Nekoć ugledni filmski redatelj Emir Nemanja Kusturica, koji na skupovima izjavljuje da bi rado u džepu imao malu atomsku bombu kojom bi prijetio svima koji su protiv Republike Srpske,  tijekom gostovanja u emisiji "Agape" naveo da se sam automobilom tajno dovezao u Sarajevo.

- Recimo, ja sam tajno jedne večeri otišao u Sarajevo da provjerim je isti broj stuba koje sam opisao u knjizi, kojima sam se penjao do OŠ "Hasan Kikić" i da vidim je li ta kuća, koja mi je sijevala u snovima ili u nekim radnjama koje su bile vezane za nju, veća ili manja od tog što sam zamislio - kazao je Kusturica dodavši da je to bilo čudno zato što je bila noć pa je sve bilo "prigušeno".

- Nije bilo dovoljno svjetla, ali je bilo mnogo manje nego što, recimo, jedna slika u dnevnim novinama... Kada je izašla moja prva knjiga, oni su nešto reagirali na to pa je u 'Vremenu' izašlo... Te stepenice su bile slikane nekim širim objektivom pa je to izgledalo kao da se penješ na Trebević, na neko izletište. Međutim, kada sam došao tamo i ugledao te stepenice, to su bile kamene stepeničice koje nisu imale, kako bih rekao, kao kad odeš u Atenu pa vidiš mjesto koje je zapravo napravljeno po mjeri čovjeka. Kad odeš u Akropolu, odjednom vidiš sve. Tamo je to ličilo... Izazvalo je neku sjetu. U toj percepciji, taj prostor je mnogo ljepši u snovima nego u svojoj realnosti- ispričao je dodavši:

- Vidio sam da sam pogodio... Još uvijek imam snage. Mogu trčati, tako da ako je trebalo, da me je netko ganjao, zbrisati. Znao sam dobro te ulice i niko me ne bi mogao uhvatiti. Znao sam točno u koju straćaru utrčatiu, pod koji tavan, jer tamo sam, na kraju, proveo djetinjstvo - kazao je Kusturica.

"Emire, spali se!"

U jednom tekstu koji je objavio u sarajevskom "Oslobođenju" napisao je da on toliko voli Sarajlije da bi bio spreman spaliti se za te ljude. U to vrijeme nije bilo društvenih mreža ni lajkova, ali je drugim kanalima, objavio je Večernji list, primio puno poruka koje su se u osnovi svodile na rečenicu: "Emire, spali se!"

Još godinama je pitanje zašto se nije spalio bilo neizbježno u svakom razgovoru za novine ili televiziju. Primjerice, naslov u Globusu 1993. godine vrištao je: "Emir Kusturica, čovjek koji se trebao spaliti!" A u samom razgovoru, vođenom na Filmskom festivalu u Berlinu povodom prikazivanja "Arizona Dream", Kusturica je u svom stilu odlučno izjavio: "Ja sam veći Turčin i Musliman od Alije Izetbegovića!" Godinu dana kasnije na Canneskom filmskom festivalu prikazan je njegov film "Underground". Bio je to dotad najskuplji europski film svih vremena. Film je trebao poslužiti i kao vizualizacija njegove teze da je za ratove s kraja 20. stoljeća na Balkanu prvenstveno krivo sveopće kolektivno ludilo svih naroda koji su ratovali. Tim povodom dao je poduži intervju za poznati francuski filmski časopis Cahiers du cinema. "Ne treba se bojati velike Srbije", izjavio je tom prilikom, "nego velike Njemačke", te je dodao i ovo: "Hrvatska, Bosna i Mađarska nacistički su sateliti."

Kusturica: Srbi moraju biti etnički čisti

Kusturičini nacionalistički politički stavovi počinju zapravo već kao posljedica zbunjenosti vlastitim identitetom, lako moguće osobnom dramom u njemu samom. Otac Murat, slučajno porijeklom Musliman, odnosno Bošnjak, i majka Senka, slučajno porijeklom bosanska Srpkinja, bili su oboje ateisti, što je u Jugoslaviji, posebno u BiH u dobu neopterećenosti takvim stvarima, bila najnormalnija pojava.
Nitko 1992. nije niti pomislio od Emira Kusturice da se iz Pariza vrati u Sarajevo kako bi gladovao, izbjegavao da ga pogodi metak iz snajpera ili granata. Moguće je da mu mnogi ne bi zamjerili niti to što se tada vratio u Beograd.

