doslovno planirali bombaške napade, na njih narajcali svoju “braću” i suborce, a potom ih sve redom pohapsili kad bi krenuli u izvršenje. Kad je postalo očito da će Hampton, izuzetno probitačan i sposoban terenski organizator čikaškog ogranka Crnih pantera napredovati do samog vrha nacionalnog organizacijskog odbora, 4. prosinca 1969. upadaju mu u stan s dugim cijevima pa ga s prijateljima zatječu na spavanju. Policija je ispalila 99 metaka. Kad su shvatili da je Fred preživio kišu olova s vrata, pucali su mu u glavu iz blizine.  Fred Hampton je čitav život proveo u Chicagu. Rođen je 1948. u predgrađu, gdje su roditelji emigrirali iz Louisiane, tijekom velikih seoba crnačke manjine s Juga. Odrastajući, bio je dobar učenik i izvrstan sportaš. Sanjao je o karijeri u klubu New York Yankees, sve dok ga u školi nije privukao aktivizam. Onda je upisao pravo, kako bi se naoružan znanjem borio protiv sustava. Napunio je 18. taman kad je SAD počeo bombardirati Sjeverni Vijetnam, ali mu nije palo na pamet mirno čekati da ga unovače. Zagnjurio je u knjige i počeo se inspirirati svojim novim idolima, Che Guevarom, Mao Ce-tungom, pa čak i Ho Ši Minom. Otvoreno je navijao za pobjedu Ho Ši Minovih komunista u ratu s američkom vojskom. Kako se načelno nije upustio u ni jednu akciju koja bi pomogla ostvarenju te pobjede, a navijanje je zaštićeno slobodom govora, sve sposobnijeg lijevog aktivista Hamptona policija prati s povećalom, a onda ga konačno uspijeva usporiti uhićenjem zbog krađe sladoleda koji je poklonio djeci na cesti.

Sladoled je koštao 71 dolar, ali kako ga nije platio, njega je koštao slobode. Izlaskom iz zatvora potpuno se posvetio organizaciji koju je do tada neskriveno simpatizirao - Black Panther Party su 1966. osnovali Huey P. Newton i Bobby Seale, prijatelji sa Sveučilišta Merritt u kalifornijskom gradu Oaklandu, prvo pod imenom Black Panther Party for Self Defense u listopadu 1966. Bobby je bio šef, a Huey se nazvao ministrom obrane, što je itekako bilo potrebno skupini koja se za razliku od prethodnih masovnijih aktivističkih grupa - a tih se godina činilo da nove nastaju na mjesečnoj bazi - ohrabrila javno mahati vatrenim oružjem kao sredstvom političke moći i pregovora. Na kraju krajeva, njihov veliki idol Mao jednom je pametno konstatirao “Qiānggan zi limiàn chū zhèngquán” - da je jedina prava politička moć ona koja “izlazi iz cijevi puške”. Za Crne pantere, Malcolm X i njegova militantnost bili su važniji od kršćanskog pacifizma Martina Luthera Kinga, a najveći neprijatelj bila je policija, koju su optuživali da je samo alat za zlostavljanje i koja se, baš što se ponavljalo 50 godina kasnije nakon ubojstva Georgea Floyda, zbog toga mora izbrisati iz postojanja. “No more pigs in our community”, bio je slogan uličnih prosvjeda koji je ujedinio Rainbow Coalition. 

Hampton je naučio Ten-Point Program, svih deset točaka koje od 1967. definiraju ciljeve Crnih pantera, od općih mjesta poput “slobode za crnu zajednicu” i zahtijevanja “posla, zemlje, kruha, kuće, obrazovanja, odjeće, pravde i mira” do izuzeća crnaca iz služenja vojnog roka, puštanja crnaca iz zatvora i zaustavljanja “kapitalističke pljačke crnih zajednica.” Hamptonu se sve to jako svidjelo, ali posebno dio koji se obrušio na kapitalizam. 

