Prvi dio feljtona:

PLINSKI RAT Gazprom: novo Rusko oružje i Putinova najjača toljaga

Šef predsjednikova ureda, Aleksandr Staljevič Vološin, 31. prosinca 1999. godine zakasnio je predsjedniku. Ušao je u kabinet Borisu Jeljcinu, već je bilo 9.15 sati. Jeljcin je mrzio kašnjenja. Svakome tko bi zakasnio makar pet minuta Jeljcin je odmah nudio da potpiše ostavku. Ali ne i ovoga puta. Vološin bi stigao i ranije da printer kod njegova pomoćnika nije zgužvao papir. Gotovo 15 minuta su se njegovi pomoćnici petljali s printerom. A Jeljcin je sjedio u svom kabinetu i čekao kad će mu doći šef ureda. Čekao je strpljivo zato što je tog dana morao potpisati uredbu o svojoj ostavci. I printer je zapeo upravo s listovima te ostavke. U Kremlju je bilo tiho. Taj dan uoči Nove godine bio je proglašen slobodnim danom u zemlji. Na posao su pozvani samo suradnici predsjednikova ureda i snimatelji koji su trebali snimiti predsjednikovu novogodišnju poslanicu, a ovaj put - javnu izjavu o ostavci. Ljudi s televizije probuđeni su u pet ujutro telefonskim pozivima i zamoljeni da hitno dođu u Kremlj. Nekoliko dana ranije oni su već snimili novogodišnju poslanicu predsjednika, a sad su im rekli da se Jeljcinu više ne sviđa prva verzija i da je hoće preraditi. O čemu će, zapravo, govoriti Jeljcin u toj izvanrednoj izjavi nijedan novinar nije mogao ni pretpostaviti. U Kremlju su im oduzeli mobitele i zabranili da s fiksnih telefona zovu doma. Njihove žene nisu imale pojma kud su im nestali muževi uoči Nove godine.

Snimatelji su postavljali svjetlo i ukrašavali drvce. Suradnici ureda su se bavili nekakvim papirnatim stvarima. Nitko od njih čak nije znao što se dogodilo - nisu se mogli dosjetiti kakve je dokumente Borisu Jeljcinu nosio Aleksandr Vološin. A u predsjednikovu kabinetu u devet sati i 15 minuta šef ureda je položio pred predsjednika papire na stol. Jeljcin ih je razgledao, klimao glavom i potpisivao dokumente, jedan za drugim. Zatim je došao do uredbe o ostavci samog Vološina. “A zašto to?”, osorno je upitao. “Borise Nikolajeviču. Ja sam kod vas radio. Šef ureda nije prijelazna crvena zastava. Ja ne mogu prijeći Putinu po naslijeđu, kao namještaj u vašem kabinetu. Vladimir Vladimirovič će sigurno sam odlučivati.” “Odlučivati? Odlučivati... Odlučivati”, ponavljao je Jeljcin. On je često ponavljao jednu istu riječ kad bi razmišljao. “Pa to je, zapravo, ispravno.” Jeljcin je energično potpisao preostale papire. Zatim je Vološin izašao u susjednu sobu, predao snimateljima tekst predsjedničke izjave, koji je trebalo snimiti na “blesimetar”. Oni su još mislili da će predsjednik presnimiti standardnu novogodišnju poslanicu i gunđali su kako je ostalo premalo vremena. U tom trenutku su mislili da je to malo vremena - do ponoći. Ali Vološin im je objasnio da imaju puno manje vremena nego što misle i da izjavu o ostavci moraju emitirati u podne.

