Germanist i sveučilišni profesor te bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, najuspješniji je i najčitaniji romanopisac mlađe srednje generacije. O tome svjedoče njegovi romani ‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’, a kolekciji nagrada, kao što su Gjalski i Galović, te dvije nagrade Tportala, pridodao je i nagradu Fric tjednika Express i 24sata, koju je dobio za posljednji roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ u izdanju izdavačke kuće OceanMore.

Inspiriran samoubojstvom mladog policajca, Kristian Novak u tom impozantnom križancu političkog krimića, psihološkog trilera i društvene kronike donosi napetu i sočnu priču o zločinu, pravdi i istini, ljubavi i slobodi, a posebno o korupciji u policiji, školskom sustavu i zviždačima. Također i o ljudima čiji se problemi, kako ističe Novak, ne mogu riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe. Novakove romane prepoznala su i kazališta. Predstava “Črna mati zemla”, koju je u ZKM-u režirala Dora Ruždjak Podolski prema njegovoj istoimenoj knjizi, doživjela je prošlog tjedna stotu izvedbu. Predstava “Ciganin, ali najljepši” Ivice Buljana izvodi se s uspjehom u zagrebačkom HNK, a ovaj najnoviji roman “Slučaj vlastite pogibelji” praizveden je u režiji Ivana Plazibata u koprodukciji varaždinskog i riječkog HNK.

Express: Dobili ste nekoliko nagrada, među njima i dvije nagrade Tportala, Gjalskog i Galovića, a sad i nagradu Fric za roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’. Možete li nam reći koliko vam je važna ta nagrada koju ste dobili za ‘Slučaj...’, roman u kojemu se bavite prilično riskantnim temama?

Svaka nagrada puno znači onome tko je osvoji, ali istodobno ne govori ništa o onima koji je nisu osvojili, nije svjedočanstvo manjka kvalitete njihova rada. Jer dosta je tu faktora, može biti politički trenutak, može biti sam fokus određene nagrade, sastav žirija i još mnogo toga. Nagrade su možda najvažnije mladima i neafirmiranima jer pomažu vidljivosti i daju opravdanje za daljnju borbu. Tu sam fazu doduše prošao, ali opet, silno mi znače nagrade koje je osvojila upravo ova knjiga. Jer s njom sam riskirao na nekoliko razina, kao čovjek i kao autor. U prvom redu zato što sam, na stranu maksima da književnost ne treba dovoditi u izravnu vezu sa stvarnosti na kojoj je temeljena, nepozvan ušao u intimni prostor stvarnih ljudi koji su proživjeli tragediju. Moja supruga, inače optimistični dio tandema, rekla mi je u jednom trenutku: “Šanse da ovo završi dobro za tebe blizu su nuli”.

Express: Jednom ste izjavili da ste deset godina opsesivno pratili tragični slučaj policajca u Međimurju, koji ste zatim pretočili u roman. S obzirom na to da je nadahnut istinitim događajima, jesu li vas mučile neke dvojbe tijekom pisanja? I jeste li dodatno istraživali organizaciju policije, koja kod nas ima status gotovo nedodirljive vertikale?

Dobro ste pogodili, upravo je u tome bila najveća dvojba, ona etička: odakle meni pravo da kopam po ranama koje nikad neće zacijeliti i da u to, htio - ne htio, uvlačim preživjele čestite i tihe ljude, ljude koji to možda nisu tražili. A sve da bih napisao roman na koji ću se potpisati, kao na spomenik samome sebi. Tako je govorio jedan od glasova koji su svih tih godina odzvanjali iz podsvijesti, predbacivao mi eksploataciju tuđe patnje. Ali taj glas to čini kod svake priče koju pišem. No jedan je drugi glas govorio: “Čovječe, ne obaziri se, ovo je važna priča. Ako daš doista sve od sebe, otvorit ćeš joj šansu da ne ostane zauvijek zaboravljena, i da ljudi koji prolaze kroz slične stvari osjete barem to - da netko vidi njihovu žrtvu”. I da, da bih vjerovao samom sebi, morao sam opet istraživati, razgovarati s djelatnicima MUP-a, ali samo do neke granice. Namjerno sam ostavio neke opise površinskima i laičkima. Trebalo je zaštititi ljude i priuštiti si barem iluziju argumenta obrane - ljudi, ovo je fikcija, ne vjerujte ništa. S time se taj tekst neprestano igra. A povremeno i zavjerenički namiguje.

