Ima ljudi koji mogu utoliti glad tek ako znaju da njihovi susjedi gladuju. Ljudi koji se puna srca mogu veseliti nečemu samo ako su istodobno svjesni da je netko tužan zbog toga. Ljudi kojima prisjedaju slavlja ako istodobno netko ne trpi zbog njihova slavlja. Tužni neki, nesretni ljudi, čiji sav život stane u onu narodnu o susjedovoj crknutoj kravi ili onu novokomponiranu “neka pati kome smeta”.

U nedjelju je u Kninu bila središnja proslava Dana domovinske zahvalnosti, dana posvećenog sjećanju na pobjedničku operaciju Oluja iz kolovoza 1995., kojom je izvan pogona, za nadati se i zauvijek, stavljena ideja Velike Srbije. Cijeli državni vrh, kako i priliči, okupio se u Kninu. 

Bilo bi previše očekivati od njih da proslavi vojne pobjede pristupe kao pogrebu, kako to savjetuje jedan stari mudrac, a zbog svih mrtvih i svih tragedija, “naših” i “njihovih”, koje uzrokuju vojni sukobi. Razmišljati tako ipak zahtijeva drukčiju pamet i drukčiju svijest od ovih kojima raspolaže današnji prosječni čovjek, za takvo što potreban je evolutivni skok. 

I dok se državni vrh ove godine uglavnom držao podalje od jeftinog trijumfalizma i zluradosti koji su znali pratiti prethodne proslave (sjenku na ukupni dojam bacio je i ne baš naročito inteligentni ministar branitelja izručivši na otkrivanju spomenika poginulim vojnicima u Lici posebne pozdrave osuđenom ratnom zločincu), za kaljanje svečanosti pobrinuo se vojni ordinarij Jure Bogdan na svečanoj misi za domovinu u Kninu. Što je, dakle, taj sve nadrobio u svojoj propovijedi...

Zapravo, počeo je dobro. Rekao je kako “istina s ljubavlju, ma kako bila bolna, uvijek oslobađa i otvara perspektivu za budućnost, suživot i dijalog”, a onda se latio laži, to jest poluistine, koja je opasnija i razornija o laži. Znade to dobro predstavnik institucije s tisuću i nešto godina iskustva u lažima, spletkarenju, obmanama i sličnim praksama.

“Nakon niza desetljeća u sastavu jedne države i sustava koji su za hrvatski narod bili tamnica kao za Izraelce Egipat, a često i kuća smrti, prisjetimo se samo Bleiburga, Križnog puta, Golog otoka, Stare Gradiške, nasilno ugašenog Hrvatskog proljeća, vojno-redarstvena operacija Oluja je odgovor na politiku sustavnog etničkog čišćenja jednog naroda iz njegove domovine”, rekao je u svojoj propovijedi u Kninu vojni ordinarij. 

Križni put, Goli otok, Stara Gradiška, gušenje Hrvatskog proljeća, sve su to činjenice koje ne služe na čast Jugoslaviji, no je li to jedino lice te države, je li ona doista bila tamnica hrvatskog naroda? Kako su se, s tim u vezi, osjećali premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević dok su slušali Bogdanovu litaniju o “tamnici naroda”? 

Zadnja štafeta Bizarni znak na Titovoj štafeti najavio je raspad Juge

Njih dvojica bi se morali sjećati i drugog lica Jugoslavije. Plenković se u toj “tamnici naroda” upisao na studij prava, njegov otac je ostvario uspješnu akademsku karijeru, a Krstičević je završio Vojnu akademiju Jugoslavenske narodne armije. 

Kakva je to ušljiva tamnica hrvatskog naroda u kojoj Hrvati završavaju fakultete i vojne akademije te ganjaju uspješne karijere, da ne spominjem besplatno zdravstvo, školstvo i ostale stvari koje su bile dostupne i u kojima su uživali i nesretni “utamničeni Hrvati”? Ili Plenković, Krstičević i njima slični zapravo nisu Hrvati? Nadalje, kakva je to Crkva koja se koristi lažima, poluistinama i obmanama? Nisu li laž i obmana oružja Sotone? U čije ime nastupa i čije učenje širi Bogdan? 

Toliko pitanja koja si ne postavljaju i na njih ne traže odgovore Bogdan, njegovi istomišljenici među svećenstvom i njihovo brojno stado sljedbenika. Pa zato Bogdan može nastaviti guditi o “pojedinim glasovima u hrvatskom društvu koji žale za prošlim vremenima, a preziru sve od osamostaljenja Hrvatske do danas”.

A neće ni zucnuti o sve brojnijim i sve glasnijim glasovima koji žale za “prošlijim” vremenima, onima od 1941. do 1945., a Bogdan dobro zna koliko je njegove subraće među njima. 

Neće, jer su ta “prošlija” vremena zapravo zlatno doba o kojem sanjaju brojni pripadnici klera i njihova pastva. Zlatno doba u kojem su crkvene vlasti živjele u velikoj slozi i ljubavi s ustaškim vlastima. 

Katolički svećenici koji su podržavali antifašističku borbu i otvoreno se svrstali uz hrvatske partizane, poput Svetozara Ritiga, prognani su iz memorije Kaptola. U kojem ima sve manje Isusova učenja, a sve više biznisa, isključivosti i nacionalizma. 

Nakon korupcije, zajedno s primitivizmom i nacionalizmom, vjerska zadrtost je drugi glavni razlog masovnog odlaska ljudi iz Hrvatske. Novi podaci Državnog zavoda za statistiku kažu da se lani iz Hrvatske odselilo 47.400 ljudi. Ili 130 dnevno.

Kad smo već kod državnih tvorevina i tamnica naroda, nije li tamnica naroda nešto odakle se želi pobjeći i masovno se bježi. S tim u vezi, bivši britanski premijer Tony Blair bio je daleko od rječitosti i lucidnosti Winstona Churchilla, no ostat će upamćena ona njegova da neku zemlju čovjek može ocijeniti i po tome koliko ljudi u njoj želi živjeti, a koliko želi otići iz nje. 

U tom smislu “tamnica hrvatskog naroda” i Republika Hrvatska su neusporedive, ma što god o tome danas mislili i govorili kojekakvi radikali, redikuli i slična čeljad.