Više od sedam desetljeća jedan je staroegipatski kovčeg vodio dva potpuno različita života. U Beogradu se desetljećima smatrao izgubljenim. U Zagrebu je, pak, završio kao vrijedan eksponat Arheološkog muzeja, uredno inventariziran, konzerviran i izložen javnosti. Sada srpski arheolog Branislav Anđelković, profesor s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu, tvrdi da je uspio spojiti ta dva životopisa u jedan. Njegov zaključak prilično je neugodan: egipatski kovčeg svećenika Irirua koji se danas nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu isti je predmet koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća poklonjen Narodnom muzeju u Beogradu, a iz njegova je fundusa nestao neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Prema Anđelkoviću, kovčeg je najvjerojatnije iz muzeja odnio zagrebački časnik Đuka Kavurić, nakon čega je predmet približno šest desetljeća ostao u njegovoj privatnoj obiteljskoj zbirci. Tek 2008. Kavurićevi nasljednici prodali su ga Arheološkom muzeju u Zagrebu, koji, kako naglašava Anđelković, nije znao odakle je kovčeg zapravo došao. Priča zvuči filmski, a počinje mnogo prije Zagreba i Beograda - u Egiptu prije gotovo 2700 godina.

Tko je bio Iriru?

Kovčeg pripada razdoblju kasne 25. egipatske dinastije, početku 7. stoljeća prije Krista, otprilike vremenu faraona Taharke. U njemu je počivao Iriru, svećenik boga Amona iz Tebe. Ime pokojnika tijekom gotovo dva stoljeća čitano je na različite načine - Aroeri-ao, Ari, Asiriao, Osiri, Ir, Iri-Iri - sve dok novija analiza hijeroglifa nije pokazala da se najvjerojatnije zvao Iriru. Natpisi na kovčegu otkrivaju čak i njegovu obiteljsku genealogiju: oca Uenen-nefera, djeda Anh-honsua, pradjeda Hor-sa-aseta i čukundjeda Nes-pauti-tauija. Gotovo svi muškarci u obitelji bili su povezani s tebanskim Amonovim svećenstvom.     

Predmet koji je danas u Zagrebu zapravo je unutarnji antropomorfni drveni kovčeg, visok oko 178 centimetara i širok 45 centimetara. U svakodnevnom govoru često bi ga se nazvalo sarkofagom, premda Anđelković upozorava da je termin "sarkofag" stručno rezerviran za kamene pogrebne spremnike. Iriru je izvorno bio položen u čitav sustav od više kovčega, jednog unutar drugoga.

Mumija je nestala još u 19. stoljeću

Priča o Iriruovoj mumiji počinje početkom 19. stoljeća.  Egipatske predmete pribavio je britanski diplomat i kolekcionar Henry Salt, jedan od ljudi goleme količine egipatskih starina slali u Europu. Nakon njegove smrti komplet je 1835. završio na aukciji u Londonu, gdje ga je kupio kirurg i antikvar Thomas Pettigrew. Pettigrew je bio poznat po nadimku "Mummy Pettigrew". U vrijeme kada je egiptomanija zahvatila Britaniju, javna razmotavanja mumija bila su svojevrstan spektakl. Publika je kupovala ulaznice, a mumificirana tijela razmotavala su se u dvoranama učenih društava, bolnicama, kazalištima i privatnim kućama. Iriru je doživio upravo takvu sudbinu. Dana 27. svibnja 1836. Pettigrew je pred brojnom publikom u londonskoj Royal Institution razmotao njegovo mumificirano tijelo. Zabilježeno je da je mumija bila omotana s gotovo 823 metra lanenih povoja. Mozak je bio izvađen kroz nos, unutarnji organi obrađeni prema egipatskom pogrebnom običaju, a tijelo ispunjeno piljevinom cedra i aromatičnim tvarima.   .

Sudbina same mumije danas nije poznata. Kovčezi su, međutim, nastavili putovati kroz britanske privatne zbirke. Ključni trenutak dogodio se 14. lipnja 1921., kada je na velikoj londonskoj aukciji zbirke lorda Amhersta predmete kupio Ernest Bramer, rođen u Somboru. Bramer je pripadao poznatoj obitelji trgovaca umjetninama. Sa svojom braćom vodio je galerije u Parizu i New Yorku, a obitelj se početkom 20. stoljeća probila među međunarodno poznate trgovce antikvitetima i umjetninama. Samo nekoliko tjedana nakon aukcije Bramer je jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima javio da želi dva egipatska kovčega pokloniti Narodnom muzeju u Beogradu. Među njima je bio i Iriruov. Dokumenti pokazuju da je muzej prihvatio poklon, a pošiljka je stigla u Beograd krajem 1921. godine. No, tu počinjiu problemi. Sanduci s egipatskim starinama mjesecima su zapeli na beogradskom željezničkom kolodvoru zbog spora dviju transportnih tvrtki, carine i rastućih troškova ležarine. U sve su se uključila ministarstva, policija, carina, odvjetnici i diplomatska predstavništva. Tek 5. rujna 1923. Narodni muzej konačno je preuzeo pošiljku. U muzejskom inventaru tada su zabilježena "dva sarkofaga od mumija", a dokumentacija potvrđuje da je među njima bio i Iriruov kovčeg. Sljedećih godina bio je izložen zajedno s drugim egipatskim predmetima.

