Milorad Dodik, čelnik srpskog entiteta u BiH, voli raskoš. S obitelji živi na luksuznom imanju u rodnim Laktašima, kad ide na konzultacije u Beograd, odsjeda u svojoj vili na Dedinju od 400 kvadrata, koju je kupio, kako se čini, gotovinom (blizu milijun eura), a poslije je tu transakciju “pokrio” sumnjivim kreditom (odnedavno je navodno iznajmljuje za mjesečni paušal od 10.000 eura), ljetuje gotovo redovito na Brijunima, a na posao ide u ured vrijedan više od sto milijuna eura u središtu Banje Luke. Na nešto udaljenija službena putovanja odlazi malim zrakoplovom, Cessnom, a na bliže relacije službenim helikopterom. Posjeduje i dodatno imanje kod Prijedora, gdje je sagradio i umjetno jezero s ribnjakom, a kao svaki novopečeni tajkun, ima i sportsko društvo.

Vlasnici radiopostaja vezani uz telekom tvrtke

Košarkaški klub Igokea iz Aleksandrovca, sela s oko tisuću stanovnika kod Laktaša, njegovo je vlasništvo, nazvano u čast njegove djece (Igor i Gorica, a ponešto je tome kumovao i naziv glasovitog švedskog brenda). No da mu obitelj ne bi patila, i njih je posredno priključio na državne sinekure. Brat, sin, kći, zet... također su dobro situirani. Jedni su vlasnici lokalnih radiopostaja, drugi su vezani uz telekom tvrtke, treći bez problema kreću u privatne poslove s milijunskim povoljnim kreditima iz o njemu ovisnih banaka. Navodno ima i imanje na Cipru. Velik je to materijalni iskorak za potomka zemljoradničke obitelji iz Laktaša koja se bavila uzgojem krumpira i posjedovala traktor i tanjurače.

Dodik se navodno bavip švercom cigareta, nafte...

Dodik je tim traktorom sudjelovao i na natjecanjima u oranju (jednom je i pobijedio), a nakon završetka srednje poljoprivredne škole u Banjoj Luci (smjer mesar), otišao je u Beograd, gdje je završio Fakultet političkih znanosti. Kao perspektivni član Saveza komunista, 1986. postaje načelnik općine Laktaši, potkraj ‘80-ih dobiva kredit, koji zbog inflacije nije ni trebalo vraćati, za proizvodnju madraca, popluna i namještaja, a 1990. biva izabran u parlament BiH s liste Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Rat je, tvrdi, proveo kao poručnik u vojnoj policiji na banjolučkom aerodromu iako njegovi protivnici kažu da se tamo nije nikad pojavio jer je imao generalsku zaštitu. U to vrijeme se, navode brojni izvori, navodno bavio i švercom cigareta, nafte te drugih deficitarnih proizvoda poslujući kao distributer između Mikelićeve “krajine”, Abdićeve “autonomije” i svojih beogradskih ureda. Novca je u tim poslovima, govore, bilo toliko da se poslovalo na riječ jer je torbe prepune deviza bilo teško prebrojavati. Iz tog perioda nema puno njegovih političkih izjava. Tek ona s početka svibnja 1995. kad je u parlamentu tog entiteta kritizirao vodstvo lokalne televizije zbog prenošenja izjave Milana Martića da je raketirao Zagreb. “Slažem se da Zagreb treba tući, ali ne smijemo to reći”, kazao je Dodik.

I to je, čini se, politički credo, kako ga ovih dana iz Beograda nazivaju – posljednjeg velikosrbina. Projekt Republike Srpske koji su uz izdašnu pomoć Slobodana Miloševića provodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić genocidom, masakrima i etničkim čišćenjem, uz zgražanje civiliziranog svijeta, on nešto mekšim političkim govorom želi na određeni način legalizirati i pretvoriti u nešto što nije predviđeno Daytonskim sporazumom - samostalnu državicu izvan BiH. S tim naumom proveden je i ovaj sporni referendum o danu tog entiteta (koji je inače 9. siječnja 1992. proglasio sam Karadžić), i to kao uvod u moguće nove referendume, pa i onaj krajnji o izdvajanju tog područje iz BiH.

Glede političkih ciljeva ne razlikuje se pod Karadžića

S tim u vezi Dodik se glede političkih ciljeva ne razlikuje bitno od dvojice potonjih koji su trenutačno u Haagu, drukčiji je jedino po metodama kako ih realizirati. Osim tih velikodržavnih ambicija, ovim referendumom predsjednik srpskog entiteta želi produljiti i svoj vijek trajanja na političkoj sceni u tom dijelu BiH, gdje su u zadnje vrijeme sve snažniji njegovi protivnici koji tip vladavine koji provodi uspoređuju s onim koji prakticira bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko. Dodiku je jasno da će, ako izgubi inicijativu i povuče jedan pogrešan potez, sve ono što je od 1998., kad je uz pomoć zapadnih zemalja svrgnuo Miloševiću i Karadžiću odane i ozloglašene kadrovike u tom entitetu i preuzeo premijersku funkciju, otići u ambis s njim i cijelom obiteljsko-stranačkom kamarilom koju je oko sebe stvorio. U pitanje će doći i bogatstvo koje posjeduje, i vile i ribnjaci, pa i košarkaški klub preko kojeg liječi svoje nerealizirane ambicije iz mladosti, kad je nastupao za lokalno Potkozarje.

