Iako su ga NATO-ovi saveznici predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama napali ekonomskim sankcijama - koje nikada nisu srušile ni jednog despota, a koliko su besmislene sjajno se vidi po Kubi i Fidelu Castru, koji će umrijeti u krevetu - Vladimir Putin pogođen je u staklenu bradu gotovo slučajno, jednim, možda, zalutalim hicem. Njegovu je moćnu Rusiju, naime, zaljuljao tek silovit pad cijena nafte, neviđen u svijetu još od 1979, od vremena Afganistanskog rata. Povijest gotovo da se ponavlja. Saudijska Arabija tada je povećala proizvodnju nafte do te mjere da se cijena barela srušila, razorivši šahov režim u Iranu, poljuljavši sovjetski imperij do te mjere da se više nikad nije oporavio... 

Kao i onda, i danas su najugroženiji Iran i Rusija, neprijatelji Rijada, saudijskog dvora i Sjedinjenih Američkih Država. Hoće li to opet dovesti do smjene režima u Moskvi i Teheranu? Što je pokazala ova kriza? To da se moć obnovljene Rusije ne temelji na čvrstoj mreži institucija i diverzificiranom gospodarstvu koje proizvodi masu roba široke potrošnje nego je moć bazirana na karizmatskom lideru, koji je samo ljudsko biće, i na energentu, koji danas stoji ovoliko, a sutra može triput manje. Prežive li on i režim ovo iskušenje, Rusija će morati provesti ozbiljne strateške zaokrete... U knjizi “Povijest suvremene Rusije od carizma do 21. stoljeća” engleski je povjesničar Robert Service vrlo akribično opisao sve prekretnice moderne ruske države, od kolebljiva i sentimentalna Nikolaja II. Romanova do Putina.

Lenjina su vidjeli kao Pernara, a on se pokazao kao najjači makijavelist

Njegova knjiga jako nam približava ovu golemu, nepoznatu, misterioznu zemlju, koja je od Napoleona do danas bila meta nekoliko invazija sa zapada - od Kaisera, preko bijele garde koju su podupirali Englezi, do velike Hitlerove invazije u kojoj je SSSR imao 26 milijuna mrtvih, a razoreno je 1700 gradova i 70.000 sela...Rusija je uvijek funkcionirala s jakim vladarom, piše engleski povjesničar, no on nikada nije imao apsolutnu moć, i bio je uvijek “podjednako vladar kao i zatočenik sustava.” Zemlja je poprimala obilježja svoga lidera. “SSSR-a ne bi bilo bez Lenjinove nesnošljive samouvjerenosti, niti bi bez Gorbačovljeve naivne smionosti doživio onakav slom kakav je doživio.” 

Lenjin je, svakako, presudan čovjek novije ruske povijesti. U doba pred revoluciju bio je gotovo neka vrst ruskog Ivana Pernara - buržujski sin, nevješt u visokoj politici, pa ipak, upravo je on uveo Rusiju u sedamdesetljetnu diktaturu. “Saveznički veleposlanici u Petrogradu”, piše Service, “nisu znali bi li se smijali ili plakali. Kako može takav skorojević pretendirati na ulogu u svjetskoj politici? Nije li točno da je Lenjin provodio više vremena u švicarskim knjižnicama nego u ruskim tvornicama? Nije li on bio nesposoban intelektualac, koji će se utopiti u moru pravih teškoća, kad jednom bude stvarno imao vlast?”

Kerenski je bio tako iscrpljen da je posezao za kokainom i morfijem

Lenjin je, dakako, imao teškoća - ali ih je svladao. Malo ljudi danas zna da Cara u Rusiji nisu srušili boljševici. Carstvo se urušilo nakon duge unutarnje agonije i teškoća izazvanih ratom, a vlast preuzela koalicijska vlada kojoj je na čelu bio Kerenski. No i ona je bila labava. Nitko s ljevice nije vjerovao da Rusija nakon monarhije može odmah iskoračiti u socijalizam - nitko, osim Lenjina. U općem rasulu ranog postcarizma, on je bio sklon munjevitom preuzimanju vlasti, ali ni on nije vjerovao da će se njegova vlada održati. Lenjin je zapravo vjerovao da će Rusima ostaviti primjer, presedan kakav je u Parizu svojedobno ostavila Pariška komuna. 

