„Mandat za sastavljanje nove Vlade dat ću onom tko mi dokaže da ima potporu većine zastupnika u Saboru. Poštovat ću Ustav i dosadašnju praksu da se to dokazuje potpisima zastupnika.“

Da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije izbora izrekla te dvije rečenice, političke stranke, Tomislav Karamarko, Zoran Milanović i cijela javnost danas ne bi imali dvojbe oko toga hoće li predsjednica pokušati sljedećih dana izvrdati Ustav. Odgovore možda da već iza ponoći kada je najavila obraćanje javnosti i kada budu poznatiji rezultati današnjih izbora.

Predsjednica Republike u svom mandatu nije imala važniji i možda teži zadatak. Ona je odgovorna tko će pokušati sastaviti Vladu. Ako izbori pokažu da je lijevi ili desni blok osvojio apsolutnu većinu na izborima(više od polovice mandata u Saboru), predsjednica će bit riješena svih dilema. Mandat će dati pobjedniku.

No, dosadašnja istraživanja pokazuju da apsolutnog pobjednika neće biti. I Tomislav Karamarko i Zoran Milanović morat će se boriti za naklonost trećih ako žele sastaviti Vladu.

I tu predsjednica ima veoma važnu ulogu. Ona u dosadašnjim javnim nastupima nije htjela izreći rečenice s početka teksta iako Ustav nedvosmisleno kaže u članku 98: „Predsjednik povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika“.

To znači da bi od 151 zastupnika u Saboru trebao imati potporu njih 76.

U HDZ-u, nasuprot svim ustavnopravnim stručnjacima, misle drugačije. Tomislav Karamarko, Tomislav Čuljak i Vladimir Šeks već su u svojim ranijim nastupima utvrdili da bi mandat trebao dobiti onaj tko pojedinačno osvoji najviše glasova na izborima, odnosno bude relativni pobjednik. Ne bi dakle trebao dokazivati da ima potporu natpolovične većine u Saboru, nego bi samo trebao osvojiti pojedinačno najviše glasova.

Primjerice, ako HDZ osvoji 60-ak saborskih mandata, to bi po njima bilo dovoljno da Tomislav Karamarko pokuša sastaviti Vladu. Pozivaju se na to da nigdje nije propisano kako se dokazuje potpora većine, pa možda ostaje vjerovati „na riječ“. Stjepan Mesić je inače uveo logičnu praksu da se potpora dokazuje potpisima i ona je vrijedila na izborima 2007. i 2011. godine. 

Zašto je ovo iznimno važno? 

Mandatar ima prvo 30 dana da sastavi Vladu, a ako ne uspije, još 30 dana. Iz pozicije čovjeka koji će vladati Hrvatskom ima dakle dva mjeseca za „kupovinu naklonosti“ trećih stranaka.

Nasuprot tome, kada prvo treba dobiti potporu 76 zastupnika, oba takmaca za mandatara su u ravnopravnom položaju. Treći mogu pregovarati i s jednim i drugim, postavljati uvjete i dogovarati pod kojim uvjetima će podržati Vladu. Ustav je zato logično i propisao tu odredbu. Ona sprječava i veliki gubitak vremena i skraćuje razdoblje u kojem bi zemlja bila bez Vlade.

Iako roka za donošenje dokaza o potpori nema i javnost i sve stranke znaju da se trebaju dogovoriti. Ako ne uspiju, ide se na nove izbore. I to je to.

Potpora većine prije davanja predsjedničinog povjerenja za mandatara, otvara i neke mogućnosti koje do danas nismo vidjeli u Hrvatskoj. Primjerice, iako je to teško moguće, da premijer i mandatar bude netko treći.

Kada bi potpora ovisila o MOST-u, možda je moguće da Božo Petrov bude mandatar uz primjerice svi ministri budu iz SDP-a ili HDZ-a.

Ovo je samo teoretsko predviđanje, ali slično se prije tri godine dogodilo u Srbiji. Ivica Dačić je postao premijer iako je njegova stranka bila treća po osvojenim glasovima. Dogovorio se s Narodnjacima koji su bili relativni pobjednik izbora za potporu i zajedno su formirali Vladu.

Ona je doduše pala nakon godinu i pol, a Narodnjaci Aleksandra Vučića su osvojili većinu na izvanrednim izborima. No, taj primjer pokazuje da je i ta opcija moguća.

Treba uzeti i primjer Portugala koji je po mnogočemu sličniji mogućem raspletu u Hrvatskoj. Konzervativni predsjednik je dao mandat premijeru desnog centra iako on nema potporu većine u parlamentu.

“Imenovao sam Passosa Coelha za premijera jer vodi koaliciju koja je pobijedila na parlamentarnim izborima ”, rekao je predsjednik Anibal Cavaco.

Dao je dakle, mandat onom tko je osvojio najviše glasova iako su lijeve stranke koje se protive politici štednje zajedno u većini. Još je zanimljivije Cavacovo obrazloženje. “Financijske, gospodarske i društvene posljedice nejedinstvene alternative koju predlažu druge političke snage bile još teže. Budućnost Portugala izvan Europske unije i eurozone bila bi katastrofalna” rekao je aludirajući na programe ljevice.

Time je diskrecijski odlučio protiv volje birača kojima je štednje puna kapa i glasali su za alternativu. Rascjepkanu alternativu, ali je činjenica da većina sadašnjeg premijera više ne žele. Portugal još nije dobio Vladu iako su izbori održani 4. listopada.

No, za razliku od Portugala, naš Ustav jasno propisuje da se većina mora dokazati prije nego se dobije mandat. Ustavnopravni stručnjaci Branko Smerdl, Sanja Barić, Robert Podolnjak. Đorđe Gardašević i mnogi drugi zato ne ostavljaju mogućnost dileme: prvo donesi dokaz potpore većine, pa tek onda ćeš dobiti mandat. Nikako ne obratno.

Postupanje suprotno tome otvara mogućnost i ustavne tužbe, pa da Ustavni sud pita predsjednicu koji je to dokaz imala kada je predložila mandatara. Ako materijalno opipljivih dokaza ne bude, što ako Ustavni sud sruši Vladu, a s time padne i sve što su oni radili u mjesecima prije odluke Ustavnog suda?

Predsjednica zato ne bi trebala različitim tumačenjima ostavljati mogućnost ustavne krize u Hrvatskoj. Ona je suodgovorna za stabilnost zemlje. Kolinda Grabar Kitarović treba u ovom slučaju zaboraviti da je bila član HDZ-a i da je zbog njih postala prva žena države. 

Nadajmo se da će predsjednica  to iza ponoći i jasno poručiti.