”Kad su vidjeli novi tekst, odjednom su im buknula osjećanja”, s osmijehom se sjeća Vološin. Zatim je Boris Jeljcin došao do snimatelja, pročitao izjavu o svojoj ostavci, priopćio da na mjesto predsjednika dolazi Putin i, kažu, čak zaplakao. Snimatelj izjave, redatelj Andrej Makarov, nije u tom trenutku uključio kameru i negdje u arhivima televizije ORT-a, koja je tad pripadala Borisu Berezovskom, do danas se sigurno čuvaju ti kadrovi - predsjednik plače. Doduše, Vološin kaže da suza nije bilo. “Možda je i nešto zasvijetlilo u očima, ali ne više od toga. Jeljcin uopće nije bio plačljiv.” Zatim je nekoliko sati trajala rutinska (po Vološinovim riječima) procedura predaje vlasti. Primjerice, od Jeljcina je Putinu prešla i nuklearna aktovka. Zatim je bio veliki ručak, na koji su se skupili vodeći članovi vlade - i svi skupa, sjedeći za stolom, gledali na televizoru Jeljcinovu izjavu. Zatim se Jeljcin odjenuo i pošao ka izlazu. Do praga su ga ispraćali Putin, Vološin i suradnici ureda. Ondje je drhtavim glasom izgovorio spomen-riječi: “Čuvajte Rusiju!”. I otišao. Sjedimo s Vološinom u njegovu kabinetu u RAO EES-u. On više nije šef predsjednikova ureda, ali ne od 1999. godine, nego od 2003. Tad je, 31. prosinca, Putin potpisao uredbu o njegovu imenovanju nekoliko sati nakon što je Jeljcin potpisao dokument o njegovu otpuštanju. Putin se tad još nije osjećao dovoljno samouvjereno. Stupio je na dužnost predsjednika, ali nije imao novca niti medijskih resursa. I sve njegove ovlasti ništa nisu vrijedile bez Vološinova iskustva i televizije ORT, kojom je vladao Berezovski. Za nekoliko godina Putin je preuzeo kontrolu nad velikim novčanim tokovima, ponajprije nad računima Gazproma, te nad glavnim televizijama. Berezovskog će otjerati u emigraciju i prihvatiti Vološinovu ostavku. Danas Aleksandr Vološin radi kao predsjednik vijeća direktora RAO EES-a. Ima prilično maleni kabinet. Iza prozora se smrkava, ali Vološin ne pali svjetla. On ne puši - ostavio se nakon što je otpušten iz Kremlja. Često se šali i smije. Ali ne onako kako se šale javni političari ili glumci u komedijama, “ne glasno”. On se ironično osmjehuje, kako čine filmski redatelji kad gledaju svoj stari uspješni film. Što god govorio Vološin, to će biti samo mali dio onoga što se događalo u Kremlju 2000. godine, kad je šef predsjednikova ureda de facto bio druga osoba u državi i vjerojatno najbliži savjetnik predsjednika Putina. On ne kaže kome iz Jeljcinova okružja pade napamet misao da predsjednik ponudi ostavku 31. prosinca i oprosti se s narodom u novogodišnjoj poslanici. Ali bivši suradnici administracije tvrde da je još u ljeto 1999. godine Vološin počeo razmatrati je li Jeljcinu bolje prijevremeno dati ostavku. Kažu da se samome BEEN-u (kako su Borisa Jeljcina zvali u uredu) svidjela ideja o prijevremenoj ostavci. On je žalio što mu je rejting bio nizak (po prilici pet posto), ali poslije Putinova imenovanja za premijera situacija se počela popravljati. Kažu da je s idejom odlaska za Novu godinu Jeljcin bio vrlo zadovoljan - protivnici to ne očekuju i u toj okuci ih se može uvjerljivo zaskočiti te ostaviti daleko otraga. Ta novogodišnja noć je za mnoge bila šok. “Kad sam čuo za to s televizije, nisam povjerovao vlastitim ušima”, kaže Aleksandr Kazakov, tadašnji član uprave Gazproma, koji je i ranije bio na dužnosti gazpromovskog vijeća direktora i zamjenik u predsjednikovu uredu. “To je bilo jednostavno genijalno. Do danas sam oduševljen.”