Express: Roman se može definirati kao društveno-politički krimić, koji preko motiva smrti mladog beskompromisnog policajca Nene progovara o korupciji u policiji. što je prilično vrući spisateljski zalogaj, osobito u našem društvu u kojem svjedočimo brojnim koruptivnim aferama, od najnovije, kao što je slučaj Beroš, pa nadalje. A i u ranijim romanima pisali ste o manjinama, diskriminaciji, predrasudama, imigrantima... Smatrate li se angažiranim piscem koji svojim naslovima prokazuje društvenu nepravdu i tako utječe na čitatelje?

Činjenica je da se ne hvatam pisanja ako se nečega ne bojim, pa se onda krećem u smjeru rastućeg straha, kao što je to opisao moj bivši kolega s faksa, odlični dokumentarist Dario Juričan. Međutim, mene društveni angažman posredstvom književnog teksta ne zanima. Bilo bi divno da netko napiše pjesmu zbog koje će pasti Vlada, ali kakve su šanse da se to dogodi u naše vrijeme? Zato kažem: “Hoćeš se društveno angažirati? Onda djeluj izravno. Ne piši knjige, ne snimaj filmove, oni drukčije djeluju”. Ako knjiga barem potakne diskusiju, učini da se lome koplja, otvore pitanja, to je divna nuspojava. Ali to kao autor ne mogu nikad predvidjeti. Pišem o stvarima koje me se tiču, koje me na osobnoj razini aktiviraju i stavljaju pred propitivanje - koliko sam odgovoran, koliko sam hrabar, koliko sam reaktivan... I ako u tom pisanju budem do bola iskren, mislim da dio publike reagira upravo na to. Ne pišem iz perspektive moralnog ili kojeg drugog autoriteta, nego iz perspektive kotačića koji je i sam dijelom mehanizama koji su u stanju samljeti časne ljude.

Express: Neki kritičari već su otprije definirali vaš način pisanja kao moralni aktivizam, što je u ovom posljednjem romanu gdje progovarate o moralnim dvojbama junaka došlo do punog izražaja. Što mislite, zašto smo se kao društvo našli u situaciji u kojoj smo prihvatili snižavanje i relativiziranje moralnih i etičkih kriterija?

Nisam siguran da smo se “našli” u tome, vjerujem da je to konstanta, jer takva je ljudska priroda. Zašto su nam, recimo, Antigona ili koja god antička drama i dalje aktualne? Zato što su moral i etika jedino na papiru i u ideji savršeno čisti. Stavi ih među stvarne ljude i odjednom se stvari mijenjaju, usložnjavaju, odjednom moramo postati misleća bića koja će ponekad morati učiniti krivu stvar radi većeg dobra ili odabrati manje zlo. Toga će biti dok je svijeta i čovjeka. I uvijek će postojati oni koji ne promišljaju o svojim postupcima, koji ispravnim smatraju sve što njima odgovara, kroje pravdu po svojim potrebama. Bude mi teško kad vidim pravednički bijes čovjeka koji je sasvim sigurno u krivu, a toga je bilo u zadnje vrijeme u nas, sjetimo se afere s nakazama ili penzionera kojemu je sin smještao milijune na račun. Kako divljaju kad ih se snima. Kod takvih vidiš da nema refleksije, nema kajanja i nema srama.

Express: Jednom ste otkrili da ste istovremeno bili ministrant i predsjednik pionirskog odreda u školi, dakle može se reći da ste upoznali Crkvu iznutra, a i u romanu je zanimljiv lik Župnika. Kako objašnjavate da se unutar hrvatske Crkve javljaju neki čudni likovi koji promoviraju vrlo konzervativne i ultradesne stavove, osobito prema ženama? I kako doživljavate subotnje klečanje muškaraca diljem zemlje?