“Kerenski je bio iscrpljen čak i prije nego što je počeo s predsjedničkim dužnostima, tako da je, da bi se održao, pribjegao morfiju i kokainu”, piše Service. Za to je vrijeme Lenjin, u Helsinkiju, sa zadovoljstvom čekao razvoj događaja, a onda, uz financijsku potporu Nijemaca, ušao u Rusiju maskiran u luteranskog pastora... Da je bilo tko drugi tada vodio boljševike, Rusija bi krenula u sasvim drugom smjeru. Svi su socijalisti, naime, imali na umu sustav s općim pravom glasa, no “Lenjin je zagovarao diktaturu, klasnu diskriminaciju i nametanje ideologije”. U knjizi “Država i revolucija” on je dao teorijsku osnovu diktature, preuzevši ulogu Robespierrea, ali i Mara i Saint Justa iz Francuske revolucije. U trenutku kada se prevrat zbio, većina građana Petrograda o tome nije imala pojma. “Ratni brod Aurora doplovio je u rijeku Nevu i uperio topove prema Zimskom dvorcu. 

Kerenski je uvidio da mu nedostaju snage za spašavanje Privremene vlade. Iskoristivši kaos, ušao je u službenu limuzinu koja je bila propuštena kroz redove opsjedatelja. U međuvremenu je stigao Lenjin iz svog skrovišta. Došao je tramvajem...” Svjedoci kažu da je bio tašt, nesnošljiv prema drugom mišljenju, no da je bio i tako dobar govornik da su “njegovi protivnici zabilježili kako je činio da se masama njegovih pristaša od uzbuđenja nakostriješi kosa na potiljku.” Lenjin je uskoro osnovao i političku policiju, Čeku. Ona je proganjala protivnike, isprva razmjerno skrupulozno, ali je s vremenom posezala za sve oštrijim mjerama. Sovjetski Savez nije bio zamišljen kao nastavak Ruskog Carstva drugim sredstvima. “Osim Buharina” navodi Service, “ vodeće ličnosti CK nisu bili Rusi. Trocki, Kamenjev, Zinovjev i Sverdlov bili su Židovi. 

Lenjinov kult ličnosti

Staljin je bio Gruzijac, Đeržinski je bio Poljak, a Lenjin samo dijelom Rus. Zauzeli su vlast u Petrogradu kako bi pregradili politiku čitave Europe, a kod kuće su namjeravali preurediti Rusko Carstvo u mnogonacionalnu socijalističku državu slobodnih i jednakih naroda...” Oni koji misle da je revolucija bila jednostavna stvar, i da su boljševici samo izvršili državni udar, grdno se varaju: u Rusiji je nakon 1917. plamtjelo više od deset građanskih ratova! Sibirom su vladali bijeli, Kolčak, Denikin, Judenič i Wrangel, s kojima su se Lenjin, Staljni i Trocki dugo tukli, sve do konačne pobjede. Na Kavkazu su plamtjeli etnički sukobi, Ukrajina je bila sklona separatizmu.

Boljševici su, zapravo, morali uložiti silnu energiju da bi do 1922. svladali sve džepove otpora i konsolidirali državu koja je obuhvaćala šestinu planeta zemlje. No nakon konsolidacije poretka, u Sovjetskom je Savezu zavladalo siromaštvo. Zemlja je bila iscrpljena ratom, a novi sustav nedjelotvoran, pa je Nikolaj Buharin, mezimac revolucije, formulitao novu ekonomsku politiku. Dopustio je malu privatnu inicijativu, i Rusima poručio: “Bogatite se!” Te bi riječi čak i danas, u Hrvatskoj, zvučale smiono, no u socijalističkoj Rusiji su bile šokantne...

