Postoje dvije cijene svake državne nabave. Jedna je ona koja se objavi na konferenciji za novinare, a druga ona koju će hrvatski porezni obveznici platiti do kraja priče. Prva stane u naslov. Druga obično završi u fusnoti, piše ekspertni tim Expressa. 

Hrvatska je kroz europski instrument SAFE dobila mogućnost zaduživanja do 1,7 milijardi eura za naoružanje i vojnu opremu. Popis zvuči impresivno: tenkovi Leopard 2A8, samohodne haubice Caesar, teški kamioni Tatra, streljivo i prateća oprema. Sve ono što moderna vojska treba u vremenu u kojem se Europa ponovno bavi pitanjima za koja je vjerovala da su ostala zakopana s Hladnim ratom.

Politički gledano, odluka je lako objašnjiva. Ruska invazija na Ukrajinu promijenila je europsku sigurnosnu arhitekturu. Države koje su desetljećima smanjivale vojne izdatke sad ih povećavaju. Njemačka ulaže stotine milijardi, Poljska kupuje oružje na svim stranama svijeta, baltičke države grade obrambene linije. U tom društvu Hrvatska ne može ostati po strani.

Ali politika i matematika rijetko govore istim jezikom. U političkom jeziku Vlade RH govori se o 1,7 milijardi eura. U matematičkom jeziku postavlja se pitanje koliko će tih 1,7 milijardi zapravo koštati. Prema pravilima SAFE‑a, države mogu dobiti dugoročne zajmove s rokom otplate do četrdesetak godina (maksimalno oko 45 godina), uz desetogodišnji poček na otplatu glavnice, pri čemu se točni uvjeti definiraju u pojedinačnim ugovorima. To zvuči ugodno. Deset godina ne vraćaš dug. Međutim, kamata ne ide na godišnji odmor. Ona radi svaki dan.

Ako pretpostavimo kamatnu stopu od oko tri posto, što nije službeni broj nego razumna procjena temeljena na sadašnjim troškovima europskog zaduživanja, godišnji trošak kamata na 1,7 milijardi iznosi oko 51 milijun eura. U ovom tekstu koristim zaokruženu kamatnu stopu od 3 posto kao ilustrativan primjer, i pretpostavljam da je ista stopa konstantna tijekom cijelog života zajma, iako će stvarni uvjeti ovisiti o trenutku i načinu zaduživanja. Drugim riječima, prvih deset godina Hrvatska bi plaćala približno 51 milijun eura godišnje samo za privilegij da dug postoji. Radi jednostavnosti računam kao da je cijeli iznos od 1,7 milijardi eura povučen odmah na početku razdoblja. U praksi se sredstva SAFE‑a vjerojatno povlače postupno, kroz više godina i više projekata, što bi efektivni trošak kamata u prvoj fazi učinilo malo nižim od ove navedene procjene. Ipak, čak i pod tim pretpostavkama, to je više od pola milijarde eura prije nego što se glavnica počne ozbiljno smanjivati.

Nakon isteka počeka dolazi drugi čin. Dug treba vratiti. Ako se glavnica rasporedi na preostalih 35 godina, godišnja otplata glavnice iznosi gotovo 49 milijuna eura. Na to dolaze kamate na preostali iznos duga. Ako glavnica ide u ravnoj liniji prema dolje, kombinirani godišnji teret (glavnica plus kamate) na početku razdoblja otplate kreće se bliže devedeset, pa i do stotinjak milijuna eura, a prosječno tijekom tridesetak godina spušta se prema osamdesetak milijuna. Drugim riječima, 80 milijuna eura godišnje treba shvatiti kao okvirnu prosječnu veličinu, a ne kao fiksni broj za svaku godinu.

Osamdeset milijuna nije iznos koja obara državni proračun. Hrvatska danas raspolaže proračunom koji se mjeri desecima milijardi eura. No državne financije ne funkcioniraju kao kućni budžet za jedan mjesec. One funkcioniraju kroz generacije.

Kad se zbroje desetljeća kamata i desetljeća otplate, početnih 1,7 milijardi eura pretvaraju se u približno 3,5 milijardi ukupnih plaćanja. Možda malo manje, možda malo više, ovisno o konačnoj kamatnoj stopi, dinamici povlačenja novca i modelu otplate.

Cijeli tekst moete pročitati OVDJE.