Kao u svakom gradu, tako i u Rimu, poznatom kao vječnom gradu, sve ima svoj ritam, uključujući i stoljećima stari, na apsolutnoj izolaciji utemeljeni crkveni ritual, konklava, u kojoj crkveni velikodostojnici biraju novog poglavara za milijardu i nešto više katolika. Kad Papa umre, na horizontu se nazire promjena, a u sjenama Bazilike svetog Petra rađa se nova povijest. Crvene pojave kardinalskih haljina u vatikanskim dvorištima podsjećaju na krv i vatru - znakove vjere, mučeništva, ali i moći. Kardinali, dakle, u jednoj sceni u novom filmu redatelja Edwarda Bergera, "Konklava", koji se trenutačno prikazuje u kinima, stoje u malim grupama, puše cigarete i skrolaju po svojim mobitelima, dok njihovi pogledi povremeno zalutaju prema sivom nebu. Teško je reći o čemu razmišljaju, možda o dužnostima koje ih čekaju, o grijehu ili, pak, o nekoj dalekoj prošlosti koju su ostavili iza sebe.

U toj atmosferi spleta svetog i profanog, Berger je našao idealnu kulisu za svoj film. Ovaj redatelj, poznat po sposobnosti da prikaže duboke unutarnje svjetove svojih likova, u jednom je razgovoru za filmski portal Filmdienst naglasio: "Kardinali su normalni ljudi koji rade iste stvari kao i svi drugi". Nije to samo puka izjava, jer u njegovu filmu crkveni velikodostojnici izlaze iz okvira nepokolebljive pobožnosti, pokazujući svoje slabosti i ljudske trenutke, a drugi, pak, želju za moć i vlast. Ovi gore spomenuti prizori, dakle, kardinali s cigaretama i mobitelima, nisu tu da sablazne vjernika - iako one nisu ništa što se nije već vidjelo u stvarnom životu, pa, budimo iskreni, bilo je i puno gorih stvari - već da podsjete gledatelja na jednostavnu činjenicu: svećenik je, prije svega, čovjek ili bi to barem trebao, ako već nije, biti.

Upravo ta dimenzija filma ključna je u Bergerovoj adaptaciji romana Roberta Harrisa iz 2016. godine. Film prati kardinala Thomasa Lawrencea, kojega briljantno utjelovljuje Ralph Fiennes. Lawrence je odgovoran za vođenje procesa izbora novoga Pape, gdje se iza zatvorenih vrata vodi borba za duhovnu i političku moć. I dok se svijet izvan Vatikana pita tko će postati novi Papa, unutar zidova Sikstinske kapele, oslikanih jedinstvenim Michelangelovim freskama, vodi se suptilna igra intriga i sukoba ideologija. Kardinali su podijeljeni - s jedne strane konzervativci, s druge progresivci. Svaki od njih dolazi sa svojim bremenom i agendom, a među njima najviše odskaču kardinal Aldo Bellini (Stanley Tucci) i kardinal Tedesco (Sergio Castellitto).

Lik Bellinija utjelovljuje nadu u dalekosežne reforme u Katoličkoj crkvi, a njegove ideje o prihvaćanju svih članova, i homoseksualaca, većoj otvorenosti prema razvedenima i ravnopravnosti žena, odjekuju kao šapat budućnosti. Nasuprot njemu stoji Tedesco, u svojoj upečatljivoj cappa magna, simbolu tradicije i konzervativizma, crvenom, dakle, plaštu. Tedescov lik, očito nadahnut stvarnim kardinalom, Amerikancem Raymondom Burkeom, oličenje je otpora modernizaciji i vraćanje Crkve na stare neke postavke, davno prije Drugog vatikanskog sabora u šezdesetima. Tedescova kruta retorika podsjeća na zidine Vatikana, čvrste, ali istrošene, premda u filmu, a tako i Burke u stvarnom životu, takvim stilom privlači ponajviše mlade ljude danas jer obećava sigurnost i čvrstoću.

A onda nas, pored ova dva lika u borbi za najvažniju poziciju u Katoličkoj crkvi, Lawrence u nizu scena, ali izdvojimo jednu ključnu scenu, iznenadi dubokim, dirljivim i nadasve autentičnim riječima: "Ne sumnjam u Boga, nego u Crkvu". Ta rečenica odzvanja poput molitve za izgubljene, za one koji traže vjeru u svijetu ispunjenom sumnjom. Lawrence nije skeptik, on je, naime, realist. Vjera, kaže, ne može opstati bez sumnje, jer sumnja otvara prostor za misterij, a misterij je temelj svake istinske duhovnosti. Njegova uloga nije samo organizacijska, on postaje moralna savjest ovog zatvorenog kruga ljudi. Lobira za Bellinija, svjestan da je reforma Crkve nužna, ako ne i neizbježna. I dok radnja napreduje, Berger postavlja još jedno pitanje, ono koje se tiče moći i njezine prirode. Svaka institucija, pa tako i Crkva, suočava se s vlastitim demonima - zlostavljanjem, korupcijom i gubitkom autentičnosti. To se, naravno, ne sviđa svim gledateljima, kao što su američki biskup Robert Barron ili, pak, Večernjakova filmska kritičarka koja je nedavno pisala o tome. U svojem je osvrtu napisala da film izgleda više kao "prikaz bespoštednog svijeta visoke politike" kao u legendarnoj seriji "Kuća od karata", a ne kao "izbor nečega što se u javnosti percipira kao pobožno i sveto".

