Da bi netko govorio o nedostacima i tamnim stranama Jugoslavije uopće ne mora lagati. Bilo ih je mnogo, vrlo nezgodnih i ozbiljnih. Na primjer, slobode govora nije bilo, postojala je institucija verbalnog delikta, za izgovorenu i napisanu riječ koja nije bila po ćudi režimu išlo se u zatvor, a zatvorom se kažnjavalo i pričanje nekog vica, kao i pjevanje posve benigne “Vile Velebita”. U politici je vladalo jednoumlje, baš kao što danas u svijetu vlada ekonomsko jednoumlje, tzv. neoliberalizam.

Može samo gore Kolinda Hrvate uporno gura u teroriste, zločince, nasilnike

Komunističke glavonje bili su nedodirljivi, osim ako se nisu zamjerili nekome višem u hijerarhiji. Doduše, ta navada živa je i danas u Hrvatskoj. Pravosuđe je bilo teledirigirano, no to je i danas. Imala je ta zemlja još mnogo ozbiljnih mana, da ih ne nabrajamo ovdje. Svejedno, o njoj se i danas, gotovo trideset godina nakon što je nestala s političke karte svijeta, mnogo laže. Često to i rado čine hrvatska predsjednica te njoj bliski i slični iz HDZ-a i poltronskih stranaka.

Na primjer, predsjednica je ne trepnuvši strpala Jugoslaviju iza “željezne zavjese”, gdje ona nikad nije pripadala. Štoviše, predsjednik Tito je bio jedan od utemeljitelja međunarodnog pokreta nesvrstanih, čije su članice bile zemlje koje nisu pripadale nijednom bloku. Bio je to treći put u globalnoj politici koji postoji i danas te okuplja 120 država, no nema onu važnost i snagu kakvu je imao sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Dvije najčešće i najmasnije laži o Jugoslaviji jesu one da se u njoj Hrvati nisu smjeli izjašnjavati kao Hrvati i da su bili progonjeni zato što su Hrvati, te ona da Hrvati vjernici nisu smjeli ići u crkvu. Istina je, dakako, posve drukčija. U Jugoslaviji se svatko slobodno nacionalno izjašnjavao, rubrika nacionalnost postojala je u rodnom listu, u studentskom indexu i mnogim drugim dokumentima. Progonjeni su bili oni Hrvati koji su počinili kakvo nezakonito djelo, pa i oni koji su počinili famozni verbalni delikt.

Nacionalizam se nije tolerirao, pa tako ni hrvatski nacionalizam. Prema vicu zbog kojeg se također moglo zaglaviti u zatvoru, definicija nacionalizma glasila je: to je ono kad mrzite Srbe više nego što je to normalno. U crkvu se također išlo slobodno, kao što su se slobodno slavili Božić, Uskrs i ostali vjerski praznici, a marijanska svetišta bila su masovno posjećivana. Kao Hrvat nije se izjašnjavao onaj Hrvat koji je mislio da mu to može biti prepreka u napredovanju, poslovnom i političkom.

Treća sreća Sva Kolindina obećanja - nije ispunila nijedno

Isto tako, u crkvu nisu išli i vjerske praznike nisu (otvoreno) slavili oni koji su imali ambicija u Savezu komunista i vojna lica. 
Dvije stvari koje je nedavno u intervjuu Kleine Zeitungu o Jugoslaviji “otkrila” hrvatska predsjednica razlikuju se od svih dosadašnjih laži o toj nestaloj zemlji i doista su veličanstvene u svojoj banalnosti. Rekla je kako je žudila za slobodom jer u Jugoslaviji nije mogla birati između više vrsta jogurta, te kako se vlastima moralo unaprijed javiti koliko će se kruha potrošiti.

I sve da je to istina, a nije, to ne bi bio glavni nedostatak Jugoslavije. Kao što to nisu bile ni restrikcije struje i benzina te brojne slične stvari. Sve su to banalnosti u usporedbi s ozbiljnim nedostacima te zemlje. I možemo samo zamisliti kako se osjećaju hrvatski disidenti koji su robijali zbog kritike tadašnjeg sustava, zbog zahtjeva za slobodom govora i slobodom medija, zbog inzistiranja da Hrvatska u potpunosti i slobodno raspolaže s vlastitim prihodima, i u krajnjoj liniji zbog težnje za hrvatskom samostalnošću, kako se oni osjećaju danas kad čuju tu glupost o jogurtu i kruhu.

Banalni um proizvodi banalne stvari. No to jedva da objašnjava predsjedničinu eskapadu s jogurtom i kruhom. Ovdje se postavlja pitanje otkud tolika potreba da se laže? Zašto je nekima davno nestala država i dalje trn u oku, zašto izmišljaju uvijek nove laži o njoj i ponavljaju stare?

Lažu li o Jugoslaviji zato da bi u usporedbi s takvom njezinom slikom današnja Hrvatska, uništena, opljačkana, unazađena zemlja iz koje bježe svi koji to mogu, izgledala pristojnom zemljom. Uopće, da bi Republika Hrvatska mogla podnijeti ikakvu suvislu usporedbu s Jugoslavijom.

Zemlja 'velikih snova' Kolinda na čelu blamaže epskih razmjera

Koja je, uzgred rečeno, većini Hrvata četrdeset i pet godina bila domovina u kojoj su se ugodno osjećali te u kojoj su razvijali i ostvarivali svoje potencijale, a mnogi su dali nemjerljiv obol njezinoj kulturi, znanosti i sportu, da spomenem samo te tri grane. Ili je ovdje u pitanju dobra, stara hrvatska paranoja? Koja za vlastitu nesreću uvijek nepogrešivo pronađe krivca u drugima. Koja se drogira mitovima.

Pa tako jedan mit kaže da su u Jugoslaviji Srbi i Beograd pljačkali i osiromašivali Hrvatsku i Hrvate, a Hrvatska i Hrvati nikad nisu bili tako temeljito opljačkani i osiromašeni kao u ovih dvadeset i kusur godina samostalnosti. Drugi mit kaže kako su Hrvati izumirali u Jugoslaviji.

U stvarnosti broj Hrvata u Jugoslaviji rastao je od popisa do popisa, a značajno se smanjuje otkako je Hrvatska samostalna država. Čeka se sljedeći mit, to jest laž. Neće biti iznenađenje ako neki paranoični um uskoro blebne kako su u Jugoslaviji Hrvati morali nositi trake na rukavu, slične trakama kakve su Židovi nosili u NDH. Ima ih mnogo koji će povjerovati u to, kao što već vjeruju da se u Jugoslaviji nije smjelo ići u crkvu i slaviti vjerske praznike, ili da su Hrvati bili progonjeni samo zato što su bili Hrvati.