”Širile su se, naravno, glasine da Jeljcin može otići prije vremena, kako bi Putinu dao početnu prednost”, kaže Evgenij Kiselev, u tom trenutku generalni direktor televizije NTV, koji je vodio analitičku emisiju “Rezultati”. “Ali da to učini 31. prosinca, pred Novu godinu - o tome nitko nije mislio. Bio je slobodan dan. Imali smo novogodišnji raspored vijesti. I odjednom smo morali hitno doći na posao, raditi izvanrednu emisiju ‘Rezultata’. Novogodišnji v.d. predsjednika, Vladimir Putin, dotle je Novu godinu čekao sa suprugom u helikopteru - negdje između Dagestana i Čečenije, kamo je odletio uvečer, nakon što je primio od Jeljcina zemlju. Putinov rejting se tad ponajprije držao na uspjehu tog novog kavkaskog rata i proći će nekoliko godina dok se Putinov rejting ne počne hraniti financijskim uspjesima državnih energetskih korporacija i bezuvjetnom lojalnošću glavnih televizijskih programa. Tako da je Putin letio u Čečeniju zato što se nastavljala predizborna borba. Glavni i jedini Putinov protivnik na prvim njegovim predsjedničkim izborima uopće nije bio političar, pa čak ni stranka: poslije uspjeha putinovskog Jedinstva na izborima za Dumu, skoro svi su oni ispali iz igre. Protiv Jeljcinova nasljednika borila se samo televizija NTV, koja je pripadala Vladimiru Gusinskom i Gazpromu. To je bio najpopularniji, najkvalitetniji i najugledniji televizijski program u Rusiji. Imali su najbolje vijesti, najbolje govorne emisije i najbolje filmove. 

Gledatelj se navikao da NTV-ovi reporteri, u pravilu, prvi donose reportaže iz ne znam kako vrućih točaka, da mogu kritizirati rat, pa ga čak i zaustaviti, kako je bilo s prvom čečenskom kampanjom, da se u tjednoj emisiji “Rezultati” Evgenija Kiseleva može čuti pametan, makar i dosadan, komentar voditelja i uglednih stručnjaka koje poziva, da se ozbiljnost “Rezultata” sjenči iskričavošću političko-satiričkog showa lutke i nesumnjivom nadarenošću vijesti iz kulture, koje je pripremao Leonid Parfenov. A tu su bili još i dokumentarci, od kojih su mnoge snimali sami Kiselev i Parfenov. Također su bile i tekuće vijesti, koje je gledateljstvo slušalo kao stare prijatelje, kojima se moglo vjerovati, koje dolaze svaku večer u goste i pričaju što se strefilo. I štogod da se govorilo o pokušajima vlasnika tog programa Gusinskog da nadzire informacijske tokove, u novinarskom radu su bili svježina, hrabrost, beskompromisnost, čestitost, talent - osobine koje su u prošlih nekoliko godina praktički nestale iz ruskog novinarstva. Među pristašama Kremlja i Gazproma u to doba se širila legenda o jednom od prvih razgovora Rema Vjahireva i Vladimira Putina, koji je stupio na dužnost predsjednika. Skupa su letjeli u zrakoplovu tijekom jednog putovanja po zemlji. ”Kad će to prestati? Zar vi ne možete natjerati NTV da se strpa u okvire?”, upitao je Putin Vjahireva. Šef Gazproma je počeo nešto govoriti o slobodi riječi. Pogled v.d. predsjednika je postao težak. “Vi imate zlatni paket i ne možete ništa učiniti? Zapravo, ako ih ne dovedeš u red, ja ću te satrati.” Rem Vjahirev, punovlasni gazda najvažnije kompanije u Rusiji, vjerojatno nikad još nije čuo takve riječi. Bio je tako šokiran da ništa nije odgovorio. Nemalo su bili šokirani i brojni svjedoci tog razgovora - iako se Putin već uspio proslaviti i svojim “pišati u šalicu”. ”I što da se sad čini?”, promrmljao je Vjahirev izlazeći iz zrakoplova. Što da se čini... Prije pet minuta predsjednik...