Međutim, on je tamo na RTS-u, državnom TV kanalu pod totalnom kontrolom Miloševićevog SPS-a, izdeklamirao da "bosanski muslimani nisu istinsko multikulturno društvo, te da nisu Srbi, nego muslimani bili oni koji su prvi nabavili oružje". Kusturica je poentirao da "svi koji Srbe optužuju za krvavi kraj Jugoslavije, zaboravljaju patnje toga naroda u Drugom svjetskom ratu". U godinama poslije Emir Kusturica nanizao je takvu gomilu katastrofalnih izjava da je i količinski i kvalitetno konkurirao nekima od najgorih raspirivača nacionalističke mržnje na ex-jugoslavenskim prostorima sa svih strana. Govorio je da je "Srbima u prirodi da ratuju", opravdavao je tezu da "Srbi moraju biti etnički čisti", jer "koncept multikulturalnosti ne funkcionira", a najupečatljivija njegova izjava bila je: "Moja obitelj je simptomatičan primjer toga." Etnička oznaka Srbi, naime, uključivala je i njega, koliko god to bilo tragikomično. "Kusturice su 250 godina bili muslimani, ali samo da bi preživjeli Osmanlije", objašnjavao je.

Jedan od rijetkih novinara koji je od raspada Jugoslavije pokušao s Kusturicom napraviti intervju, ispitujući sva sporna pitanja oko njega, bio je Aleksandar Stanković u studenom 2009. za svoju emisiju "Nedjeljom u 2". S ekipom HTV-a Stanković je tada čak otputovao posjetiti Kusturicu u njegovom domu u selu Mokra Gora u Srbiji, sa same granice s BiH i nedaleko od Crne Gore. Kusturica je živce izgubio u 22. minuti intervjua kad ga je Stanković pitao zašto je s Miloševićem pio viski dok je Sarajevo bilo opkoljeno u ratu.

"Uzvratio mi je da nije imao izbora. Na to sam ga podsjetio da je svojedobno izjavio da je bilo dirljivo gledati kako Milošević u haaškoj sudnici šalje poljupce supruzi Miri, te ga pitao hoće li i u Izraelu, gdje snima idući film, Izraelcima reći da je bila dirljiva pažnja kojom je Hitler obasipao Evu Braun u Vučjoj jami. Na to nije imao odgovora, već mi je uzvratio protupitanjem: 'A zašto mi malo ne pričamo o hrvatskim legionarima koji su ubijali Srbe po Hrvatskoj?'", pričao je poslije Stanković.

"Tko ne voli Gotovinu, uvalim mu osovinu"

HTV-ov novinar je odreagirao tako da je pristao da pričaju i o tome, pa ga je pitao zašto je opjevao Antu Gotovinu. Mislio je na stihove sklepane u stilu Bore Čorbe: "Tko ne voli Gotovinu, uvalim mu osovinu." U istom stilu Kusturica je svojedobno opjevao i Radovana Karadžića. Prvo kao: "Tko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana!", a potom i: "Ko ne voli Dabića Rašu, popuši nam k...u našu!" Pod pseudonimom "Raša Dabić" Karadžić se godinama skrivao kao bjegunac pred Haaškim sudom za ratne zločine. Takve svoje stavove svojedobno je u intervjuu za "Globus" pravdao time što je on "uvijek na strani progonjenih", uz sitnu logičku grešku da je riječ o progonjenim, tada osumnjičenicima, poslije uglavnom i osuđenicima, za najmonstruoznije ratne zločine i iživljavanje nad ljudima.

Kusturica se nije proslavio niti svojim javno objavljenim tekstom povodom desete obljetnice smrti Slobodana Miloševića.

"On nije imao atomsku bombu u džepu da bi se suprotstavio čitavom svijetu. Ali moramo priznati jeste se suprotstavio, što je bilo dovoljno da se meni svidi. Poslije dugogodišnjeg odrastanja uz Tita, koji je znao da dugo govori i ne kaže ništa, ali je uradio mnogo, Slobo je govorio jasno i čisto, samo što nije uradio mnogo, pošto mu stanje u svijetu, za razliku od Tita, nije išlo naruku."

U svom tekstu otkrio je da mu je takvim poštovanjem prema Miloševiću bila šokirana i njegova vlastita majka, inače Srpkinja.

"Čiji si ti čovjek, sine?", pitala ga je. Stav po kojem je Miloševićev grijeh samo taj što nije uspio, što je u ratovima na Balkanu pretrpio redom same poraze, a ne što ih je raspirivao i pokretao, zapravo je klasičan stav ekstremnog srpskog nacionalizma u 21. stoljeću. U tom kontekstu i Kusturičina izjava o tome da je "Gotovina momak s kojim bi mogao lakše razgovarati nego sa 60 posto Hrvata", posljedica njegove ideje da je riječ o čovjeku koji bi bio njegov "counterpart", što naprosto ne stoji.