Dakle, tu je za Anđelkovića jedan od najvažnijih dokaza: postoji dokumentirani trag da je predmet legalno ušao u vlasništvo Narodnog muzeja u Beogradu. Prije Drugog svjetskog rata Narodni muzej imao je tri važna egipatska antropomorfna kovčega. U njima su bili, odnosno nekoć bili, Nesmin, Nefer-renepet i Iriru. Rat su sva tri dočekala u prostoru tadašnjeg Muzeja kneza Pavla. No nakon rata nešto se promijenilo. U muzejskom katalogu iz 1952. spominju se samo dva egipatska kovčega. Iriruova više nema. Nema zapisnika o posudbi. Nema dokumenta o otpisu. Nema evidencije o premještanju. Jednostavno je nestao. Anđelković smatra da se nestanak najvjerojatnije dogodio 1948. ili 1949., u vrijeme velikog preseljenja muzejskih zbirki. 

Anđelkovićevo istraživanje nije počelo jučer. Prvi trag dobio je još 1993., tijekom razgovora s Miodragom Kolarićem, nekadašnjim direktorom Narodnog muzeja i čovjekom dobro upoznatim s njegovom poslijeratnom poviješću. Kolarić mu je tada spomenuo neobičnu priču. Navodno je jedan "zagrebački oficir" u poratnim godinama iz stolarske radionice Narodnog muzeja odnio jedan staroegipatski kovčeg. Bila je to samo usmena predaja. Anđelković je tu informaciju prvi put objavio još 2002., ali misterij nije mogao riješiti. Prekretnica dolazi tek 2023. godine. U stručnom radu o egipatskim kovčezima 25. dinastije pojavila se usputna napomena da se kovčeg pokojnika tada poznatog kao Aroeri-ao, nekada iz britanske Leejeve kolekcije, "nedavno pojavio u Arheološkom muzeju u Zagrebu". Anđelkoviću i američkom istraživaču Jonathanu Eliasu postalo je jasno da bi to mogao biti upravo nestali beogradski predmet. Slijedila je usporedba stare dokumentacije, povijesnih opisa, dimenzija, ukrasa i hijeroglifskih natpisa. Potom su u veljači i ožujku 2026. informacije provjerene s egiptolozima Porinom Šćukancem Rezničekom i Igorom Uranićem iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Anđelkovićev zaključak bio nedvosmislen: zagrebački E-782 i kovčeg koji je nestao iz Narodnog muzeja u Beogradu isti su predmet.

Tko je bio misteriozni "zagrebački oficir"?

Zagrebačka muzejska dokumentacija navodila je da je predmet godinama bio u vlasništvu obitelji Kavurić te da ga je Arheološki muzej otkupio 2008. godine. Igor Uranić Anđelkoviću je naveo da je obitelj kovčeg posjedovala još od kraja Drugog svjetskog rata te da je jedan od njezinih predaka bio utjecajna osoba komunističkog režima, koja je u poratno vrijeme imala mogućnost nabavljati imovinu politički nepoželjnih ili nestalih ljudi. Anđelković je zatim podatke usporedio s Hrvatskim biografskim leksikonom. Ime koje se poklopilo s Kolarićevim "zagrebačkim oficirom" bilo je Đuka Kavurić.

Kavurić, rođen 1903., bio je major JNA. Po zanimanju je isprva bio stolar, a zatim se školovao za uređenje interijera, muzejskih postava i adaptaciju objekata. Poslije rata radio je upravo na brojnim muzejskim projektima diljem Jugoslavije - od Zagreba i Vukovara preko Novog Sada i Beograda do Sarajeva, Bihaća i Jajca. Od 1949. do 1955. bio je profesor i ravnatelj zagrebačke Akademije za primijenjenu umjetnost. Bio je, uz to, i strastveni privatni kolekcionar. Anđelković je stoga zaključio da je upravo Kavurić bio čovjek o kojem mu je Kolarić govorio 1993. godine.

Zagrebački Arheološki muzej je nakon dugih pregovora tijekom 2007. i 2008. otkupio kovčeg od obitelji Kavurić novcem Grada Zagreba. Predmet je potom očišćen i djelomično konzerviran, a od 2009. izložen je u stalnom postavu pod inventarskim brojem E-782. 

Znanstveni rad profesora Branislava Anđelkovića objavljen u stručnom časopisu "Etnoantropološki problemi". Tamo su detaljno analizirani povijesni dokumenti iz 1920-ih i kasnijih godina o putu ove mumije i sarkofaga. Rad u cijelosti možete pročitati OVDJE