Živi užas, Vjahirevljevi suradnici se još nisu mogli oporaviti. Nije bilo poznato što je u NTV-ovu izvješćivanju tako uvrijedilo budućeg predsjednika. Možda krajnje kritični ton prilikom praćenja čečenske kampanje, na kojoj je Putin zarađivao predizborne bodove i u čiju je pravednost, izgleda, iskreno vjerovao. Ili, možda, uvredljive zamjerke na adresu svoje obitelji. Tadašnji glavni direktor programa Jevgenij Kiselev kaže kako je čuo dvije glavne verzije, koje objašnjavaju razloge rata između NTV-a i Putina. “Prvu verziju vole pričati oni koji ne vole Vladimira Gusinskog. Tobože je on krajem 1999. godine prišao Putinu i izjavio: ‘Bez naše potpore svejedno te neće izabrati za predsjednika. Hajde da se dogovorimo kako će država poduprijeti NTV, a mi ćemo ti zato pomoći da postaneš predsjednik’. Ali u tu verziju ne vjerujem. Vladimir Aleksandrovič je, naravno, temperamentan, na jeziku nesuzdržan, ali nije budala. Po svim anketama javnoga mnijenja, već od početka studenoga bilo je jasno da je Putin budući predsjednik. Druga je verzija da su, tobože, Putinu stavili na stol mapu s odgonetnutim šiframa ili kasetu sa zapisom naših priča o Čečeniji. I on je nakon toga poručio Gusinskom preko šefa MUP-a, Rušajla, da se odnosi prekidaju, moli ih da ne zovu i ne traže nikakve sastanke”. Posljednji udar NTV-a na Putina, na rubu faula (i čak i preko ruba), bila je emisija lutaka, u kojoj je v.d. predsjednika bio prikazan u obliku krtice Cahesa. Prvo ga je njihao u kolijevci Boris Jeljcin tugujući što on, “otac ruske demokracije”, ima tako ružnog nasljednika. A onda se pojavila vila s licem Borisa Berezovskog, koja je pretvarala Cahesa-Putina u čovjeka. Ta emisija lutaka pokazana je u siječnju 2000. godine, dva mjeseca prije predsjedničkih izbora. Nije utjecala na njihov ishod - Vladimir Putin je pobijedio u prvom krugu skupivši 52 posto glasova. Da postane pravim vlastelinom ostalo mu je da, osim dužnosti, zauzme financijske i medijske resurse.

(...)

U kolovozu 2000. godine dogodio se slučaj koji nije vezan ni za NTV, ni za Gusinskog s Gazpromom, ali koji je, očito, jako utjecao na razvoj događaja. Dvanaestog kolovoza u Barentsovu moru potonula je podmornica “Kursk”. Članovi njezine posade bili su živi još nekoliko dana poslije havarije. Međutim, nitko se nije spasio. Novinari su se obrušili na predsjednika Putina - vjerojatno su ga prvi put nakon izbora kritizirali baš svi. Ponajprije zato što nije prekinuo svoj dopust doznavši za tragediju. Televizijski novinari su konstatirali da su vlasti dugo skrivale činjenice o katastrofi, prekasno počeli akciju spašavanja i otezali s pozivom stranih stručnjaka koji su mogli pomoći pri spašavanju ljudi. Putin je 22. kolovoza stigao u selo Vidijaevo, bazu Sjevernomorske mornarice, da se sastane s rođacima poginulih mornara. Taj susret je vjerojatno bio za njega najteži i najneugodniji za sve vrijeme predsjednikovanja. Ljudi poludjeli od tuge vikali su na predsjednika, optužujući ga za neaktivnost - i pozivali su se na informaciju, koju su vidjeli na televiziji. “Televizija? Znači, laž”, suzdržavajući ljutnju odgovarao im je Putin. “Znači, laž. Znači laž. Na televiziji su ljudi koji su deset godina rušili tu istu vojsku i mornaricu, gdje danas ginu ljudi. A danas su oni u prvim redovima obrane te vojske. Također s ciljem diskreditacije i konačnog rušenja vojske i mornarice. Za nekoliko godina su nakrali toliko novca i sad kupuju sve i sva!”. Na televiziji taj sastanak nisu pokazali. Zato su NTV i ORT pokazivali rođake poginulih mornara, koji su, bez ustručavanja, ponavljali pred kamerama svoje optužbe. Odnosi Kremlja i Borisa Berezovskog, koji je nekoć aktivno pomagao Putinu i koji se borio s Gusinskim, već su se pokvarili. Još prije “Kurska”, u Kremlju su govorili da televiziju ORT, koja pripada Berezovskom, treba vratiti pod kontrolu države. Kolovoška tragedija je ubrzala taj proces. Mjesec dana poslije “Kurska” televizija pod nadzorom Berezovskog posve je prešla u ruke Kremlja. Roman Abramovič je otkupio od Berezovskog njegov paket dionica i predao ga državi. Trebalo je nastaviti borbu još s NTV-om. Tim više što se činilo da zapinje planirani tečni prijelaz NTV-a iz ruku Gusinskog u ruke Gazprom-Media. Gusinski je, po odlasku iz Rusije, toplo prihvaćen na Zapadu. Izabrali su ga za potpredsjednika Svjetskog židovskog kongresa i sastao se s predsjednikom SAD-a Clintonom. U jednom trenutku je odlučio da mu Putin “nije ravan”, jer mu je imidž narušen slučajem “Kursk” i sukobom s Berezovskim.

