Točno prije 150 godina, nakon gotovo šest mjeseci na surovoj australskoj obali, dalmatinski pomorci Miho Bačić i Ivan Jurić napokon su se vratili iz svijeta u kojem su žeđ, glad, ciklon i smrt odnijeli njihove prijatelje. Preživjeli su zahvaljujući Aboridžinima koji su ih hranili, nosili kad više nisu mogli hodati, pokazali im gdje pronaći vodu i pomogli im da dočekaju brod. U zapisima o njihovoj kalvariji ostala je priča o očaju, neobičnim susretima i ljudskosti koja je preživjela granice jezika i kulture. - Bijeli čovjek dolazi… - rekli su im nakon teške kalvarije u kojoj su izgubili prijatelje, kolege - Aboriđini na kraju puta koji je obilovao tragedijama.

Sve je počelo krajem srpnja 1875. iz Cardiffa u Walesu prema Hong Kongu kada je zaplovila jedrenjača Stefano, s približno 1300 tona ugljena u potpalublju. Brod je bio izgrađen u Rijeci, a plovio je pod austrougarskom zastavom. Na njemu je bilo 17 članova posade, 16 naših pomoraca s istočne i mladi engleski član posade Harry Grose. Zapovijedao je kapetan Vlaho Miloslavić, star tek 25 godina. Među pomorcima su bili 16-godišnji Miho Bačić iz Dubrovnika i 19-godišnji Ivan Jurić s Pelješca. Bili su mladi, ali već navikli na more i brod, no nisu mogli znati da će ih putovanje pretvoriti u protagoniste jedne od najdramatičnijih priča hrvatskog pomorstva u Australiji.

Kako piše Neven Smoje u povijesnom radu "Shipwrecked on the North West Coast: The Ordeal of the Survivors of the Stefano", brod je napustio Cardiff 31. srpnja 1875. i zaplovio prema Aziji. U noći 27. listopada, uz zapadnu obalu Australije, dogodila se katastrofa.

Oko pola tri ujutro Stefano se našao na grebenu u blizini Point Cloatesa, na području današnje obale Ningaloo. Brod nošen vjetrom i valovima je udario u podvodnu stijenu, a valovi su počeli udarati o trup. Posada se našla u borbi za goli život.

Desetorica pomoraca uspjela su se domoći obale. Ostali su poginuli tijekom katastrofe ili nisu uspjeli stići do kopna. Izašli su suh, kamenit i polupustinjski kraj, s udaljenim izvorima vode. Imali su tek nešto hrane i opreme koju su također uspjeli spasiti s broda. Brodolomci su uspjeli zapaliti vatru, raspoređivali straže i tražili načine da dođu do hrane. U Skurlinu zapisu o brodolomu, nastalom prema kazivanju preživjelih, brodolomci su se ravnali prema zvijezdama tražeći vodu, a dijelove razbijenog Stefana koristili su kao drva za vatru. Hranu su tražili među ostacima brodskih zaliha, a zatim u moru i na obali. Uspijevali su uloviti ribu i pronaći školjke, a dakako nisu znali ni gdje se nalaze ni koliko bi im trebalo da pronađu naselje.

Dolaze Aboridžini

Prvi važan susret dogodio se nekoliko dana nakon brodoloma. Prema prikazu koji je Dragan Nikolić objavio na HRT-u u tekstu Fascinantna priča koja povezuje hrvatske pomorce i Aboridžine, skupina Aboridžina pojavila se pred iscrpljenim mornarima. Pomorci su se u prvi mah uplašili. Nisu znali tko su ljudi koji im prilaze, što žele , ali ni kako će reagirati na strance koji su se našli na njihovu području.

No susret nije završio napadom. Aboridžini su im donijeli hranu i dali kartu pronađenu među ostacima broda. Taj prizor označio je prvi trenutak nade nakon katastrofe. Na obali koja im se činila potpuno pustinjskom ipak je bilo ljudi koji su mogli pomoći.

Prema povijesnom istraživanju Nevena Smoje, ta je pomoć u početku bila ograničena, a mornari su ubrzo donijeli odluku koja će se pokazati kobnom. Vjerovali su da će britansko kolonijalno naselje prije pronaći ako krenu prema jugu. Karta im je davala osjećaj da mogu odrediti smjer, ali nije im mogla prenijeti znanje o zemlji kojom su se kretali.