Nažalost, znat će ljudi, ne samo u crkvenim krugovima, u Crkvi nije sve samo sveto i pobožno, ili, ako je pobožno, nije nužno i sveto, kamoli duhovno ili ljudsko. Zahvaljujući medijima, mnoge tajne koje su trebale biti stavljene pod tepih nisu dugo ostale pod tepihom, nego su razotkrivene, za dobrobit žrtava diskriminacije, zlostavljanja i raznih teških promašaja crkvenih velikodostojnika. Možemo tome dodati da su razotkrivanja svakako na dobrobit same Crkve, koja sve više gubi na autentičnosti i relevantnosti u sekularnom društvu. Nažalost, neki konzervativci, poput američkog biskupa, savjetuju ljudima da bježe od filma što brže mogu. Nije ništa drugačije u katoličkom kontekstu u Hrvatskoj, kad, recimo, od Hrvatske biskupske konferencije financirani mediji suptilno postavljaju pitanje trebaju li katolici uopće gledati taj film, i time sugeriraju upravo ono što i Barron.

Američki se biskup, dakle, potpuno slaže s našim domaćim konzervativnim kontekstom: "Ako ste zainteresirani za film o Katoličkoj crkvi koji izgleda kao da mu je scenarij pisalo uredništvo New York Timesa, ovo je vaš film". U osvrtu u Večernjem listu moglo se pročitati da bi film bez sumnje "vrlo lako mogao biti film godine da se u zadnjih pola sata nije krenulo putem usiljene šokantnosti i neprirodne kontroverze za koju se čini da veću ulogu ima u osvajanju širokih masa (posebice onih sklonih woke kulturi) nego u poboljšanju samoga filma". Koliko je to, pak, suludo, teško je sad ovdje obrazložiti, jer najvjerojatnije mnogi film nisu (još) pogledali. Zato ću samo spomenuti jedno ime iz devetog stoljeća, papu Ivana VIII., uz nadu da će gledatelji nakon što su pogledali film malo istražiti i pročitati nešto o toj ličnosti.

No, uistinu, dok gledamo kako kardinali kuju zavjere i šapuću na hodnicima, ne možemo se oteti dojmu da promatramo sofisticiranu igru prijestolja. Ipak, nije sve u borbi. Bergerov film "Konklava" nudi, kao što sam već spomenuo, trenutke intime koje su predstavljene i kritički i delikatno, s poštovanjem njihove uloge, kad likovi skidaju svoje maske, kao što se u daljnjem tijeku filma može vidjeti ne samo s Bellinijem ili, pak, s Tedescijem, nego i s drugim kardinalima poput Tremblaya (John Lithgow), pa i kabulskog kardinala Beniteza (Carlos Diehz). Pogotovo ova posljednja dva lika, premda ispada kao da usput upadaju u priču, igraju ipak izrazito važnu ulogu. Kad razmišljam o ovoj priči i likovima, sjećam se njemačkog književnika Ferdinanda von Schiracha koji je u svojoj knjizi "Nachmittage" pisao o prijatelju svećeniku koji ne vjeruje u boga. Reći će da on "vrši sve obrede Katoličke crkve, ispovijeda i grijehe i vjeru", jer želi biti pristojan. Naravno, ipak je on, ni manje ni više, katolički svećenik. Ta me je priča vratila u 2022. godinu, kad sam u dnevnom tisku pročitao zanimljiv intervju s Ivicom Maštrukom, bivšim jugoslavenskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici. Rekao je Maštruko tad: "S Ratzingerom sam razgovarao sat i pol prije nego što je postao Papa. Iz svih tih razgovora shvatio sam da jedan dio kardinala u Vatikanu nisu vjernici. Oni su ušli u to i to je profesija, rade svoj posao. Rade po uzusima struke". U nastavku je ispričao kako mu je jedan kardinal rekao da im ne treba veleposlanik koji je vjernik, jer vjernika imaju dovoljno, nego je bitno da čovjek bude profesionalac.

S tim primjerom u vezi može se vidjeti da se fikcija često inspirira stvarnim životom. No prava snaga filma leži u njegovoj sposobnosti da pred gledatelja stavi razne ličnosti, a ponajviše da postavi pitanja, čak i ona neugodna, koja se ne sviđaju ponekim ortodoksnim "apostolima" koji će u svemu vidjeti kojekakvu zavjeru, ili ugroženost za vjeru, ili, pak, crkveni nauk. Film, stoga, ne nudi jednostavne odgovore, nego potiče na razmišljanje, što je prijeko potrebno u crkvenom, pogotovo hrvatskom, kontekstu. A što se estetike tiče, kulise filma, iako udaljene od Vatikana zbog zabrane snimanja filmskim ekipama na vatikanskom tlu, uvjerljivo prenose atmosferu Rima. Takvo je ozračje idealno za ovakav crkveni triler, s velikom ljubavi prema detaljima, kako protokola najstarijeg rituala, tako i same priče. Premda će upućeni teolozi nalaziti neke formalne nekonzistentnosti, zanemarit ćemo ih jer znamo da je riječ o fikciji koja nas nadahnjuje na kritičko promatranje te realnosti, napose na uvažavanje umjetničke slobode.