U rujnu je Gusinski objavio kako se morao složiti s prodajom NTV-a pod pritiskom jer su ga prisilili da to obeća u zamjenu za oslobođenje iz zatvora. Istodobno je Media-Most objavio razvikani “šesti prilog”, parafiran od ministra Lesina. Buknuo je nevjerojatan skandal. Putin je službeno zatražio od vlade da ispita kakvu je ulogu odigrao ministar tiska Lesin u potpisivanju sporazuma između Gusinskog i Gazprom-Media. Na sjednici vlade premijer Mihail Kasjanov natjerao je Lesina da ustane i prekorio ga. Ali ga nije otpustio. A Alfred Koh je sazvao konferenciju za novinare i požalio se na vjerolomstvo Gusinskog, koji je samo glumio kako hoće prodati svoj biznis, a zapravo je iznosio sredstva kompanije u off-shore.

U studenom je državno odvjetništvo ponovno podiglo kaznenu prijavu glede Gusinskog, pozvalo ga na ispitivanje i zaprijetilo potragom preko Interpola te uhićenjem ako zanemari poziv. Ali se Gusinski nije vratio u Rusiju. “Njihaljka se nastavila do kraja godine. Media-Most i Gazprom-Media čas su potpisivali mirovne sporazume, čas su ih raskidali. Državno odvjetništvo je čas sazivalo glasne konferencije za novinare, čas je šutjelo. Do kraja godine je počeo rasti snažan pritisak. U proces se uključila porezna inspekcija koja je zatražila sudsku likvidaciju televizijske kompanije NTV, jer je dvije posljednje financijske godine imala negativni saldo. Državno odvjetništvo je iz najraznovrsnijih razloga počelo pozivati na ispitivanje i novinare NTV-a. Voditeljicu večernjih vijesti, Tatjanu Mitkovu, optužili su, na primjer, da je prijetila tužbom susjedu, koji živi iznad nje, jer je polio vodom njezin obnovljeni stan. Odmah poslije Nove godine bilo je jasno da su dani NTV-a u prijašnjem obliku odbrojeni. “NTV je tad sličio na krstaricu Potemkin”, priča Evgenij Kiselev. “Sve je plašila potpuna neizvjesnost. Čim bih došao na rad, zaustavljali su me pred liftom i tražili izvještaj: što će s nama biti? Osamdeset posto vremena sam gubio na rad s osobnom ekipom, nastojeći nekako umiriti ljude. Bio je osjećaj da u vlasti nema jedinstvenog pristupa. Čas su napadali - i mi smo mislili da je kraj. A onda su opet odlazili - pa smo pomišljali da ima nade.” Svoju paniku novinari su prenosili u eter. Glavna novost na NTV-u iz dana u dan je bila situacija na NTV-u. I, nakon cijele godine borbe, mnogi gledatelji, pa čak i mnogi suradnici NTV-a, počeli su se umarati od “mesijanskog novinarstva” (izraz Leonida Parfenova), koje je gurao Evgenij Kiselev. Što se dalje vukla borba s vlašću i Gazpromom, NTV je sve teže stjecao simpatije gledatelja. Jedna novinarka NTV-a je rekla tad da se ne može cijelu godinu živjeti s prosutim crijevima, i ta je fraza odražavala opće raspoloženje. ”Govorio sam Kiselevu”, sjeća se Leonid Parfenov, “da on uzima na sebe nepotrebnu odgovornost, pretvarajući novinare u profesionalne revolucionare”. 