Da, istina je, bio sam pionir i ministrant, prava mala međimurska Crna Guja!
Iz današnje perspektive, to izgleda kao kontradikcija, ali tad je to bilo normalno. Obje činjenice su se odrazile na moj identitet, imao sam i imam faze žešćih otpora i propitivanja, kao i faze prihvaćanja. Kao prakticirajući vjernik ne skrivam ni da se s mnogim stvarima koje proklamiraju neke katoličke udruge u nas uopće ne slažem. Zato jer smatram da su u suprotnosti s načelima ravnopravnosti i slobode. I zato što pokušavaju stvoriti eho-komoru podobnih, da bude što finije i ugodnije biti katolikom. To znači i prebaciti neke stvari kojima bismo se trebali baviti kao pojedinci na sustav. Ako zakonski zabranimo pobačaj, jedna briga manje. Onda se nitko neće morati osobno žrtvovati da u njegovoj okolini toga bude manje. Ili, recimo, stvoriti bolje uvjete za rodilje i mlade obitelji, učiniti spolni odgoj dostupan svima i u pravoj dobi, da dođe do što manje neželjenih trudnoća. Ajmo se zatvoriti u tvrđavu, da se ne moramo previše baktati s nekim tko je došao iz druge kulture i vjeruje u nešto drugo. Ali ti pokušaji kombiniranja zadrtosti i kršćanskih vrijednosti nužno dovode do kognitivnih disonanci i logičkih salta mortalea. U eho-komoru je, primjerice, dobrodošao političar koji dobiva izbore tako što navodno brani kršćanski moral i tradicionalne obiteljske vrijednosti, ali i njegov frend koji je optužen da je kokainom plaćao prostitutke. Ali nisam dobrodošao ja i još mnogi koji misle kao ja. Treba jasno reći, vjernici su kudikamo heterogenija skupina nego što ih se često prikazuje. Ne, ne klečimo svi po trgovima, neki od nas ni ne razumiju zašto momci to rade. Razumijem da su izašli iz sakralnog u javni prostor. Znači, silno im je važno da budu viđeni, razumijem i to. Mora da je nešto baš bitno, nešto od šireg značaja, za čovječanstvo i svijet. Izlaskom pozivaju i druge da im se pridruže u htijenju nečeg važnog i dobrog. A onda saznam da oni žele da se žene čednije oblače, a da muškarci budu muževniji. Pa mi padne tlak u kabini.

Express: U romanu također donosite suptilnu kritiku tri stupa društva - obitelji, škole i policije, koji funkcioniraju tako da se problemi guraju pod debeli tepih. Jesmo li kao nacija preveliki konformisti i poltroni, imamo li premalo zviždača? Jesmo li hrabri, kao profesorica iz ‘Slučaja...’ koja priprema Antigonu, da krenemo sami protiv sustava? Šutimo li previše?

Pitanja su postavljena u prvom licu množine, a mislim da se trebaju prvo postaviti u prvom licu jednine. Kakav ili kakva sam ja? Ako sam jak i odvažan samo kad sam dio nekog “mi”, onda to isto nije neka sreća. Jedva da prođe tjedan da se ne sjetim prve hrvatske zviždačice Ankice Lepej. Ne zaboravljam joj lice. Nagazili su je barbarski, a odgovor je bio neprimjereno civiliziran. Dobila je podršku dijela javnosti, intelektualaca, kulturnjaka... I unatoč tome, ostala je sama sa svojom odlukom i njezinim posljedicama. Možda smo tad trebali svi na ulice, nemam pojma, bio sam tinejdžer. Ali kako bilo, zviždač ostaje sam i dokle god je tako, dokle ne može računati da će iza njega stati neki “mi”, bit će nam kako je. Imamo ljude koji se bore protiv sustava, samo što njihove priče često ostanu neispričane, lako se na njih baci neki spin. Ako su žene, onda su histerične, ako su muškarci, onda su nesposobni, nisu se sami nakrali pa to jal i zavist iz njih progovara... I odjednom se čini da stvar nije tako čista. U javnom prostoru je tako lako pokopati vijest, samo treba bombardirati potpuno irelevantnim aspektima. Ode ministar zdravstva u zatvor i sad mi već tjednima pričamo o knjizi koju je čitao, a ne o tome što je napravio i u kakvom stanju nam je zdravstvo. Pa jesmo li više u stanju držati se osnovne informacije kad je imamo?

Express: Je li vrijedno ono što se dobiva u zamjenu za istinu, nepotkupljivost i beskompromisnost?

Mislite na cijenu koju treba dati za istinu, nepotkupljivost i beskompromisnost? Visoka je, ponekad krajnja, o tome pišem u zadnjoj knjizi. I pišući se razračunavam sam sa sobom. Na spoznajnoj razini stvar je jasna - konformizmom rješavamo probleme samo za sebe i samo privremeno. Pobunom, kako god završila, otvaramo procjepe i djelujemo za kolektiv. Još jednom, konformizam je rješenje ako ne mislim dalje od sebe. Beskompromisnost je rješenje ako mislim na svoje potomke i zajednicu. Ali sve je to lako promatrati iz distance, drugo je kad se osobno nađeš u takvoj situaciji.

Express: Iako ne pišete direktno o politici, političnost je nezaobilazni dio vaših romana. Kakva je politička kultura u Hrvatskoj?