Ta je politika dovela do ozbiljnog gospodarskog rasta. U međuvremenu je u pozadini rastao represivan aparat: nakon atentata koji je na Lenjina počinila Fani Kaplan, proglašen je “crveni teror”. U Petrogradu je strijeljano 1300 zatvorenika. Od 1918. do 1920. tajna policija Čeka, prema službenim podacima, provela je 12.733 egzekucije (neslužbeno: više od 300.000). Trocki je 1920 godine objavio knjigu “Crveni teror”... Revolucija se u međuvremenu sve više fiksirala na svoga tvorca, proizvodeći spontano kult ličnosti. Kad je Lenjin umro, osnovan je institut za mozak, pa su istraživači uzeli 30.000 komada Lenjinova moždanog tkiva, tražeći uzroke njegove genijalnosti.

U pozadini je izrastao novi lider, Staljin. Iako danas uživa reputaciju radikalnog ljevičara, Staljin je zapravo bio pragmatik, nalik na francuskog ministra policije Fouchea, koji je uvijek pripadao samo jednoj stranci – stranci većine. Na sastancima je uvijek šutio, ne zato što je bio mistik nego zato što je htio vidjeti kakvo će biti većinsko mišljenje, pa da mu se prikloni. Krajnje podcijenjen, Staljin je eliminirao jednog po jednog protivnika, sklapajući privremene saveze sa stranačkom ljevicom, pa s desnicom, koji su trajali toliko dok su mu trebali. 

Na kraju je iz partije i države prognao i svog ključnog protivnika, Trockog, Velikim terorom počeo se služiti tek nakon atentata na njegova prijatelja, ali i konkurenta, vođu lenjingradskih komunista Sergeja Kirova. Premda nije bio Rus, Staljin je, zapravo, bio velikorus, fanatično posvećen razvoju zemlje. “Smanjiti tempo”, rekao je 1931., “znači zaostajati. A tromi budu pobijeđeni. No mi ne želimo biti pobijeđeni. Povijest stare Rusije sastoji se, među ostalim, u tome što su je stalno pobjeđivali zbog njene zaostalosti. Pobijedili su je mongolski kanovi.

Pobijedili su je turski begovi. Pobijedili su je švedski feudalni vladari. Pobijedili su je poljsko-litvanski plemići. Pobijedili su je anglo-francuski kapitalisti. Pobijedili su je japanski moćnici. Svi su je oni pobijedili zbog njene zaostalosti.” A on nije želio biti pobijeđen, ni po koju cijenu. Staljin je započeo politiku urnebesne industrijalizacije zemlje. Ona se oslanjala na preseljenje velikih masa radnika sa sela u grad, kolektivizaciju poljoprivrednih imanja, otimanje stoke i poljoprivrednih proizvoda od seljaka. Na selu je vladao silan teror, ali je Staljin uspijevao s prislnom modernizacijom. Ne samo to: godine 1897. samo je polovica muškaraca bila pismena, no 1939. pismenost je došla do 94 posto. Do 1940. godine SSSR je imao 199.000 škola. 

“Bile su”, piše Service, “sagrađene ne samo na glavnim područjima kao što su Rusija i Ukrajina nego i u najudaljenijim krajevima kao što je Uzbekistan...” U državi je sagrađeno oko 28.000 kina. Moskva je već 1935. imala podzemnu željeznicu. Od 1940. do 1944. SSSR je proizveo 130.000 aviona! “Staljin je bio svjestan rupa u svom obrazovanju”, piše Service, “ pa je 1920. uzeo Jana Stena za svog privatnog učitelja filozofije. Bio je također nezasitan čitatelj, i navodno je prolazio dnevnu kvotu od 500 stranica. Iako su se predmeti njegova proučavanja mijenjali, njegova je usredotočenost bila stalna”.

