Kažu da je Mustafa Golubić ulazio kod Staljina bez kucanja. Puno je tekstova napisano na tu temu. Šetao se po Kremlju kao po rodnom Stocu, bio general NKVD-a, prve riječi koje je Staljin izgovorio kad je pobijedio u radu 1945. bile su: "Zovite mi Žukova", a druge: "Gdje je Mustafin grob? Nađite ga i premjestite u Kremlj..."

Laže selo, lažu ljudi. Idolatrija je česta bolest popularne povijesne publicistike. I ne samo nje. Ljudi vole stvarati idole, čak i vjernici, iako je to protivno ne samo zapovijestima zdravog razuma, nego i nauka vjere. Mustafa nije bio general NKVD-a i nije mogao proći kroz Staljinova vrata bez kucanja, već ni bez pretresanja. Staljin nikome nije vjerovao, a jednom je - duhovit kakvim ga je bog dao - priznao da ne vjeruje ni samome sebi. Je li tražio da se Mujkini posmrtni ostaci prebace u Moskvu, nije nam poznato, možda i jest. No i kad se skinu sve naslage mitova, Golubić je bio heroj. Gestapo mu je 1941. prebio sve kosti pa su ga na strijeljanje iznijeli na stolici. Tko bi to izdržao? Ali to nije dovoljno komercijalno niti je dostatno mitotvorno. Treba okititi...

Žrtvom takve idolatrije, pri čemu njegova krivnja nije bila neznatna, bio je i drug Tito. Navodno je njemački pričao kao Kant, svirao klavir kao Rahmanjinov, bio virtuoz. Plesao je kao Miša Barišnjikov. Bio poliglot. Sve to nema veze s istinom. Vladimir Velebit, generalski sin kojemu je njemački bio materinji jezik, kaže da je Tito govorio njemački razmjerno pristojno, kao radnici iz Koruške, Đilas piše da je solidno plesao valcer, "pomalo kruto, starinski", a sam je Broz iskreno priznavao da na klaviru zna odsvirati nekoliko elementarnih partitura. No čak je i veliki Arsen rekao kako je Tito sjajno svirao, dok je njegov prevoditelj s njemačkog, Ivan Ivanji, tvrdio da je izvrsno vladao tim jezikom. Ruku na srce, Tito je bio genijalan političar, ali kao poliglot i pijanist ne bi daleko dogurao.

No što je sreća? Loše vladanje jezicima, pa čak i hrvatskim, spasilo mu je glavu. Kad je 1941. otišao u Srbiju dizati ustanak, Draža ga je mislio ubiti, ali je Titov iskvareni hrvatski bio dovoljan da kod Mihailovića pobudi sumnje - hm, pa mora da je taj čovjek Rus? Uz neke druge pretpostavke, zato ga nije ubio. Da je vladao savršenim hrvatskim, Ravnogorci bi ga možda skratili za glavu i povijest ovih naroda i krajeva bi izgledala skroz drugačije. Taj je lola voljom micao brda, natjeravao cijeli svemir da se uroti u ostvarenju njegovih snova, gradio je povijest - ali pijanist i lingvist, ne, to nije bio. Samo, ljepše ga je tako slikati, ako ste podanik.

I Franjo Tuđman je svojedobno bio obogotvoren. "Tuđman je prezdrav. U njega se energija obnavlja. On to mora trošiti", rekao je Antun Vrdoljak. "Nakon meča u kojemu je predsjednik pokazao impresivne reflekse na mreži i odličan servis - koji smo posebno snimali jer je predsjednik imao veliku želju da se vidi kako servira - opustili smo se uz gemište i šnicle", posvjedočio je TV novinar Bruno Kovačević i dodao: "Nakon tog priloga rekao sam: To je pravi predsjednik! Takav nam predsjednik treba!" Navodno je Ćiro Blažević nekom prilikom rekao: "Predsjedniče, u ovoj sobi nakon Vas ja se sigurno najviše razumijem u nogomet". O tome kako je Vuk Drašković kralja Aleksandra učinio Periklom prve Jugoslavije jedva ima smisla trošiti riječi. Na tom kralju nije bilo moguće naći ni jednu manu, bio je sastavljen isključivo od vrlina.

Sličnoj je idolatriji bio izložen i Winston Churchill. Nema slavnog citata koji mu nije pripisan, nema anegdote u kojoj nije bio glavni kozer. Ali to ćemo nekom drugom zgodom jer je o autentičnosti Churchillovih doskočica ispisana cijela knjiga, a mi imamo samo pola stranice.