Tako su krenuli dalje, udaljavajući se od mjesta na kojem su već susreli ljude koji su im ponudili hranu i pokazali da u okolici postoji voda.

Putovanje kroz unutrašnjost pretvorilo se u iscrpljujuće lutanje. Zemlja je bila suha, sunce nemilosrdno, a voda sve veći problem. Ono što je pomorcima na početku izgledalo kao put prema naselju postajalo je borba da se uopće nastavi hodati. U takvim uvjetima ni najosnovniji zadaci nisu bili jednostavni. Trebalo je pronaći vodu, odmoriti se, izbjeći iscrpljenost i sačuvati snagu za sljedeći dan. No svaki je dan trošio ono malo energije što im je preostalo. Glad ih je tjerala da jedu ono što su mogli pronaći, a neke bobice kojima su se pokušavali prehraniti bile su otrovne ako nisu pravilno pripremljene.

HRT-ov prilog, pozivajući se na istraživača Joška Petkovića sa Sveučilišta Murdoch, navodi da su mornari nakon lutanja shvatili kako bi se trebali vratiti prema mjestu na kojem su Aboridžini kopanjem u pijesku pronalazili vodu. Dok su se pomorci borili s krajolikom koji nisu poznavali, njihovo se stanje pogoršavalo. Neki su bili preslabi da nastave hodati. Svaka odluka, svaki pokušaj pronalaženja vode i svaki dan bez sigurnog skloništa mogli su biti posljednji.

Bačić i Jurić su se potukli

U Skurlinu zapisu pojavljuje se i dramatična scena u kojoj jedan od iscrpljenih pomoraca više ne može nastaviti put. U kasnijem hrvatskom prikazu događaja, objavljenom na Dubrovnik Portalu, opisuje se kako su Bačić i Jurić, i sami na rubu snage, u očaju izgubili prisebnost i fizički se sukobili. 

Kada se činilo da su već došli do granice izdržljivosti, stiglo je novo nevrijeme 21. prosinca i snažan ciklon. Prema Smojinu istraživanju, pomorci su sklonište potražili pod stijenama, pokušavajući se zaštititi od vjetra i kiše. No zaklon nije mogao ukloniti posljedice gladi, žeđi i iscrpljenosti.

Sljedeći dani donijeli su nove smrti. Ljudi su umirali jedan za drugim. Preživjeli su se pokušavali držati zajedno, ali više nisu imali snage nositi sve koji su posustajali. Svaka smrt smanjivala je nadu da će se itko vratiti kući. U povijesnim prikazima pojavljuju se i navodi o kanibalizmu u krajnjoj nuždi. HRT-ov tekst iz 2018. prenosi Petkovićevu rekonstrukciju prema kojoj su preživjeli, nakon smrti jednog od svojih drugova, u stanju očaja počeli jesti dijelove njegova tijela, a zatim odustali. I baza pomorske arheologije Zapadnoaustralskog muzeja bilježi da su povijesni izvori iznijeli takvu tvrdnju. 

Do 6. siječnja 1876. od desetorice koji su stigli na obalu živa su ostala samo dvojica: Miho Bačić i Ivan Jurić. Bačić je imao 16, a Jurić 19 godina. U jednom trenutku njihova se sudbina činila gotovo zapečaćenom. Bili su toliko slabi da više nisu mogli samostalno nastaviti put. U kasnijem prikazu priče opisuje se kako su ležali gotovo nepokretni, ne znajući koliko je vremena prošlo ni što se dogodilo s ostalima. Tada su se ponovno pojavili Aboridžini.

Ljudi koji su ih pronašli kad više nisu mogli ustati. Susret koji je uslijedio promijenio je smjer cijele priče. 

Nosili ih na leđima

Prema povijesnom prikazu koji prenosi Dubrovnik Portal, pomorci nisu mogli normalno hodati. Noge i ruke bile su im obamrle, a sjećanje na prethodne dane isprekidano. Ljudi koji su ih pronašli okupili su se oko njih, a kada su krenuli dalje, ponijeli su ih na leđima.

To je jedan od najpotresnijih detalja cijele priče: dvojica stranaca, koji su se prije nekoliko tjedana bojali nepoznatih ljudi, sada su ovisila o njima u gotovo svakom pokretu. Nisu mogli uzvratiti pomoć, nisu imali čime platiti hranu niti su mogli objasniti svoje potrebe. Morali su se prepustiti ljudima čiji jezik nisu razumjeli.