Evo nekoliko trenutnih osobnih impresija, mračne su, pod dojmom sam predizborne kampanje koja je u tijeku. Politička kultura nam je takva da polazimo od pretpostavke da je krajnji cilj diskusije konsenzus, a ne treba niti može biti. Rano u diskusiji svima je jasno da suglasja neće biti, pa svatko počne udarati po svom, selektivno argumentira, selektivno tematizira, i nitko više nikoga zapravo ne sluša, nego se nabacuju provokacijama i nadmudruju. Kao supružnici koji u svađi žele samo diskreditirati, iznijeti pobjedu, a ništa supstancijalno ne kažu. To nije dijalog. Tako je tamo gore. A ovdje dolje, među glasačima - ne glasamo za programe, nego za imidže. Postajemo svjesni toga, pa nam se zbog toga sve čini lažnim, sve gledamo kroz prizmu toga tko se kakvim prikazuje, ne kakav tko doista jest. Došli smo do situacije da zapravo ne vjerujemo nikome tko se želi domoći vlasti, pa glasamo za manje zlo. Unaprijed se zna tko će izvući koji argument, tko će kako polarizirati, vidjeli smo istu predstavu već desetke puta. U srazu retorike nade i retorike straha, strah pobjeđuje. Ljudima imponira agresivnost u nastupu. Bijesna osoba kao da podsvjesno daje dopuštenje i ostalima da budu bijesni. A kako u našem društvu ima puno potisnute agresije, to je recept za uspjeh. Pomirili smo se s tim da polusvijet koristi državu kao kravu muzaru, kad povremeno netko padne, počnemo odbrojavati kad će van. Kampanje lažnih vijesti i blaćenja dostupne su jednako svima, ne mogu se sankcionirati niti držati pod kontrolom jer se provode na društvenim mrežama. Za laži tamo nitko ne mora odgovarati, a prolazi ne ono što je istina, nego što je zabavno. I, zadnje, u Sabor redovito, kao po nekom paklenom planu, uđe barem jedan redikul, pa se onda svi ostali čine malo podnošljivijima. U svemu tome, mnogi kvalitetni ljudi koje poznajem, a koji bi bili idealni da se kao najbolji od nas bave politikom ove zemlje, jednostavno rade da budu od politike što neovisniji, da ih se što manje tiče. Eto. Ali znalo je biti i gore i, uostalom, nada je obveza svih nas.

Express: Otvarate i pitanje slobode. Kako ocjenjujete stupanj slobode i demokracije u Hrvatskoj?

Boljim nego što je bio prije. I mislim da je tome dosta pridonijelo članstvo u Europskoj uniji. Iako i ona ima svojih problema i korupcije i truleži, barem imamo neku instancu iznad koja ima dovoljno moći da se netko od ovih doista visoko pozicioniranih, a kvarnih, strpa u zatvor. Vjerujem da je dug put pred našim pravosuđem, ali ako se dogodi da u zatvoru može završiti premijer, ministar i slično, ako se u medijima može slobodno kritizirati vlast, nije nam baš toliko loše. Međutim, jedna stvar me zabrinjava, kao političkog laika - jednom sam samo rekao da sam apolitičan, pa su me pametniji od mene ispravili i poučili - kako to da Hrvatska, ako ipak imamo slobodu iznositi što moćnici rade, opet manje-više glasa jednako? Pada mi na pamet, kao prvo, da je jedna stvar što se događa na razini države, a druga na razini lokalnih vlasti i elita, gdje povezanost gospodarstva, institucija i pojedinca ide puno dublje i puno je čvršća. Pa će ljudi glasati za isto samo da očuvaju status quo. I drugo, uz nekoliko izuzetaka, dobrim dijelom političke scene vlada nedostatak alternative. Imaš slobodu biti kritičan, ali ako nemaš pravu alternativu kad dođe do izbora, pitanje je možemo li to nazvati slobodom.

Express: U tom kontekstu zanimljiv je eksperiment Marine Abramović, koji također spominjete u romanu, kad je ona preko svog slavnog performansa ‘Ritam nula’, izvedenog ‘70-ih u Napulju, upozorila na to da pasivnost na neki način izaziva agresivnost kod drugih. Kakav je vaš stav o tom potresnom djelu?

Kao i liku Profe u mom romanu, za mene je to jedan od najfascinantnijih podviga u povijesti umjetnosti, i ne samo umjetnosti. Jer to nije bio čisti art, sam sebi svrhom, nego se umjetnost tu susrela s (auto)etnografijom, socijalnom psihologijom, brišu se granice umjetnosti, taj performans uvlači recipijenta u sebe. I neprestano nas tjera na razmišljanje, dinamika između gledatelja i umjetnice koja se postigla u tih nekoliko sati. Što je protagonistica bila pasivnija, to su gledatelji bili aktivniji, agresivniji, pa destruktivniji. Vjerujem da bi bilo slično da je taj performans proveden bilo gdje u svijetu i da iz toga možemo učiti. Slažem se s vama, pasivnost izaziva tuđu agresivnost i zato treba oprezno s tim. Jer tko odluči biti pasivan, kad-tad će morati preuzeti odgovornost za to.