Industrijski rast bila je Staljinova opsesija, i on je tu zemlju, barbarskim sredstvima, izveo iz barbarstva. Rast je, piše Service, bio vratoloman - Rusija je u 20 godina industrijalizirana toliko koliko su zapadne zemlje bile industrijalizirane u 150 godina. No cijena koja je za to plaćena bila je strašna. Staljin 1933 . provodi veliku čistku “karijerista, besposličara, pijanica i oporbenjaka koji se nisu pokajali”- bez partijske je knjižice ostalo 854.000 ljudi. Godine 1935. čistka stranke pogađa karijeriste - to su bili oni koji su knjižicu imali samo zbog kakve koristi. No nakon što 1936. doznaje da Trocki iz Turske šuruje s njegovim protivnicima u Rusiji, Staljin 1938. pokreće “veliku čistku”. Godinu dana prije odobrio je mučenje zatvorenika radi iznuđivanja priznanja - prije se tehnika slamanja sastojala od nenasilnih postupaka, poput iznurujućeg nespavanja. 

Šef policije Ježov u jednom trenutku dolazi Staljinu s popisom 259.450 osoba koje bi NKVD trebao uhititi tijekom sljedeća četiri mjeseca... Bilo je određeno da 72.950 žrtava treba strijeljati, a ostalima odrediti osam do deset godina zatvora ili radnog logora - po sustavu kvota, bez neke osobne krivice. Prema službenim podacima, od 1937. do 1938. godine pogubljene su 681.692 osobe. Servic govori o tome da je u Rusiji tad uspostavljena prava “kaznena industrija”. Staljina je fascinirao Džingis-kan. Često ga je citirao. “Smrti pobijeđenih potrebne su za spokoj pobjednika”, govorio je, citirajući mongolskog vođu poznatog po okrutnosti.Staljin je, navodni Service, tijekom godina pregledao 383 popisa najvažnijih uhićenika, uvezanog u svežnjeve koje je nježno zvao albumima, a njegov posao, koji je sam sebi dodijelio, bio je da stavi broj uz svako ime. Broj 1 bio je preporuka za smaknuće, broj 2 bio je 10 godina u logoru, dok je broj 3 značio da odluku prepušta Ježovu. 

Unatoč ozbiljnim pogreškama u pripremi obrane zemlje od njemačkog napada, Staljin je razvio strahovitu vojnu industriju. Osobno je nadzirao preseljenje nekoliko tisuća tvornica iza Urala, a čim mu je zagustilo, iz zatvora je vratio najsposobnije zapovjednike, poput Pokljaka Rokosovskog. Jedini koji se Staljinu usuđivao suprotstaviti bio je maršal Žukov, čovjek koji je dobio sve najvažnije bitke – Staljingrad, Moskvu, Lenjingrad, Kursk, i napokon, čovjek koji je zauzeo Berlin. Service piše kako je Žukov, nakon ulaska u Berlin, kanio zatvoriti Hitlera u željezni kavez i tako ga voziti kroz njemačku prijestolnicu, no Hitlera nije zatekao živog. Iako je bio silno karizmatičan, 1957. godine Hruščov ga je umirovio. Hruščov je otpočeo umjerenu destaljinizaciju zemlje, ali se nakon nekog vremena pokazalo da ta stvar ne smije otići predaleko jer bi ugrozila previše ljudi koji su bili Staljinovi saveznici.

Service vrlo detaljno opisuje sovjetsko razdoblje nakon Staljina. Iako je ono bilo manje uzbudljivo od minule epohe, nije bilo manje važno. Sredinom šezdesetih sovjetski vođa Andrej Kosigin pokušava izvesti reforme koje bi snažnije razvijale industrije koje proizvode robe široke potrošnje, ali ta reforma biva zaustavljena. Politbiro je zanimala samo proizvodnja oružja i ratne opreme. Pokazalo se da je Rusija tada propustila izglede da se razvije kao civilno društvo. Jeljcin je tu zemlju posve upropastio i odveo u bankrot, Putin ju je konsolidirao, ali bez industrijalizacije i gradnje ustanova. Prežive li naftni rat, to će im morati biti prvi zadatak.