Umjesto redovitog ljetovanja na Brijunima, gdje se tjelohranitelji brinu za privatnost njega i njegove obitelji, ljeta, ali i zime, mogao bi provoditi u pritvorima i zatvorima objašnjavajući tužiteljima iz Sarajeva, ali i onima iz Banje Luke, kako je što stjecao. Kao što su Amerikanci davno Ala Caponea pritvorili tek zbog neplaćanja poreza jer nisu imali dokaza za brojna njegova mafijaška ubojstva, tako bi i Dodik mogao svoje najnovije političke grijehe, koji su rasrdili one koji su ga svojedobno instalirali umjesto Karadžićevih tvrdolinijaša (njegovu uspon je Madeleine Allbright 1998. opisala kao “dah svježeg vjetra”), početi okajavati kroz optužnice o korupciji, kriminalu i još koječemu. Jedna od prvih istraga koje će se otvoriti vjerojatno će se odnositi na kilogram zlata koje je dobio od ruskog poslovnog čovjeka Olega Burlakova. Svjedok tome je bivši veleposlanik BiH u Rusiji i bivši predstavnik srpskog entiteta u Moskvi Gordan Milinić. On tvrdi kako je Burlakov “pred njegovim očima” Dodiku predao “lijepo upakirani” kilogram zlata. Milinić je mislio da će to zlato završiti u riznici srpskog entiteta, a Dodik je tad rekao nešto što ga je zaprepastilo. “Odlično, ovo ću pokloniti svom unuku”, prenosi Milinić njegove riječi. Tvrdi kako je i na poligrafu spreman potvrditi istinitost tog događaja, a sad se javljaju i drugi koji sugeriraju kako to nisu jedine sporne situacije u kojima je tadašnji premijer srpskog entiteta primao mito od mogućih investitora.

Tako bi Dodika, koji se kroz svoju poslovno-političku karijeru očito naviknuo primati poklone takve vrste, što se u demokracijama nazivaju mitom i korupcijom, mogao prilično koštati taj potez koji ukazuje na njegovu gramzivost i izostanak temeljnih moralnih uzusa. Dodik je, dakako, podnio tužbu za klevetu, ali je banjolučki sud, koji je pod njegovom kontrolom, odbio sve bitne svjedoke, a u međuvremenu je i spomenuti ruski poslovni čovjek opovrgnuo da se pri svojim investiranjima služi mitom. No ta priča bi sad mogla dobiti drukčije dimenzije ako se, kako se najavljuje, u nju uključe Interpol i Europol, a sam Milinić dobije status zaštićenog svjedoka. Dodik je sad prisiljen zbog održavanja nedavnog referenduma, koji nitko ne priznaje, dati iskaz pred tužiteljstvom BiH, počela je potpuna politička izolacija vodstva tog entiteta, a aktivirat će se, po svemu sudeći, i donedavno arhivirane optužnice o mitu i korupciji.

Iz vlastitog iskustva tijekom obračuna sa svojim političkim prethodnicima u tom entitetu, Dodik zna kako rijetko tko na dulji rok uspije politički preživjeti jednu takvu koordiniranu akciju. U svom djelovanju sada se može osloniti jedino na rusku potporu, no kad je u pitanju njegov politički opstanak, a posebice “podržavljenje” srpskog entiteta, to nije od presudne važnosti. Kao i kad je riječ o Kosovu, tako i u vezi s Republikom Srpskom, Vladimir Putin igra na kartu vezane trgovine pazeći prioritetno na vlastite interese u vezi s Ukrajinom, Krimom i okupiranim gruzijskim pokrajinama. U tom kontekstu i potpora Dodiku iskazana kroz njihov susret uoči spornog referenduma više je politički igrokaz kojemu je cilj ishoditi ublažavanje ili ukidanje zapadnih sankcija ako, kao znak dobre volje, kako to inače običava sa svojim slabim saveznicima, srpske interese u ovom ili nekom drugom slučaju, pusti niz vodu.

Rijetko tko na dulji rok preživi takvu akciju

Dakako, obračun s Dodikom i njegovim velikodržavnim ambicijama, Zapad ne bi, upozoravaju analitičari, smio napraviti na način ojačavanja velikobošnjačkih aspiracija, koje se ogledaju i kroz prijetnje nekih bivših generala iz Sarajeva kako bi taj entitet u mogućem ratu bio poražen u relativno kratkom vremenu. Istini za volju, srpski entitet ima svoje ranjive točke, a to je prije svega uski prostor koridora zapadno od Brčkog, u Bosanskoj posavini, u kojoj prije rata srpski etnikum nije bio većinski. Međutim, iako nedovoljno jedinstvena, ono što podrazumijevamo pod pojmom međunarodne zajednice, po svemu sudeći, sad ipak neće dopustiti obnovu sukoba. Prije će biti kako će pokušati s političke scene ukloniti svog nekadašnjeg favorita, a BiH možda ubrzano, iako nedovoljno pripremljenu, gurnuti prema euroatlantskim integracijama. U tom procesu službeni Zagreb će vjerojatno jako paziti kako se to ne bi događalo na račun tamošnjih Hrvata, konstitutivnog iako još ne i jednakopravnog naroda. Tako bi jedina prava žrtva najnovijih turbulentnih zbivanja u BiH mogla biti osobna raskoš Milorada Dodika, srpskog političara koji je na vrlo dvojben način stvorio veliki osobni imperij.