U tekstu Strangers on the Shore: Stefano, kao i u drugim materijalima Zapadnoaustralskog muzeja, ističe se da su Bačić i Jurić među Aboridžinima proveli približno tri mjeseca. Aboriđini su im dali hranu i vodu te im omogućili da se oporave. Žene iz zajednice pomagale su im dok su bili toliko slabi da ih je trebalo nositi ili podupirati.

Povijesni zapis sačuvao je i imena dvojice muškaraca koji su posebno skrbili o pomorcima. Jacki, tada star oko dvadeset godina, pomagao je Bačiću, dok je Jimmi, u dobi od približno trideset godina, skrbio o Juriću. 

Aboridžini nisu pomagali samo tako što su dijelili ono što su imali. Njihovo poznavanje kraja bilo je presudno za preživljavanje dvojice Dalmatinaca. Znali su gdje se u sušnoj zemlji može pronaći voda, koje se namirnice mogu jesti i kako se kretati područjem u kojem bi se neiskusan putnik lako izgubio. Prema Zapadnoaustralskom muzeju, područje kojim su se kretali povezano je s tradicionalnim zemljama naroda Thalanyji, Baiyungu i Yinggarda. Kada su Bačić i Jurić prvi put susreli Aboridžine, dobili su hranu i kartu s broda. Kasnije su se vratili prema ljudima koji su im mogli pomoći, a njihovo preživljavanje sve je više ovisilo o lokalnom znanju. Njihovi domaćini poznavali su i obalu i kretanje brodova koji su dolazili u to područje.

Neki članovi zajednice ranije su radili s kapetanom Charlesom Tuckeyjem, koji se bavio lovom na bisere. Znali su za njega i za brodove kojima je plovio. To je bilo presudno jer se nada za spas sada mogla povezati s konkretnim čovjekom i mogućnošću da se njegov brod ponovno pojavi.

U knjizi Gustava Rathea, Bačićeva unuka, koju citira HRT, susret s ljudima koji su došli čamcem opisan je iz perspektive jednog od iscrpljenih mladića. Pripovjedač govori o dvojici mršavih pomoraca, raščupane kose i kože promijenjene dugim izlaganjem suncu. U tom kasnijem književnom prikazu stoji: „Dršćući, gledali smo u onu dvojicu, a oni u nas.”

Ratheov odlomak opisuje kako se jedan od pristiglih ljudi približava ispružene ruke, a Bačić pokušava objasniti da ne govori engleski. Rukovanje završava suzama i olakšanjem. 

"White feller, Charlie Tuckey…”

U Skurlinu zapisu o brodolomu sačuvana je i rečenica kojom su Aboridžini pokušavali objasniti pomorcima da bi im poznati kapetan mogao doći u pomoć:

"White feller, Charlie Tuckey, come now and take you Tien Sin.”

U slobodnom prijevodu: bijeli čovjek Charlie Tuckey doći će i odvesti ih u Tien Tsin - rekli su im Aboriđini, a za Bačića i Jurića to je ime napokon dobilo konkretno značenje. Charles Tuckey nije bio samo nepoznati kapetan, postao je moguća veza s brodom, lukom i povratkom među ljude koji bi ih mogli odvesti kući. I onda 18. travnja 1876. na obali se napokon pojavio brod Jessie, kojim je zapovijedao Charles Tuckey. Prema istraživanju Nevena Smojea i prikazu Zapadnoaustralskog muzeja, Aboridžini su pomorcima pomogli da dočekaju brod i dođu do mjesta gdje su ih mogli preuzeti.

Taj trenutak označio je kraj gotovo šest mjeseci neizvjesnosti. Od desetorice koji su uspjeli napustiti Stefano, živa su ostala samo dvojica. Bačić i Jurić bili su daleko od doma, oslabljeni i promijenjeni iskustvom koje ih je gotovo stajalo života. No sada su napokon mogli napustiti obalu na kojoj su njihovi drugovi umirali. Jessie ih je odvezao u Fremantle, gdje su stigli 5. svibnja 1876. Tamo su se mogli oporaviti, razgovarati s ljudima i početi objašnjavati što se dogodilo. Njihov povratak u civilizaciju nije izbrisao ono što su proživjeli, ali je omogućio da se njihova priča zabilježi.