Krajem siječnja je šefica NTV-a, Svetlana Sorokina, u izravnoj emisiji zamolila predsjednika Putina da se sastane s novinarima televizije. Putin je nazvao Sorokinu na uredski telefon i pozvao je, skupa s kolegama, u Kremlj. “Došli smo u Kremlj i vratili se izobličenih lica”, sjeća se Evgenij Kiselev, “shvativši da se nemamo čemu nadati. Prvo, on se demonstrativno sreo pred nama s državnim odvjetnikom Ustinovom i počeo sastanak s nama čitanjem papira koji mu je donio Ustinov. To je bilo zastrašivanje. Čista lažna laž. Bez ikakve pretpovijesti: pozajmili novce od Gazproma i nisu htjeli vratiti itd. Mi smo se počeli buniti: ‘Vas dezinformiraju’. A Putin je odgovorio kako vjeruje svojim informatorima. I nastavio: ‘Vi se služite zabranjenim metodama u novinarstvu, dobivate zaradu na crno’. Ne sjećam se svih detalja. Ali on je pokazao takvu upućenost da nije bilo nikakve sumnje kako osobno vodi operaciju”. Modist Parfenov nije propustio zapaziti da je predsjednik nosio kaput od neke posebno skupe vune, sašiven kod poznatog krojača.

(...)