Crne pantere je u Chicago doveo Bob Brown, još jedan vrstan “community organizer” scene terenskih aktivista, iz kojih je koje desetljeće kasnije izrasla i karijera Baracka Obame. Brown je vodio SNCC - Student Nonviolent Coordinating Committee, proslavljeno studentsko udruženje za nenasilnu borbu za građanska prava, zaslužno za brojne antirasističke akcije s početka šezdesetih. Kako su šezdesete odmicale, a Amerika sve više tonula u nasilje, tako je i slovo “N” u kratici počelo smetati - smanjivao se broj onih koji su bili spremni biti nenasilni pa je Bob Brown stopio SNCC s Crnim panterama i tako jednim potezom ugasio i drugu veliku debatu o budućnosti organizacije, onu vođenu oko pitanja inkluzivnosti bijelaca u svoje redove. Crna puška u crnim rukama bio je novi model za neko novo, opasno vrijeme. Karizma, govorničke vještine i beskompromisnost pretvorili su Hamptona u ikonu kakvu je pokret trebao, u dane kad je osnivač Huey P. Newton završio u zatvoru zbog ubojstva policajca. Hooveru nije trebao novi Crni mesija. Hamptonova Rainbow koalicija bila je, smatrao je Hoover, model koji je, ako bi ga radikali kopirali na razini cijele federacije, mogao biti izuzetno opasan po establišment. Pa je establišment odlučio nešto poduzeti. Edward Hanrahan, državni odvjetnik koji je pod etiketom “rata protiv bandi” pobio i zatvorio čitave naraštaje mladih Afroamerikanaca, odobrio je naoružanu akciju protiv Hamptona i njegova najužeg tima. Hanrahan je sanjao da će postati nasljednik ozloglašenog moćnika, gradonačelnika Richarda J. Daleyja, ali umjesto da pomogne, ubojstvo je odmoglo pa mu je političke planove pokvarila upravo kontroverznost slučaja Hamptonove smrti. Prvo su ubili Marka Clarka, aktivista Crnih pantera koji je drijemao držeći stražu sa sačmaricom u ruci. Jedini ispaljeni metak koji nije pripadao policiji bio je onaj iz Clarkove puške, koji je ispalio u smrtnom grču, ravno u strop. Hampton se nije pomakao iz kreveta. Ležao je bez svijeti. Navodno ga je doušnik drogirao barbituratima ubačenima u piće pa jedna teorija kaže da je obdukcija pokazala kako je doza bila toliko velika da bi Hampton svakako preminuo od predoziranja - ipak, nisu čekali pa ga je čikaška policija hladnokrvno smaknula. Pucali su mu dva puta u glavu i za to, naravno, nitko nije odgovarao. Ubojice su bile pohvaljene za hrabrost u borbi protiv nasilnog i opasnog neprijatelja. FBI je slavio, gradonačelnik likovao. Opasna, nasilna ćelija crnih radikala bila je ugašena. Case closed. Ali nije bilo gotovo. Uslijedila je najdulja građanska parnica u povijesti SAD-a, koja je nakon 12 godina povlačenja i potezanja završila financijskom nagodbom i isplatom 1,85 milijuna dolara rodbini ubijenih. Odvjetnici su pristanak plaćanja, i to do tada najvećeg iznosa u povijesti američkih sudova, shvatili kao otvoreno priznanje postojanja zavjere FBI-a i Hanrahana u organiziranju smaknuća političkog aktivista. Ali voda je, kako to već kaže poezija, prošla ispod mosta i sva je odgovornost za sjećanjem na istinu ostavljena povijesti. Fred Hampton je nastavio živjeti u popularnoj kulturi. Bio je u stihovima Jay-Z-ja i Kendricka Lamara, a nakon uspona Black Lives Matter, moderne varijacije spoja borbe za prava crnačke manjine i neumornog marksizma, dobili smo poplavu igranih i dokumentarnih filmova posvećenih crnoj borbi i neraščišćenim računima prošlosti. Hampton se tako pojavio kao lik u čak dva igrana filma snimljena u zadnje dvije godine. Lani ga je u “The Trial of the Chicago 7” glumio Kelvin Harrison Jr. i tamo se pojavljuje kratko, kao pomoć na suđenju Bobbyju Sealeu, ali ima puno veću minutažu u povijesnoj drami “Judas And The Black Messiah”, zapravo filmskoj biografiji dvije ključne figure ove priče - Freda Hamptona i Williama O’Neala, njegove “sjene”, FBI-eva doušnika koji je postao Fredov tjelohranitelj. Hamptonov je lik (glumi ga Englez Daniel Kaluuya) u ovom filmu u osnovi sporedan, iako se marketinški pumpa u prvi plan, jer je priča ispričana iz perspektive “Jude” ispala dramaturški zanimljivije, ako već ne i najbolje PR rješenje. Cinker William je imao samo 17 godina, kad ga je država ubacila u Crne pantere, a zauzvrat mu oprostila kaznene prijave za krađe automobila, provale, otmice i mučenje. 