U Crnoj Gori postao je i Nemanja

Niti u 21. stoljeću Kusturica se nije uspio pomiriti s onime što ga je progonilo. U Crnoj Gori se 2005. godine krstio kao pravoslavac, dodavši si ime Nemanja. U veljači 2008. godine na masovnim demonstracijama u Beogradu pred okupljenim mnoštvom je vikao: "Kojem mitu mi pripadamo? Kosovskom mitu!" U siječnju 2010. godine patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril dodijelio je Emiru Nemanji Kusturici godišnju nagradu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda, čime mu je odao priznanje za "izvanredne napore na učvršćivanju jedinstva pravoslavlja".

Također u nedavnom intervjuu za "Večernje novosti" Kusturica je rekao: "Rasplet devedesetih bio je samo dokaz da se tamo ratovi ne vode da bi riješili neki problem, nego, kada završe dejstva, čekaju nove ratove da bi riješili nagomilane probleme iz proteklih vremena 

Jedan od onih koji je Kusturicu dijagnosticirao bio je Andrej Nikolaidis, istaknuti crnogorski pisac: "Time što je svog pokojnog oca proglasio Srbinom, a sebe, Emira, pravoslavnim kršćaninom, lako mu je postalo izabrati svoje u Ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. On nije bio tamo da bi ispaljivao plotune iz topova, ali kad god je mogao, svojim umjetničkim i medijskim istupima pružao im je alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije pristao priznati da je izvorno 'pravoslavni kršćanin'." Kusturica je potom tužio Nikolaidisa zato što ga je ovaj nazvao "medijskom zvijezdom Miloševićevog ratnog stroja". No, u tom dijelu sud je Nikolaidisa oslobodio. Odrezao je kaznu Monitoru koji je to objavio samo zato što se Nikolaidis zaigrao izrazima "glup, ružan i korumpiran" na račun Kusturice. 

U razgovoru za Globus 2009. godine novinaru Darku Hudelistu pojasnio je kako je prešao na srpstvo. Pri ulasku u Ameriku, kad bi cariniku rekao da je Jugoslaven, ovaj je bio dovoljno dobro informiran da mu odvrati – to ne postoji. To mu je postalo "nakazno" pa je odlučio nešto napraviti po toj stvari. "Kad ostaneš bez svoje države do koje ti je toliko bilo stalo, pokušavaš definirati i potvrditi svoj pravi identitet", izjavio je novinaru. Po vlastitim riječima, bacio se na istraživanje i otkrio da je prezime Kusturica duboko ukorijenjeno u pravoslavnoj tradiciji. Pa kad se već sve tako lijepo posložilo, na Đurđevdan 2005. prekrstio se na pravoslavlje, prihvatio krsno ime Nemanja". 

Kusturica je tijekom godina otkrio i gdje mu je nekadašnmji idol pogriješio: "Miloševićeve ključne greške bile su što je mislio da Srba ima 250 milijuna i što nije imao par nuklearnih bombi u džepu." 

"Ako ima ičeg ljudskog u sebi, neće imati miran san"

- Kad se bude pravila antologija filma BiH, na prvoj stranici treba biti velika fotografija Emira Kusturice s dva velika bosanskohercegovačka filma, namjerno podcrtavam bosanskohercegovačka, jer su 'Sjećaš li se Dolly Bell?' i 'Otac na službenom putu' snimljeni od bosanskohercegovačkog novca, sredstvima Forum filma, Televizije Sarajevo, naših poreznih obveznika- kazao je poznati glumac Emir Hadžihafizbegović o Kustucici svojedobno u intervjuu Kristini Ljevak za Express.

- A njegova personalna zabluda da se stavi na stranu zla, na stranu rušitelja Bosne i Hercegovine, na stranu onih koji su četiri godine granatirali njegov grad, u kojem je poginulo 4000 civila i 1600 djece do 14 godina, nešto je s čim on živi. Ja mislim da je napravio krivu stvar što se, birajući između rodnoga grada i ličnog hedonizma, odlučio za pune vreće para i ruska ordenja, a da smo mi ostali na strani civilizacijskih atributa, empatije, morala, etike... Ima jedna rečenica u njegovom filmu, u sceni u kojoj baš ja igram u 'Ocu na službenom putu', tijekom svadbe, kad Miki Manojlović u ulozi Mehmeda Zolja, odnosno Sidranova oca, dolazi s Golog otoka. Tad Senija, koju igra Mirjana Karanović, bratu Zulfikaru, kojeg igra Mustafa Nadarević i koji spoznaje svoju zabludu, kaže: 'Možeš li spavati, braco?'. Nakon pitanja 'Možeš li spavati, braco?', on glavu razbija flašom. Ne znam hoće li Kusturica razbiti glavu flašom, ali ga sigurno ta rečenica prati i, ako ima ičeg ljudskog u sebi, neće imati miran san- zaključio je Hadžihafizbegović.