Sastajemo se s Evgenijem Kiselovom i Leonidom Parfenovom gotovo istodobno. Parfenov nas čeka u deset ujutro u kafeteriji “Šokoladnica” na Sretenki. A Kiselev u jedan sat popodne u restoranu “Nostalži” na Čistoprudnom bulevaru. Poslije događaja u proljeće 2001. prošlo je gotovo sedam godina. Ne rade više na televiziji, ali ništa važno nisu zaboravili. Oba zainteresirano pričaju o tome što se tad s njima događalo. Parfenov je prilično veseo, energično gestikulira, a ponekad i imitira glasove svojih tadašnjih znanaca. Kiseleva on glumi prelazeći na povišeni profesorski ton: “Prošlog tjedna je netko iz kremaljskih e-e dobričina spomenuo tzv. e-e problem, s kojim se valja znati, i vaš pokorni sluga e-e više puta bavio... “ Kiselev govori upravo tako odmjereno i tužno, kao i nekoć. I trudi se ne spominjati Parfenova. Obojica nam pričaju o mitingu u obranu NTV-a i slobode riječi, koji se dogodio na Puškinskom trgu 31. ožujka 2001. godine. Kiselev se sjeća tog mitinga kao posljednje i odlučne bitke: “Imali smo nekakvu iluziju da će miting ipak utjecati na raspoloženje vlasti. Da vlast ne može ignorirati mišljenje javnosti. Ali to je bila iluzija. Vlast je nakon toga počela cinično razbijati kolektiv. Predlagati suradnicima i dvaput veću plaću. Makar nisam čuo točne iznose”. Parfenov se sjeća mitinga kao primjera nepodnošljivo lošeg ukusa. Iz njegovih tumačenja slijedi da je kiselevski NTV prestao postojati ne samo zato što ga je vlast rušila, nego i zato što je televizija potrošila sebe estetski: ”Miting na Puškinskom trgu mene je definitivno utukao. Javnost s plakatima, s potpisom NTV dizajna!”. Parfenov se roguši nad, kako kaže, odvratnom banalnošću, kao da je miting režiran u obliku epizode jeftine TV serije. Uskoro poslije toga mitinga sukob je prešao u odlučni stadij. Trećeg travnja Gazprom je zakazao skupštinu dioničara NTV-a s nakanom da izabere lojalno vijeće direktora. Dotad je Gazpromu pripadalo 48 posto dionica NTV-a, a još 4,5 posto američkom fondu Capital Research Management. Ostale - Media-Mostu, ali je odlukom arbitražnog suda blokirano 20 posto dionica Media-Mosta i s njima se nije moglo glasovati. Pravnici NTV-a su računali spriječiti skupštinu dioničara i podigli su tužbu u rajonski sud grada Saratova, koji je trebao zabraniti održavanje dioničarske skupštine. “Saratovski sud nam je trebao zabraniti skupštinu, na kojoj smo trebali izabrati svoje vijeće direktora NTV-a”, sjeća se tadašnji šef vijeća direktora Gazprom-Media, Aleksandr Kazakov. “Njihovi pravnici su odletjeli u Saratov. A mi smo telefonirali saratovskom gubernatoru, Ajackovu, i rekli mu: ‘Tamo će vam sletjeti avion, a vi ga odmah vratite’. Ajackov je sve shvatio - naša publika je disciplinirana. Ajackova sam ja svojedobno postavio na gubernatorsku dužnost, kad sam radio u uredu predsjednika. I zato zrakoplov nije sletio. Tad su oni krenuli autima. Ali nisu stigli za jednu noć. Dotle smo mi na sudu donijeli drukčiju odluku, koja je ukidala njihovu. Kad je Kiselev stigao na dioničku skupštinu sa svojim prijedlogom sudske odluke, mi smo mu pokazali drugu - ostao je šokiran. To uopće nije očekivao. I mi smo izabrali svoje vijeće direktora, koje je proglasilo novi menadžment”. Zanimljivo je da je ta epizoda sa zrakoplovom, koju su organizirali Kazakov i Koh, u potpunosti ponavljala epizodu u kojoj je sedam godina ranije žrtva bio isti taj Koh. Kao zamjenik premijera, Alfred Koh je sredinom devedesetih isto tako, kao pravnici NTV-a 2001. godine, putovao s vladinom preporukom o privatizaciji kompanije Nižnevartovskneftegaz u Nižnevartovsk. Zadatak mu je bio da stigne na sastanak radnog kolektiva, potvrdi na sastanku preporuku vlade i počne privatizaciju kompanije. Ali po tajnom rasporedu direktora Nižnevartovskneftegaza Viktora Palija, vicepremijerov zrakoplov nije dobio dopuštenje da sleti, pa su ga uputili na pričuvni aerodrom u Surgut. A to je bio putnički zrakoplov, samo se nitko nije brinuo o neugodnostima stotine običnih putnika, koji pojma nisu imali o žaru borbe za imovinu. Zamjenik premijera, Koh, morao je putovati 220 kilometara autom iz Surguta u Nižnevartovsk cestom koja se samo zove cesta. 

Putem su njegov auto zaustavili naoružani ljudi. I zamjenika premijera su usred tundre zadržali ljudi točno toliko koliko je trebalo direktoru Paliju da održi zbor kolektiva i da kolektiv glasuje protiv privatizacije kompanije, jer nikakve direktive vlade nije bilo na vidjelu. I ne bi trebalo misliti da su se divlje metode borbe iz razdoblja jeljcinske privatizacije imalo civilizirale u putinsko doba. Za članove vijeća direktora NTV-a izabrani su Gazpromovi gazde: Rem Vjahirev, Vjačeslav Šeremet, Aleksandr Kazakov, kao i novinar NTV-a Leonid Parfenov. Na čelo vijeća direktora došao je Alfred Koh, a za generalnog direktora programa imenovali su Amerikanca Borisa Jordana. Računalo se da će imenovanje stranca umiriti međunarodnu zajednicu, koja je pažljivo pratila događaje na NTV-u. Gusinski je istodobno vodio pregovore o prodaji svoga paketa dionica s Tedom Turnerom i Rupertom Murdockom. I medijski magnati su izražavali ozbiljnu zainteresiranost za kupovinu. Međutim, Gazprom ih je pretekao.