Njegova stvarna, životna gluma vatrenog revolucionara dostojna je Oscara, jer je uspio prevariti apsolutno svakoga, ne bi li u konačnici njegova suradnja s FBI-em spremila Hamptona u grob. FBI mu se odužio stavljajući ga u program zaštite svjedoka, skrivajući ga daleko od Chicaga, u koji se William konačno vraća 1984., a onda pet godina kasnije daje svoj prvi i jedini intervju za PBS-ov dokumentarac “Eyez in the Prize II”. U njemu je detaljno opisao svoj život drukera, objasnio da ne osjeća nikakvu povezanost s organizacijom koju je pomogao razoriti, ali i odbio priznati da je drogirao Hamptona i servirao ga predatorima sa značkom. Večer nakon premijere dokumentarnog filma na TV-u, 1990. godine, William O’Neal je otišao tamo gdje i Hampton - pod zemlju. Ubio se.
“Judas And The Black Messiah” kritiziraju da se previše ne drži činjenica i povijesti, a može mu se zamjeriti i to da je pomalo razvučen i neuravnotežen u svojim naporima da faktografiju oživi emocijama i kompleksnim karakterima. Ali na kraju dana, film ostaje jasno aktivistički koliko i junaci kojima se bavi pa ga kao takvog treba i gledati: kao dio trenda koji uspijeva zabaviti i educirati, ali putem prečesto skliznuti u karikaturu. Svi crni likovi (čitaj: aktivisti) u njemu su hrabri, rezignirani, ali odlučni i neuništivi osnaženi mučenici jake pojavnosti na ekranu, svi bijelci (čitaj: policajci) moralno su sumnjivi i fizički ružni, masni, znojni, bahati i korumpirani krmci na čelu s jedva prepoznatljivim Martinom Sheenom kao über-monstrumom Hooverom. Napisali su ga i producirali Lucas Brothers, Kenny i Keith, afroamerički komičarski duo identičnih blizanaca. Režirao ga je Shaka King, koji je prije “Judas And The Black Messiah” potpisao samo jedan film, stonersku komediju “Newlyweeds” (2013.), a onda mu je ruku dopala istinita priča o prijateljstvu, izdaji, bijesu, rasizmu i promjenama koje su definirale tkivo moderne Amerike, golema, monumentalna saga o pojedincu, kolektivu i glasnim koracima prošlosti američke države i kulture. Golemi zalogaj za Shaku Kinga, ali što je, tu je - u dva sata filmske rekonstrukcije svejedno smo poprilično usisani u revolucionarni komad života Freda Hamptona, koji jest bio je bljesak u vremenu, no koji je isto tako ostavio traga ne samo kao po defaultu zanimljiva ekstremna životna situacija zarobljena na stranicama povijesti, nego i kao dio pogona iste te povijesti, trag repa kometa prošlosti koji juri nevjerojatnom brzinom prema budućnosti, pokušavajući nam pomoći da razumijemo sadašnjost, istodobno je svakodnevno oblikujući. Golemi zalogaj za Freda Hamptona, koji je sve to proživio doslovno kao tinejdžer.