Glavni povijesni izvor za događaje nakon brodoloma jest rukopis koji je dubrovački dominikanac Stjepan Skurla sastavio 1876. prema kazivanju preživjelih. Kako objašnjava Neven Smoje u svojem istraživanju, rukopis je nastao na talijanskom jeziku, koji je tada bio raširen u pomorskim i trgovačkim krugovima istočnog Jadrana. Upravo je taj zapis omogućio da se sačuvaju pojedinosti o stradanju posade, susretima s Aboridžinima i povratku dvojice mladića. I tu priča nije završila dolaskom u Fremantle. Bačić i Jurić nisu zaboravili ljude koji su im dali hranu, vodu i skrb kada više nisu mogli hodati. Prema Smojeovu istraživanju i zapisima koje prenosi Zapadnoaustralski muzej, ponovno su otplovili prema sjevernoj obali kako bi se zahvalili svojim spasiteljima i uručili im darove.

Darovi su bili skromni i u povijesnim dokumentima spominju se brašno, šećer, duhan, deke i mornarski noževi. Lučki kapetan George Forsyth smatrao je da je nagrada nedostatna. U službenom komentaru iznio je i tvrdnju da bi bila veća da su Aboridžini spasili sve preživjele s broda, a ne samo dvojicu koji su na kraju ostali živi.

Ta je napomena neugodan trag kolonijalnog pogleda na događaj. Aboridžini su pomorcima pružili pomoć koja je uključivala hranu, vodu, njegu, nošenje i vođenje prema mogućem spasitelju. Ipak, u službenom vrednovanju njihove pomoći ostalo je pitanje koliko je ljudi preživjelo, kao da se ljudskost onih koji su spašavali mogla mjeriti samo konačnim brojem spašenih.

U kasnijem hrvatskom prikazu brodoloma Bačiću se pripisuju riječi:

"Neću nikada zaboraviti pažnju, ljubav i brigu urođenika.”

Taj se navod pojavljuje u pripovjednoj verziji objavljenoj na Dubrovnik Portalu.  U svibnju 1876., nakon što je stigao u Fremantle, Bačić je pak napisao pismo u kojem se obratio ljudima kod kuće. Njegove riječi danas zvuče kao poruka iz svijeta iz kojeg se gotovo nitko ne vraća:

"Siguran sam da Vi, kao i svi koji me poznaju, držite da sam mrtav, za što je vrlo malo trebalo.”

Pismo, čiji se ulomak prenosi na portalu Studiacroatica, sažima udaljenost između svijeta koji je ostavio iza sebe i svijeta u kojem se našao. U domovini su mjesecima mogli vjerovati da je nestao na moru. On se, međutim, javljao nakon brodoloma, smrti prijatelja, gladi i mjeseci provedenih među ljudima čiji je jezik jedva razumio.

U kasnijem pismu kapetanu Tuckeyju, iz 1894., Bačić se ponovno prisjetio čovjeka koji ga je spasio. U engleskom izvorniku napisao je: “I have always remembered you as a saviour…” U prijevodu, Tuckeyja je uvijek pamtio kao spasitelja i smatrao da upravo njemu duguje što je još među živima.

U kolovozu 1876. Bačić i Jurić započeli su put prema Europi. U listopadu su se vratili u Dalmaciju. Njih dvojica bila su jedini preživjeli svjedoci katastrofe koja je odnijela njihove drugove. Sa sobom su donijeli priču o grebenu, pustinjskoj žeđi, ciklonu, smrti i pomoći koju su dobili od ljudi koje prije brodoloma nisu poznavali.

Po povratku u domovinu Bačić je nastavio pomorsko obrazovanje u Rijeci, položio ispite i nastavio ploviti. Kasnije je otišao u New Orleans, gdje je zasnovao obitelj i živio do smrti 1935. godine. Hrvatski biografski leksikon u natuknici Bačić, Miho navodi da je rođen u Dubrovniku 22. veljače 1859. te da je umro u New Orleansu 12. prosinca 1935.

Godine 1877. Bačić i Jurić ostavili su zavjetnu sliku u dubrovačkoj crkvi Gospe od Milosrđa. Na njoj je prikazan brod Jessie koji ih spašava. Slika je postala materijalni trag događaja koji bi se inače mogao izgubiti u pričama preživjelih i povijesnim dokumentima i nikad se ne bi saznalo da su Bačić i Jurić Aboridžine opisivali posve drukčije od rasističkih prikaza raširenih u kolonijalnom društvu - kao darežljive, hrabre i časne ljude.